Objavljeno 16.01.2016 na ljubusaci.com
Historija iz zasjede—Sunčano je, a nema nikog; ili mi nikog ne vidimo
Na krajnjem zapadu naše države, na strmini gdje brdo Butorovica prelazi u blagu stranu tvrdih struktura pećina i zemlje-povučena je jedna linija po kojoj je prije pola milenija raskopana i šljunkom zaravnata kolska cesta.
Stari grad na Butorovici, Ljubuški
GDJE SU DOMAĆINI
Po njoj su se redale kućice i prvi urbani kvartovi kasnijeg gradića Ljubuškog,za čije ime legenda hoće reći da je po Ljubuši,ljubovci Hercega Stjepana i tvrđavi što ju joj je ljubavnik izgradio na vrhu brda.Našli smo se ovdje,jer nam putovođa,mladi Šemsudin ef.Germić,želi pokazati historijsko središte grada od 500 godina trajanja.Pratimo ga od kuća Sadikovića i Žabljak džamije,do izvora u sjenci džamije Gožuljske i još malo,do mihraba u livadskoj travi podbrdske periferije…
Sunčano je,a nema nikog;ili mi nikog ne vidimo,niti čujemo.Pogled će putovati po paučini ulaznih vrata napuštenog dućana u staroj jednokatnici,po prozorima s utuzganim heklanim draperijama,prašinom polijepljenim staklima.Vidimo i obnovljene fasade,spuštene roletne.Gdje su vlasnici i domaćini?Još se mnogi nije vratio što je od straha otišao,ili se neće nikad vratiti,a misli neprestano:šta je tamo gdje mene sada nema!?
Šemsudin mi želi pokazati nešto lijepo i čisto.A nema ljepšeg i ćišćeg od džamije,pa mi je pokaza,ne jednu nego dvije—sublizu jedna drugoj!Džamija na Žabljaku,kažu provjereni spisi,druga je po starini—prije g. 1664.kamenom klesanim izidana,sa 14 na ćemer prozora—pa je puna svjetla,što je već po sebi radost kad joj se druga nijedna ne bi dodala.Podigao ju je hadži Muhamed sin Sinana i majke Merjem.hatun,čovjek imućan,domaći.
Džamija Žabljak
Šemsudin,ko kad je momak,uskoči u suhi okrugli kameni bazen i raskrči suho granje;ukaza nam se željezni poklopac bunara.Kad se nagnusmo nad njim,ne vidjesmo dna crnoj rupi u crnoj zemlji prokopanoj.
RAMAZANSKI TOP
Nasuprot džamiji,u avlijskom tjesnacu,vakif je podigao kućicu za smještaj mekteba.Između ratova služila je kao privatni stan nekom Ljubušaku.Obnovili su je,uredili,opremili suvremenim namještajem,ponekim ukrasnim predmetom.U jednom kutku je stalaža s knjigama i arhivskom građom.Volio bi,kaže Šemsudin,da je preuzme kulturno društvo u osnivanju,da živne,da je obiđe duh mladosti i pametno potrošena vremena.
Potom prođosmo pored kaptiranog izvora Gožulj,po kojem se naziva susjedna džamija.Priča se da je ova džamija sagrađena od stijena koje su pri nekom silnom potresu,“trešnji“,popadale s brda na mahalu,pa je narod od njega tu Božiju kuću među svojim kućama sagradio.Na kamenoj je ploči uklesano da je podignuta 1286.hidžretske,tj.1869.Munara joj je mlada,iz godine 1930.To je jedna skromna džamija,ljepše unutrašnjosti nego vanjštine.
Bajram na Gožulju
U pokrajnjoj mektepskoj odaji,Šemsudin nam pokazuje nešto riplijevsko i zaboravljeno—ramazanski top!Iznenađuje mu veličina i oblik:kratke je cijevi od livena željeza,ne veći od 30 cm,težak oko 20 kg.Sarajlija ljubuškog porijekla dr.Halid Sadiković,pišući o prošlosti zavičaja,kaže da je“tradicija najave sehura i iftara topovskim pucnjem ovdje sigurno stara nekoliko stoljeća“.Dodaje:“Poslije Drugog svjetskog rata ramazanski top se čuo jedino u Ljubuškom,gdje je povremeno pucao sve do polovine ramazana 1979 godine“.
Nema više ramazanskih topova.Nema ni musala,otvorenih mjesta skupnih bajramskih namaza.Nekoć su ih imali veći bosanski gradovi.U Hercegovini nama traga ni od mostarske ni od konjičke—ali evo ima kameni mihrab,osamljen,u starom gradu Ljubuškoga!Šemsudin,porijeklom iz istočne Bosne,“prepustio“ se Ljubuškom,zavolio ga.Bosanac,među Hercegovcima.
Vraćajući se iz starog grada u novo srce Ljubuškog,pokazuje izlivenu betonsku ploču na mjestu uklonjene ruševine davne kiraethane u kojoj je slavni Sade Sadiković primao nevoljne i oboljele.Ljeti se ovdje priredi sijelo za „privremeno odsutne“,iz dijaspore,oko lijepe riječi se okupe,i oko sevdalinke.Mada se u Ljubuškom „nije pucalo“,ludost „Herceg-Bosne“—razbacala je ovdašnje nekatolike na druga mjesta u svijetu,u neke „treće zemlje“,za koje,ponekad,nisu ni znali da postoje.Vrijeme teče-rane se zalječuju.
Izvor: Avaz (16.01.2016.)