Fenomen vjere je toliko složen da nema oblasti ljudskog duha i kulture uopće u koju ne zasijeca.Zbog toga vjera ima svojih tragova na svemu.Stoga su razni stručnjaci,svaki sa stanovišta svoje struke uočavali i definirali vjeru,svako je,definirajući vjeru,stavljao akcent na ono što je smatrao bitnim,posmatrano sa gledišta svoje struke.
Vjera je nešto složeno što potpuno obuhvata i prožima čovjeka,njegovu dušu,i to paralelno kroz sve:razum,osjećanje,volju i savjest.Vjera čini ne samo unutrašnje doživljaje već i vanjsko ispoljavanje.
Kad bi čovjek zagledao duboko u svoju dušu vidio bi u njoj onakav isti sudar dobra i zla,kakav vidi svakodnevno u ljudskom društvu.Islam uči da je vjera u jednog Boga prirođena,da je čovjek po prirodi religiozno disponiran,da su religiozni elementi usađeni u najdubljoj unutrašnjosti srca i duše.To je uostalom i dokazano proučavanjem ljudske prirode.
Da bismo vidjeli i uvjerili se koliko je vjera bila u centru života Bošnjaka,svih bh. Muslimana i muslimanki,koji su je manifestirali u raznim prilikama,najbolje će nam to pokazati slijedeći primjeri u stihovima narodne poezije,u kojima junjakinja voli smrt nego pokrštenje:
Što no cvili u Glamoču gradu?
il* je vila,il* je ljuta guja?
Nit* je vila,nit* je ljuta guja,
već je ono Emina djevojka.
Hoće bane da prekrsti Emku,
a neće se Emka da prekrsti,
voli skočit niz bijelu kulu.
Ona vara bana kaurina:
„Stan“,počekaj bane kaurine,
dok ja odem na gornje čardake“.
Ode Emka na gornje čardake;
ona gleda s bijele kule,
ugledala svoga babe dvore
i kod dvora bijele mejtefe,
pa govoreći Emina djevojka:
„Babin dvore moj veliki jade!
Moj mejtefu,moj veliki strahu,
dosta ti sam straha podnijela
dok sam sitnu knjigu naučila!“
I savila b*jelu anteriju,
(zaboravi sadžbak u kosama),
i skočila niz bijelu kulu;
zapeo joj sadžbak za mušebek,
objesi se Emina djevojka.
Ovdje su u pitanju dvije vrijednosti:život ili promjena vjere.U Emki je jača vjera nego životni nagon.
Narodni pjesnik,šta više,hoće da se i čudo dogodilo:Riječ „vjera“ u slijedećim stihovima ima nešto drukčiji smisao:
“Vid*kudrića,Maunić Omera,
kako lijepo pjeva uz tamburu!
Da ja znadem da je vjere,tvrde,
ja bi*,njemu lice poklonila“.
Kod Omera dvi studene stine,
pa se faća za studene stine:
„Prvo bi se kamen rastopio,
veg* bi Omer vjeru prevrnuo“.
Karakteristični su ovi stihovi:
„Da ja znadem da je vjere tvrde,
ja bi* njemu lice poklonila“.
U ovome dvostihu naročito je naglašena vjera,odnosno povjerenje.I ono se temelji na strogim vjersko-moralnim principima.Djevojka ne misli na momentalnu ljubav,nego na bračni život.Ovaj sporazum između djevojke i momka,zasnovan na iskrenom povjerenju,propisan je i šerijatom.Ovakve iskrene namjere prilikom zasnivanja bračnog života,učvršivale su brak.
Ona stara Bogu se molila
da joj djeca dug umr imadu,
rahat budu,djecu izrađaju,
mušku djecu careve junake,
što će dinu hizmet učiniti;
žensku djecu,mlade pašinice,
što že rađat* sokolove sive.
Čistoća braka,vjera u Boga i junaštvo veoma često se prepliću u narodnoj poeziji.O shvaćanju „junaštva“ najbolje će nam posvjedočiti slijedeći stihovi u kojima majka upućuje svoje dijete,u želji da joj bude junak i da ne osramoti svoje ime,domovinu i svoj rod,pa kaže:
„Hajde,sine,hajirli ti bilo!
Čuli,sine,Vrsić rahime;
Ako tebi do nevolje dođe,
Bolje ti je muški poginuti,
Nek* se ženski vratit na Krajinu…“
Pitanje o vjersko-odgojnom značenju porodice jeste jedno od najvažnijih pitanja u životu muslimana.Visokomoralni ideali,koji se pokazuju u ovim stihovima,dolaze snažno do izražaja.
Naša tradicija,naše narodne pjesme i priče,ističu i priznaju mnoge svijetle primjere.Stoljećima su naše majke odgajale državnike,junake mača i pera,kojima se svijet divio i kojima se naša domovina sva ponosila,očit je dokaz privrženosti kur*anskom učenju i njegovoj doktrini.
Izvor:Hifzija Suljkić–Islam u bošnjačkoj narodnoj poeziji,SA 1998.