Kada vas pritisnu uz zid imate dvije opcije, preživjeti ili … Svijet voli pobjednike. Džaba, to je tako. Kada suprotno sili gravitacije umjesto da padnete, vi prizemljite, računa se kao podvig. Ipak, svaki podvig nije pobjeda.Izgleda da je bosanska privreda odlučila preživjeti i to, za ovdašnje prilike, gotovo spektakularno, zainmljivo, i na poučan i gotovo “filmski” način, pun obrata, sa nesvakidašnjim i nekonvecionalnim likovima na koje jednostavno niste navikli da se nalaze u ulozi spasitelja, pogotovu ekonomije.
Zamislite jedno malo mjesto smješteno na pola puta između malo većeg mjesta i jednog bosanskog gradića. Takvo malo mjesto, prometuje godišnje miljardu KM. Mjesto se zove Vukovo i nalazi se između Jelaha i Tešnja, grada smještenog na prelazu iz centralne u sjevernu Bosnu. U njemu žive vlasnici trenutno u Bosni i Hercegovini najvećih privatnih kompanija. Niti jedna nije postojala prije 1992. godine. Niti jedna nije nastala na razvalinama nesretne “privatizacije” koja je gotovo cijelu državu pa i regiju zavila u crno. Za njih vrijedi da su s dvije ruke i deset prsta gradili ovo što danas svi imamo, a imamo lidere u proizvodnji hrane, naftnoj industriji, građevinskoj operativi ili logostici. I zamislite, sve to u jednom malom mjestu koje se zove Vukovo. Fenomen.
Namjerno sam na ovom mjestu iskoristio riječ “imamo” a pojasnit ću i zašto. Ove kompanije o kojima govorim su privatne, vlasništvo su jednog ili nekoliko ljudi. One su nastale kao porodične, razvijale se kao lokalne, i vremenom postale važan fakator razvoja nacionalne ekonomije, a čije vrijeme u regionalnim okvirima po mom skromnom mišljenju tek dolazi. Karakteriše ih nešto vrlo zanimljivo, na šta se rijetko nailazi – profit je dobar, šta više poželjan, ali nije u prvom planu, i nije imperativ poslovanja. Jer da jeste, vjerovatno bi ovakvi biznisi već bili u tuđim rukama za puno veće novce nego je to sadašnja vrijednost kapitala. Zašto – pa veoma su likvidne, stabilne su, i što je najvažnije puno toga obećavaju. Imaju priču koja plijeni i ne ostavlja nikoga ravnodušnim, svima se sviđa zato što je iskrena.I da se razumijemo, nije to ništa novo.
Nije to nešto što se dešava prvi put. Bosna je vrlo često znala iznenaditi samu sebe po dobru. Ne samo sa obiljem prirodnih bogatstava, već i kao zemlja sa veoma dugom tradicijom razvoja slobodnog tržišta, profesionalnih vještina (zanata) još od srednjeg vijeka Bosnu vidimo na kartama označenu kao jednu od najrazvijenijih zemalja iz tog doba. Kasnije, funkcionirajući unutar raznih državnih tvorevina među kojima su bile i tadašnje svjetske sile, pa i zajedničke države, Bosni je davana uloga koju je bilo teško razumjeti. Fascinirani njenom ljepotom i nevjerovatnim darom njenih ljudi, zavojevači su Bosni uglavnom uzimali, a vrlo rijetko davali. Međutim, samo njihovo prisustvo, kao nešto strano i druačije, Bosna i njeni ljudi su umjeli iskoristiti na njima svojstven način. I svaki put kada bi odlazili, paradoks je, ostavljali su Bosnu još ljepšom i bogatijom, mada im to nije bila namjera. Nafaka.
Oduvijek su ljudi u Bosni znali “izbiti dinar” ni iz čega. Oduvijek su ljudi u Bosni znali preživjeti. Izgleda, da je došlo vrijeme da počnu pobjeđivati.
