Iz velikog „ružičnjaka“ Ajše i Nešeda Konjhodžića istrgnuta je još jedna ruža.I to ona koja
se najranije „primila“ kao pupoljak životne radosti i krasila Nešedov vrt do udaje.
Nakon preranih rastanaka sa Nedžadom(Neđom)-1996.godine i Majdom-2015.godine,
treća istrgnuta ruža je Jasminka(Minka)Krvavac,rođena Konjhodžić.
Zbog prirode posla Nešedova djeca su rođena u različitim mjestima Bosne i Hercegovine.
Neđo i Minka su rođeni u Sarajevu,Azra u Zenici,Fahra u Lisicama i Majda u Ljubuškom.
Minka se udajom(1967) preselila u Struge(Čapljina).Njen suprug Avdo Krvavac je kao
mladić otvorio vulkanizersku radnju u kući Huse Šukalića na Stublu(1966).
Njegov boravak u Ljubuškom doveo je do ljubavi sa Minkom i braka koji se nastavio
u Strugama.
U braku Minka i Avdo su podarili ovozemaljskom svijetu troje djece:Edna(1968)-USA,
Saida(1970) i Irma(1978)-Njemačka.Rahmetli Said je poginuo 1983.godine,prelazeći most na
rijeci Trebižat u Strugama,kada ga je odgurnuo kamion kroz ogradu mosta u rijeku
Trebižat.
Rijeka Trebižat je obilježila Minkin život.Još kao djevojčica često je boravila pored Tegaševca
na obiteljskom imanju kuće djeda Mehmeda Konjhodžića.Došavši u kuću Avde Krvavca,opet
su vode rijeke Trebižat dodirivale potporne zidove obiteljske kuće.Treća i najtužnija istina je
vađenje tijela smrtno stradalog sina(13 godina) iz voda rijeke Trebižat.
Voda nosi,donosi i odnosi!
U ovim trenucima vjerujemo da se duša r.Minke već sastala sa dušama r.Neđe,Majde,
Ajše i Nešeda.
Zamišljam da ih Minka grozničavo pita:“Jeste li vidjeli moga Saida?! Toliko nam
je bio potreban svih ovih tridesetak godina,godina naše usamljenosti u Strugama!
Tome sam se nadala dok sam bolovala za njim sve protekle godine…
„Tajna čovječeg života nije u tome da samo živi,već u tome zašto živi!(Dostojevski).
Minka je znala zašto živi prizivajući svome domu svoje kćerke i unučad raseljene u svijetu, očekujući
svoj budući susret sa sinom Saidom.
Minku,nismo mogli da sačuvamo! Zadani koraci su bili izbrojani,voljom Gospodara svjetova!
Nažalost,oni koji su je mogli sačuvati barem izvjesno vrijeme nisu pokazali volju,znanje i
umijeće.
O,Vi,koji šaljete svoje sestre,supruge i majke na Ginekološki odjel bolnice „Safet Mujić“(Južni logor)
u Mostaru otvorite „šestere oči“ kome dajete svoje najdraže. Učite iz primjera drugih!
„Sada riječi ne znače ništa,a ništa osim riječi nemamo“.
A riječi koje karakterišu lik naše „Minđure“ su: toplina,razdraganost,nježnost,razumjevanje,
ljubav prema djeci i unucima, “stamenost kao kremen kamen“, pouzdanost…
Minka je nosila u sebi svoju porodicu a nama ostavlja u amanet da u našim srcima
nosimo njen lik dostojanstva i plemenitosti.
Bol za Minkom je ostao sa nama i u nama.
Preostaje nam da zašutimo i da se poklonimo!
Izražavamo iskreno saučešće suprugu Avdi,kćerkama Edni i Irmi,unucima Ineli,Edvinu i Dannisu,
zetovima Meši i Fikretu,sestrama Azri i Fahri,zetovima Suli i Kemi, zaovi Mukadesi, nevjesti Zuhri,jetrvi Đulbi, Benji,Mahiru,Merdanisu,Mirvani,Renei,Reni i ostaloj ožalošćenoj familiji.
Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten!
Kemal Mahić
.
.
.
.