Od nastanka ovih gradova,sa ovakvim nazivima,Ljubuški i Mostar su bili upućeni jedni na druge.To je proizilazilo iz položaja Mostara,koji je u različitim državama imao status sjedišta Hercegovine.Sve manje-više općine u Hercegovini su Mostar označavali kao centar regije jer su u njemu boravili predstavnici vlasti ali i institucija države(sudstvo,policija,vojska,skupština i sve drugo što proizilazi iz svih oblika vlasti).
Civilizacijska tekovina su putevi(ceste,magistrale,strade) kojim se dolazilo do administrativno-upravnih,trgovačkih i privrednih centara.Stari Rimljani bi kazali:“Via vitae“-„Put je život“.Šta znači ova sintagma svjedoči krilatica:“Svi putevi vode u Rim“.Preneseno na status Mostara u Hercegovini mogli bi reći da „svi putevi vode u Mostar“.Oko „vječnog grada“ je bilo u starom vijeku sedam cesti(puteva).I zaista i u Mostar se dolazilo iz sedam pravaca:iz Jablanice,iz Nevesinja,iz Blagaja,iz Stoca,iz Čapljine,iz Širokog Brijega te iz Ljubuškog(preko Čitluka) različitim varijantama:preko Žitomislića(novija gradnja),preko Kruševa(novija gradnja) i preko Kobilovače!
Glavni preduvjet za dolazak Ljubušaka u Mostar je bio izgradnja puta.S vremenom je put izgrađen u različitim sistemima i sa različitim podlogama puta od makadama preko karavansaraja do današnjih asfaltnih puteva.Interesantno je da prvo nastaju gradovi,pa onda putevi koji znače život grada.Izgradnjom puteva nastaje „simfonija ceste“koja pretače kasabe i varoši u gradska središta „otvorenih vrata“.Zamajac putnoj mreži dao je kapitalizam pod geslom o „protoku ljudi,robe i kapitala“,čemu smo svjedoci i danas u doba neoliberalnog kapitalizma.Sve zajednice,države i gradovi koji su bili „zatvoreni za druge“na kraju su uvidjeli svoje zablude koje je historija davno odbacila na „đubrište historije“.
Novim putevima imperije sa svojim trgovcima su izgradile ceste soli,ceste jantara,ceste svile,ceste začina(mirodija)…
Ovaj uvod želi da objasni i ukaže na povezanost dva grada koja su ostvarivala svoje interese:Mostarci u Ljubuškom,a Ljubušaci u Mostaru.Interesi su bili politički,ekonomski,socijalni,društveni,familijarni,ljubavni,bratski itd.
U autorovom sjećanju memorišu se putovanja u Mostar 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća.Mostar je imao magičnu moć za dječaka iz provincije.Putovanje u Mostar je bila avantura,pa smo se šalili da bi prije polaska u Mostar bilo uputno napisati i ovjeriti testament.Putovalo se autobusima „Autotransporta“Ljubuški,uvezenim iz Zapadne Njemačke,sa prepoznatljivom „njuškom“ ispred vozačevih očiju.Pauza u Čitluku bi trajala 20-30 minuta.Strah putnika bi se pojačavao od Kruševa,jer su se nazirale serpentine Kobilovače,koja je brdovita i svaki nesmotreni potez vozača mogao je značiti sunovrat u provaliju i „rivine“ iznad Rodoča i Jasenice!
Zbog velike nelagode i straha od nesreće nismo se mogli radovati obrisima Mostara na posljednjoj krivini ovog uvijek željenog putovanja.
Vozači i kondukteri iz Ljubuškog bili su „majstori“ i uvijek bi autobus priveli u „sigurnu luku“,kada su svi putnici odahnuli jer su sigurno stigli do željenog cilja.Podsjetimo se njihovih imena:vozač Vokić-kondukter Hamo Delalić;Salko Hrnjičević(Crni)-Meho Lalić(Cojle);Artuković Ivan-Salko Nevesinjac(Pupo);Medić Ivan(Navala)-Adil Orman;Grgić Ilija-Đulić Hasan(Rako);Vencel Čuljak-Krešo Granić;Ante Šimić i Krešo(Rogo);Matić Jerko,Maksić Ahmet, Ika Mišetić,Ante Primorac,Madžar,Selak Ivan,Mucić Stojan,Iko Lončar,Veselko i drugi.Ostajemo im zahvalni za sve pređene kilometre bez saobraćajnog udesa i za svu pažnju prilikom vožnje na pomenutoj i svakoj drugoj relaciji.Žali,Bože, „Autotransporta“Ljubuški čijim nestankom je Ljubuški postao izolovani grad upravo sa Mostarom i Čapljinom!