Tri razloga
Veliki sistemi razvijaju male. A mali nalaze svoju sigurnost u snazi i brandovima velikih. Po prvi put u Bosi i Hercegovini uspješni biznismeni i njihovi timovi rade na razvoju brandova koji bi se trebali nositi sa konkurencijom na domaćem, regionalnom i svjetskim tržištima.
Veliki sistemi rađaju lidere. Nacionalne ekonomije ne mogu bez lidera. Neko mora nositi bajrak, neko mora biti prvi. Po prvi put u Bosni i Hercegovini lideri shvataju svoju ulogu. Osim privilegija liderstva, preuzimaju i odgovonrost. Ne samo za svoje korporacije i brandove, već i za nacionalnu ekonomiju i društvo u u cjelini. Postavljaju standarde, hvataju se u koštac sa problemima. Stvar postaje “više od igre”, profit je ovdje najmanja briga. Motiv bosanskohercegovačkih lidera je vrlo precizan. Zanima ih budućnost da bi ušli u historiju.
I treći bitan razlog bosanskog uspjeha koji tek dolazi je taj što su lideri konačno spoznali svoje prednosti. Dugu, gotovo povijesno determiniranu inferiornost, oni sada mijenjaju u vlastitu prednost. Sve zbog čega su bili na marginama i što ih/nas je ostavljalo po strani, sada postaje sudbonosno važno, “Cool”, i “In”. Imamo konačno novu vrijednost, a ona je oduvijek bila u nama. Ponekad bismo je znali i pokazati, ali nikada unovčiti. Nikada kao brand. Bosna i Hercegovina je izmislila “factor X”, ona je susret kultura, naroda, religija, mentaliteta, pa čak i podneblja. U Bosni se susreću, prožimaju i daju jednu novu nepatvorenu vrijednost Orijent i Oksident, kontinent i mediteran, sve velike svjetske kulture i religije. A, ni globalizam nije više što je nekad bio i on jednostavno voli ovakve priče. One su posebne, zanimljive i osuđene na uspjeh. Kad – tad. A izgleda da je to sad’.
“Popit ćemo je da je sto poslova”
Sjećam se kada smo prije 11 godina sticajem okolnosti bili angažirani na spašavanju jednog branda i industrije, nismo mogli ni pretpostaviti da ćemo danas za regionalne časopise pisati o tome. Riječ je o Zlatnoj džezvi, tradicionalnoj bosanskoj kafi za koju danas znaju u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makednoiji, na Kosovu, ali i puno dalje u ravno 27 zemalja svijeta.
Da li je moguće prema svim pozitivnim zakonitostima funkcioniranja tržišta odbraniti se od napada teškog 5 miliona KM u vidu marketinške kampanje isključivo PR-om. Da, moguće je. Desilo mi se to prije 11 godina sa Zlatnom džezvom. Da li je moguće da Zlatnu džezvu onakvu kakva je, do prije tri godine niko u regiji gotovo da nije ni primjećivao, a da danas npr. samo u Sloveniji “prava bosanska kafa” kako joj tepamo, stoji na prodajnim policama 1.000 prodajnih mjesta, u Hrvatskoj 3.000 prodajnih mjesta, Švedskoj npr. 1.000 prodajnih mjesta, da je ulistana u Walmart, Metro, Spar, Kaufland…. Da, moguće je, desilo nam se to upravo ovih dana.
