Ivan Esih, publicista, pisac i prevodilac, rodio se 7. augusta 1898, godine u Ljubuškom. Njegov otac Martin Esih* radio je u kotarskom uredu kao sudski pristav 1898. i 1899. godine. Osnovnu školu završio je u nekom drugom gradu, vjerovatno u Travniku, gdje je pohađao klasičnu gimnaziju od 1908. do 1916. godine. Maturirao je u Sarajevu 1916. godine. Poslije mature radio je kao pisar u Kotarskom uredu u Travniku i kao poštanski službenik u Travniku, Sarajevu i Tešnju. Slavistiku, filozofiju i njemački jezik studirao je u Pragu i Zagrebu gdje je 1923. godine (u 25. godini života) diplomirao i odbranio doktorsku disertaciju “Problem sna u psihologiji”. Do 1927. godine radio je kao profesor u Zagrebu i Nišu. Poslije specijalizacije polonistike u Krakovu, od 1928. godine do umirovljenja 1957. godine, radio je u Zagrebu u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti kao pomoćni tajnik, bibliotekar i stručni saradnik njenog Instituta za književnost.
U književnosti se javio prvi put člankom “Ibzen i žena” u sarajevskom listu “Hrvatska sloga” 1921. godine. Pisao je crtice, pripovjetke, satire i putopise, ali oni nisu na nivou njegovih radova iz publicistike. To je bio publicista široke kulture i znanja, poliglota i pasionirani pratilac kulturnih i znanstvenih zbivanja, posebno na području slavistike. Autor je izuzutno velikog broja književnih, kazališnih i likovnih kritika i informativnih članaka u hrvatskoj i inozemnoj periodici. Pisao je o Gradišćanskim Hrvatima, Tomašu Masaryku, Hasanaginici u češkoj književnosti, slovačko – hrvatskim kulturnim vezama, bugarskoj i norveškoj književnosti, Grcima i Južnim Slovenima, gotskom podrijetlu Hrvata, sociologiji i karakteru naroda, razvitku i savremenom stanju sociologije u Hrvatskoj, doprinosu Hrvata stranim kulturama i čovječanstvu, hrvatskim duhovnim vrednotama, junačkim motivima u dramskom pjesništvu, kulturi književnog jezika (Deset jezičnih zapovjedi), Ivi Pilaru, fra Grgi Martiću, ulozi Čeha i Slovaka u izgradnji hrvatske kulture, značajnim Hrvatima, orijentalnoj zbircu Safvet-bega Bašagića u Bratislavi, razlikama između hrvatskog i srpskog književnog jezika, nauci o hrvatskom jeziku itd.
U toku svoje bogate publicistične aktivnosti koja je trajala skoro 45 godina (od 1921. do 1965. godine) sarađivao je u mnogim listovima i časopisima (“Hrvatska sloga”, “Obzor”, “Hrvat”, “Vijenac”, “Hrvatski list”, “Večer”, “Jutarnji list”, sarajevski “Napredak”, “Nova Europa”, “Hrvatska revija”, “”Književnik”, “Savremenik”, “Nova Hrvatska”, “Prosvjetni život”, “Republika” (u Beogradu i Zagrebu), “Kolo”, “Riječka revija”, “Život”, “Telegram” i dnevnicima poslije rata. Uređivao je “Omladinu”, “Službeni glasnik Odjela za prosvjetu Banovine Hrvatske” i “”Prosvjetni život”.
Zapaženi su njegovi brojni prevodi sa bugarskog, češkog, danskog, engleskog, njemačkog, turskog, latinskog, rumunskog i grčkog i prevodi sa hrvatskog na bugarski, češki i slovački. I danas je na cijeni njegov prevod sa danskog popularne knjige za djecu “Pale sam na svijetu” Jens-a Sigsgaard-a i prevod romana “Zameo ih vjetar” Margaret Mitchell. Sarađivao je u hrvatskoj, bugarskoj i ukrajinskoj enciklopediji, leksikonima i starijim izdanjima Leksikografskog Zavoda. Sastavio je rječnike hrvatskog, njemačkog i talijanskog jezika, rječnik turcizama i početnicu njemačkog jezika. Bio je član različitih društava, komisija i odbora te član Slavenskog društva u Pragu i Sofiji dopisni član Saveza bugarskih pisaca. (1)
Sudjelujući u širokoj raspravi o razlikama između hrvatskog i srpskog književnog jezika na osnovu studije hrvatskih lingvista dr Petra Guberine i dr Krune Krstića “Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” objavljene 1940. godine koja je imala izuzetno širok odjek u hrvatskoj javnosti, (2), Esih je, kao pobornik cjelovite hrvatske lingvistike, upozorio na bujan razvitak hrvatskog jezika u 20. stoljeću i u vezi s tim niz savremenih pitanja jezičke kulture koje treba rješavati. On je podržao i pozdravio tu studiju jer je ona potvrdila i istakla “da Hrvati imaju veliko rječničko blago, mnogo fonetskih , morfoloških, sintaktičkih, stilskih i stilističkih obilježja koje smatraju neotuđivim vlasništvom hrvatskog književnog jezika”. (3, 4, 5)
Ne zna se da li je ikada bio i boravio u rodnom gradu. Umro je u Zagrebu 1966. godine.
Djela:
Hrvatski pravopisni rječnik za pravilnost i čistoću hrvatskog jezika, Zagreb 1940.
Abeceda u slikama za hrvatsku djecu, Zagreb 1941.
Njemačko – hrvatski rječnik (suautor V. Esih), Zagreb 1941.
Hrvatsko – njemački rječnik, Zagreb 1941.
Njemačka početnica za samouke i naprednije. Zagreb 1942.
Hrvatsko-talijanski rječnik (suautor A. Velzek). Zagreb 1942, 19432
Talijansko – hrvatski rječnik (suautor A. Velzek). Zagreb 1942.
Turcizmi, Rječnik turskih, arapskih i perzijskih riječi u hrvatskom književnom jeziku i pučkom govoru, s pregledom nove turske abecede i slovnice, Zagreb 1942.
Polarni junaci, Hrvati na sjevernom polu, Eskimi i njihove priče, Zagreb 1944.
*Svoje tekstove nerijetko je potpisivao pseudonimom Ivan Martinov.
*Studija je sadržala osnovne argumente za izradu čuvene “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika” 1967. godine.
- Milačić Karmen., Esih Ivan, Hrvatski biografski leksikon, 4, E─Gm, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb 1998.
- Krstić K., Guberina P., Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika Zagreb 1940, (pretisak Mainz 1977).
- Esih I., Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Obzor 1940, 266.
- Esih I., Nauka o hrvatskom jeziku, Jutarnji list 1940, 10380.
5. Bašić Nataša., Odjeci Guberina – Krstićevih “Razlika” u hrvatskome jeziku i jezikoslovlju, Jezik god. 47., 5., Zagreb 2000, 161 – 200.
HALID SADIKOVIĆ