Mnogi Mostarci su počeli dolaziti u Ljubuški,većinom na radna mjesta koja su se otvarala razvojem privrede,školstva,zdravstva,sudstva i drugih komponenti života našeg grada.
Podsjetimo se nekih imena,bez namjere da smo bilo koga zaboravili:Enver Dizdar,direktor Osnovne škole Ljubuški;Galić Ivan,Osmogodišnja škola Ljubuški;Babić Zdenka,O.Š.Ljubuški;Musa Ante,O.Š.Ljubuški;Musa Štefica,O.Š.Ljubuški;profesor Sabit Hodžić,Gimnazija Ljubuški;ing.Buljko Zijad,SŠC Ljubuški;profesor Maha Kokanović,Gimnazija Ljubuški;ing.Miroslav Bem,SŠC Ljubuški;Mirsad Ćatović,O.Š.Ljubuški;profesor Abdurahman Nametak,direktor Gimnazije Ljubuški;ing.Dragan Mikulić,SŠC Ljubuški;Zoran Landeka,SŠC Ljubuški;Katica Knezović,O.Š.Ljubuški;ing.Mile Krtalić,Famos Ljubuški;profesor Aida Drače-Mesihović,Gimnazija Ljubuški;Fadila Delalić,O.Š.Ljubuški;Jelčić-Delić Ivanka,O.Š.Ljubuški;Marinović Cvitan-Tkaonica,Ljubuški;Lasić Slavko,Tkaonica Ljubuški,dipl.iur.Glibić Slađana,Općinski sud;Zec Miroslav-Komunalno Ljubuški;Marinović Ivan-„caklar“;Veljko Kandić,Tkaonica Ljubuški,Đoko“Šola“-Tkaonica,Ljubuški…
Iz priloženog se vidi da je Ljubuškom najviše nedostajao obrazovni kadar za Osmogodišnju školu,Gimnaziju i Školu sa oraktičnom obukom(naročito muzički odgoj).
S druge strane potrebe građana Ljubuškog za Mostarom su bile puno veće što se smatra i očekivanim,jer je riječ o centru koji je imao znatno veće ponude u oblasti zapošljavanja i usluga.U vremenu 60-tih godina,naročito se osjetila potreba za medicinskim kadrom i specijalistima nekih grana medicine.Naši roditelji i komšije su odlazile u Mostar i obraćale se dr.Marinkoviću, dr.Čohadžić,dr.Martinoviću,dr.Rafaeliju,dr.Ružiću,dr.Humi,dr.Muhamedu Mahiću,dr.Glavadanoviću,dr.Džudži,dr.Asimu Sadikoviću…a za rođenje novih prinova zaslužni su bili dr.Vila i dr.Velić.S vremenom su neki liječnici počeli dolaziti sedmično jednom u Ljubuški,kao specijalisti kao što su:dr.Terzić,dr.Demirović,dr.Mulija Džudža i drugi…Svi oni zaslužuju respekt i pohvalu za zdravstveno stanje građana Ljubuškog u tom periodu.
Odlaskom mnogih Ljubušaka u Mostar,Ljubuški je „osiromašen“,ali svi koji su napustili Ljubuški tražili su novu šansu u Mostaru.Autor se podsjeća ovih Ljubušaka koji su familijarno napustili Ljubuški tražeći nove izazove u svojim karijerama za sebe i svoju djecu i njihovu budućnost.