Iz tadašnje perspektive svijet je izgledao drugačije, globalizam je bio u punom zamahu, a mali su se krili iza velikih ili su tražili načina da uz fer cijenu nestanu sa lica zemlje. Nužda nas je primorala da gledamo malo stvarnost svojim očima, I pronašli smo je u nama samima. Bosanska kafa je drugačija od ostalih jer je njen način spremanja drugačiji. Bosanska kafa je ritual. Ona se “peče”, ne ukuhava se, ona se zagrijava na vatri da zamiriše, ona se zalijeva ključalom vodom, pa se onda pusti da “kihne”, onda se služi u džezvi a pije iz fildžana, sladi se “kockom” (šećer) i rahat lokumom. Ona se ne pije, već ispija. I to sa dragim ljudima, ali ponekad i sa samim sobom. Ko je od nas mogao i zamisliti da će Vispakova najveća džezva na svijetu koja je ušla prije 11 godina u Guinnessovu knjigu rekorda obići svijet, da će iz nje milioni ljudi piti bosansku kafu i da će prošle godine na brazilskoj Copacabani dočekati navijače Reprezentacije Bosne i Hercegovine na SP u nogometu? Ali, kada su temelji čvrsti ni kuća ne može biti svakakva.
Da li je moguće da PR strategijom koja nije koštala gotovo ništa (barem ne u odnosu na spomenute budžete) pobijedite marketinšku kampanja jednu od najvećih koje su moje oči vidjele i uši čule. Da, moguće je. Pogotovo kada vaša priča dopre do srca ljudi, a njihova ne. Novac ovdje igra najmanju ulogu.
Vratimo se suštini, a ona je u iskonu, u nama.
Ko god je probao bosansku kuhinju, nije ostao ravnodušan. Sjećam se kada je moj zet, inače Nijemac, prvi put u životu pojeo burek (kralj među pitama, “sve su pite pitice, a burek je pitac”). “Radostan što je živ” i što je probao takav jedan delikates, samo je uzviknuo „u šta me vrijeme prođe, šta sam ja to do sada jeo“. A gdje su još bosanski lonac (tipičan mediteranski složenac), begova čorba, cicvara, ružice, baklava, somuni, bestilji, zahlade…
Ima toga još, i ima za sve. Jer, ko god da je proba, recimo, bosansku kuhinju, nije mu dosadila. Dočekali smo da se svjetski mediji poput BBC-a ili CNN-a gotovo utrkuju u pohvalama onog nečeg, onog bosanskog “factora X”.
Ima tu i izvještaja koji nas sve skupa vraćaju u stvarnost i dobro je da ih ima, da ne bi, kako mi to volimo kazati “odljepili”. Domaću zadaću moramo uraditi i to svi, bez razlike: politika, biznis, građani. Moje je mišljenje da smo na dobrom putu.
Inspirisani Bosnom
Ovogodišnji Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU sa Bosnom i Hercegovinom ujedno je označio i formalni prelazak Bosne i Hercegovine iz dejtonske u evropsku eru, što će za njene građane ujedno predstavljati (konačno) više reda, više pravde, i, što bi se kazalo, više zakona. Tu, pred našim očima nastaje jedna superdržava na evropskom tlu, a mi sada i službeno postajemo sudionici cijele priče. Ništa više neće biti isto, i logično bi bilo postaviti pitanje gdje smo mi u svemu tome. Šta Bosanci i Hercegovci mogu ponuditi ovoj velikoj zajednici evropskih naroda da bi bili konačno ozbiljno shvaćeni, i šta svi zajedno imamo ponuditi kao novu vrijednost i doprinos boljoj Evropi.
Artikuliramo li na ovakav način vlastitu poziciju, imamo šansu. Nastavimo li odgovornost za naše stanje tražiti u drugima, nemamo.
Tržište Evropske unije sa svojih 500 miliona potrošača i njihovom visokom platežnom moći je trenutno najatraktivnije na svijetu. Bosna i Hercegovina može vrlo brzo postati aktivnim dijelom ovog tržišta, ali samo ako ima nešto za ponuditi. Ono što sada nudimo je nedovoljno, ali je dobar indikator našeg stanja. Ovo malo brandova koje je bh. industrija uspjela izgraditi unatoč velikim nevoljama, dokaz su da evropsko tržište nije zatvoreno, ili barem nije zatvoreno briselskim hirovima nego našim nemarom. Hrana, namještaj, auto – motivi, tekstil, a ne samo sirovine, nalaze svoje kupce širom Evrope. Ko bi mogao pretpostaviti da će se npr. bosanske jufke, somuni, pite, baklava, Vispakova bosanska kafa, Napretkovi mantili, i Fortitudova odijela moći ikada prodavati u evropskim robnim kućama pod etiketom “Made in B&H”. Osim toga, Bimal Brčko osvaja Kinu i Tursku. Akova, Bajra i Madi razvijaju bradnove i kapacitete, te pileću industriju u BiH ponovno čine respektabilnom. Proizvodi Preventa i Bekto Precize svima “svjetlaju obraz” i u međuvremenu su postali nezaobilazni dijelovi najboljih evropskih automobila ili ski opreme. Violeta želi postati snažan regionalni igrač. Stolice domaćeg “MS&Wood” proizvedene u Fojnici našle su svoje mjesto u IKEA-i, najvećem tržnom lancu namještaja na svijetu, a Klasove maline u dječijoj hrani francuskog branda “Danone”, somuni u bugarskom Kauflandu, a Zlatni puder od Skandinavije do Azurne obale, itd. Svi oni su dokaz da su u stanju svojim brandovima pobijediti daleko veće od sebe.
Evropa nije nedokučiva. Evropa smo mi. Uvjeren sam da će Evropljani u budućnosti i sami biti iznenađeni našim umijećem. Zapravo ćemo se u cijeloj priči mi najviše iznenaditi onim šta smo sve u stanju. Pet stotina miliona ljudi čeka na naše proizvode, čeka na naše usluge, i traže da smo malo brži u tome. Lahko mi je za njih, Evropa može čekati. No, možemo li mi sebi priuštiti takav luksuz!?
Svi mi insipirisani vrijednostima koje nas vijekovima čine takvima kakvi jesmo, zanimljivi, nepredvidljivi, ali i prkosni, i kad se zainatimo nedokučivi, već sada znamo da je Evropa davno pala na naš šarm. Zato valjda uspijevamo i pored svih nedaća koje nas snalaze napraviti nemoguće: dobiti najprestižnije nagrade i zauzeti vodeća mjesta u kulturi, sportu, nauci, ali i prodati begovu čorbu ili burek kao vrhunske specijalitete, napraviti dijelove bez kojih najbolja auta na svijetu ne bi mogla voziti.
Uspješni u Bosni i Hercegovini su svjesni svojih prednosti. Makar bili i mali u evropskim ili globalnim okvirima, njihova snaga je u posebnosti koju imaju i svjedoče. A, kada i dođu do zida, proradi dobro poznati “bosanski inat”, koji su kroz povijest pokušali dokučiti svi oni koji su imali posla s nama. Jednostavno, naša želja za uspjehom je jača od straha od poraza.
E takvi mi trebamo Evropi, a onda i Evropa nama.
Koja korist od nas?
Velika. Svi koji žele uspjeti, mogu ponešto naučiti iz slučaja “Bosna”. Najprije regija. Kada kažem regija, mislim na zemlje bivše Jugoslavije. Mi u Bosni smo naučili gledati svijet oko sebe i tuđim, ali i svojim očima. To je prednost i iskustvo koje mnogi nemaju. Nismo ni mi radosni što ga imamo i što smo morali proživjeti mnogo toga na vlastitoj koži. Ali, kad je tako, ako mi dozvolite, pozivam vas da učite na našim greškama, da učite na našim porazima, ali i na našim pobjedama. Tim više, jer ćemo se lakše razumjeti, jer se prilično dobro poznajemo, i jer smo dijelili, dijelimo, a kako stvari stoje, i dijelit ćemo isti prostor, vrijeme i sudbinu u zajedničkoj evropskoj državi.
Naša iskustva, koncept i metodologija razvoja biznisa su posebni. Mi znamo kako se treba boriti “protiv vjetrenjača”.
Do vas je dragi prijatelji. Da li ćete nas iskoristiti, vaša je odluka. Mi vam stojimo na raspolaganju.
bosnjaci.agency,pise Adis Hasakovic