Navodimo imena:Nesuh-aga Vučijaković-vakif;dr.Muhamed(H)Mahić;profesor Munib Delalić,ing.Faruk(Feko) Dizdarević;Salem Dizdarević;ing.Đuro Maričić;dr.Adla Dizdar-Maričić;ing.Emir Konjhodžić;dipl.iur.Eldina Biuk;Štefica Galić,urednik „Tačno.net“;dr.Merdanis Pajo;profesor Nela Pajo;Ćamil Konjhodžić;Mehmed Konjhodžić-Major;prof.dr.Mišetić(Mašinstvo);dr.Vukšić Tihomir;dr.prof.Ninoslav Ćorić;dr.Vjekoslav Čuljak;dr.Matić;dipl.oecc..Džemal Sadiković;dr.Asim Sadiković;dipl.oecc.Ibrahim Mesihović;profesor Rasim Tiro;profesor Bisera Dalipagić-Tiro;dr.Munib Dalipagić;prof.dr.Željko Kovač;dipl.iur.Rudo Mlinarević;dipl.oecc.Almasa Muminagić-Terzić;Fadil Nevesinjac,turist menager;dipl-iur.Elvira Pajo-Mešić;profesor Elbisa Mušić-Kapić;profesor Ćazim Mušić;dipl.ing.Vahid Mušić;profesor Milada Orman;Rabrenović Dejan;prof.dr.Vinko Rogić;Admir Delalić,vjeronauka;profesor Zlatan Alendar;prof.dr.Zdenko Kordić;prof.dr.Ivan Pavlović;prof.dr.Čuljak Vid;mr.Rudolf Kraljević;Ibrulj Indira;ing.Efrahim Dizdarević;Ibrahim Dizdarević;Dulo Alendar;Ćamil Krehić;Sadiković Aziz;Kadragić Fadil;Baraković Omer;Dalipagić Mika;Alendar Ermin;Košarić-Barbarez Zlata;dipl iur.Hasan Mujezinović;Branka i Mustafa Mujezinović;Košarić Muharem-Hara;Mesihović Omer;Mahić Mehmed i Đabir Delalić,rukometne sudije;dipl iur.Ibrišim Sadiković,Munib Jakić;Mušić Bajta;Tanćica Emir;Mustafa-Mujo Lalić(Parapak),Meho Lalić,Lalić Hamo;prof.dr.Behdžet Mesihović,prof.dr.Ibrahim Bušatlija(Podveležje-učitelj) ;te novopečeni Mostarci:Dizdarević Tarik;Grljević Muhidin;SadikovićEmira sa porodicom;Šućro Mahič;Mehičević Salko;Mehičević Miro;Mešić Ibrahim;Đulić Enisa;Šuta Mirela;Maksumić Jusuf(I);;dipl.iur.Maksumić Jusuf;i mnogi drugi…
Grad liči na otvorenu knjigu.On je sastavljen od mnogobrojnih različitih ličnosti koji imaju zadatak da održavaju zajednicu u stanju reda i mira.Ali ako su razbijene društvene strukture onda takvi gradovi imaju problem.Aksiom grada je „da snabdije stanovništvo sa uslovima za stanovanje i za rad“.U gradu se dešava kulturna koncentracija i sve ove elemente je imao grad Mostar kroz svoju prošlost i sadašnjost.
I Ljubuški je bio grad ali u sadašnjosti nema „certifikat“ grada zbog različitih mnogobrojnih razloga.Opet je vrijeme pred njim,da dobije „atest“grada kao napr.Široki Brijeg,koji takvu „tapiju“ već ima!!!
Napretkom tehnologije,automobilske industrije i savremenih puteva Ljubuški i Mostar su danas puno bliži nego je to bilo prije 50-tak godina.Zavisi u čemu su bliži,odnosno u čemu su udaljeni jedan od drugog?
Mnogi Ljubušaci su zaposleni u Mostaru ili Mostarci u Ljubuškom i danas oni svoje radne zadatke obavljaju svakodnevno putujući na relaciji Ljubuški-Mostar i obratno.Nije potrebno da se naseljavaju u gradove gdje ostvaruju radni staž.I to je donijela modernost i civilizacija.Tako je u svijetu pa je tako u Bosni i Hercegovini.
Ali je važno da svi takvi ostavljaju tragove ili u Mostaru ili u Ljubuškom!Tragove ljudskosti i čovječnosti,kao mnogi čija smo imena spomenuli u ovom te