U posljednje vrijeme smo često pročitali i spomenuli riječ izbjeglica. Mirin tekst o dolasku prvih izbjegličkih trupa u Zenicu vratio mi je neka moja sjećanja na prijem i doček protjeranih, na scene koje nikog nisu ostavljale ravnodušnim. I sama sam mjesecima živjela sa izbjeglicama iz Stoca pod jednim krovom. Primila sam kod sebe neke rođake iz Stoca i nikada mi lik tog mog izmučenog rođaka, dreteljskog logoraša sa ženom i troje djece (najmlađe je bilo beba od 7 mjeseci) neće izaći iz glave.
Ljudi su doživjeli strahotu, a onda su došli u onu strašnu 1993. godinu, nagrađeni zajedno s nama sljedećom strahotom. Ali to nam nije nepoznanica i manje više svi imamo svoje traume i sjećanja na te dane.
Ovaj put ja ću se osvrnuti na jednu drugu grupu izbjeglica koji nisu došli u nas grad, nego sam ih kroz svoj posao upoznala u jednom izbjegličkom centru u Beču. Svima njima je bilo zajedničko da dolaze iz Bosne (mahom istočne i jugoistočne) i što su bili u kategoriji najnemoćnijih i najslabijih na ljestvici po kojoj se mjeri mogućnost integrisanja u novo društvo.
Dakle, Triesterstrasse 199. Jedna obična adresa u Beču i niko ne zna da je upravo ta adresa vezana za sudbinu mnogih bosanskih izbjeglica. 1996. godine posjećujem s jednom socijalnom radnicom ovo izbjegličko utočište i moj zadatak je da na našem jeziku razgovaram sa nekoliko porodica koje su tu smještene od samog početka ratnih zbivanja u Bosni. Austrijanci ovu adresu i ovu staru i trošnu zgradu koja je nekad bila škola nazivaju: izbjeglički lager ili logor. Namjerno ne izgovram ovu tešku riječ “lager-logor”, jer me podsjeća na Matthausen, Auschwitz, Ravensbruk. Logore… u kojima su nekad ubijani ljudi, logore koji su 1992. osvanuli po Bosni…, ovo ovdje bi trebalo da miriše na život i nadu. Zato tu riješ prevodim kao izbjeglički smještaj. Ne ispravljaju me ali u svom riječniku i dalje ostaju pri staroj, uhodanoj formulaciji.
Ulazim unutra i radujem se što ću vidjeti mnogo Bosanaca na jednom mjestu. Na ovoj adresi živi 67 bosanskih porodica. S obzirom da sam i sama došla prije neke dvije godine i imam vrlo malo socijalnih kontakata i poznanika u novoj sredini radujem se što mogu pričati sa svojim narodom.
Na kraju dugog hodnika nalazi se jedan poveći sto i oko stola desetak stolica na kojima su zavaljeno sjedili stariji ljudi.
Priđoh, pozdravih i predstavih se. Blijedo me pogledaše. Siti su oni ovakvih što dolaze ispred ove ili one organizacije, žedni njihove nevolje za svoje uspjehe i studije i ovih što su njihove živote pretvorili u statističke podatke, pa se s njima barata samo kao sa ciframa. Siti su oni svega i svačega, pa i ove svoje sudbine na sigurnom terenu, koja se više ne mjeri emocijama i razumijevanjem, nego prezirom. Ako i nije prezir, onda je to samo učtiva fraza… i sve ti to ovi ljudi govore svojim pogledom, dosađujuci se na kraju tog sivog hodnika.
Gospođa Rosmann postavlja pitanja na njemačkom, ja ih onda pitam to isto na našem jeziku, oni odgovaraju, a ona zapisuje u svoj tefter. Djed Reuf Omić nehajno mahnu rukom i reče:
– E, moje dijete, reci ti njoj da je naše zapisano i nek’ se ne trudi džaba, žali joj Bože te sveske. Da mogu sebi bih samom odgovorio na mnoga pitanja, al’ ne mogu. Proćerd’o sam, evo 4 godine sjedeći ovdje k’o debil i ne znam više ništa. Nek’ me niko više ništa ne pita!
– Znam, djede Reufe, znam, ali nije ona kriva, radi svoj posao. Mi ovu državu koštamo, primili su nas u našoj nevolji, pa moramo dati i neki naš mali doprinos u svemu, pa makar im poslužili samo kao statistika.
– E, dijete drago, a šta sam ja kriv? Svi govore nije nam kriv svijet, ma šta je krivo moje dijete i ono moje unuče svijetu, pa žive kako nikad nisu živjeli. I ova djeca ovdje što se misli da su sretna i na sigurnom i ona dole što im fijuče iznad glave, što večeras legnu, a ne znaju hoće li sutra osvanuti. Šta su ta djeca kriva?
– Nista, ništa nisu kriva…rekoh.
Djed Orhan je bio nekako najsrdačniji među njima. Upita me odakle dolazim.
– Iz Zenice, rekoh
– Čuj iz Zenice…pa u Zenici nije bilo rata, reče Reuf opet.
– Pa bilo ga je, kako nije…bilo ga je svugdje…
– E, vala, u Zenici ga nije bilo! Niti su vas tjerali, niti su vas tukli!
Došlo mi je da ga opucam onom njegovom kevom pored stolice. Čuj, on će meni reći da u Zenici nije bilo rata, a ja se tri godine patila u tom ne-ratu, dijete mi oponaša sve zvukove uzbune umjesto solmizacije, snovi mi mirisali na barut, čokolada mi tri godine bila misaona imenica, a kilogram brašna kapital s kojim sam se pažljivije ophodila nego sa samom sobom… I on kojeg su protjerali 1992. godine i koji sjedi i dosađuje se ovdje kaže: U Zenici nije bilo rata!
Stegnuh vilice i pogledah ga drsko. Taman zaustih da nešto kažem, ali vidio je starac da je dirnuo gdje ne treba, pa me opet pogleda onim dosađujućim pogledom i reče:
– Jah, al’ ti ćeš jednog dana šetati tom tvojom Zenicom, a ja svojim Kozlukom neću nikada više. Niti ću posjediti u svojoj bašti, niti bilo kojoj bosanskoj bašti. Imam ti ja previše godina da bih Beč raščlanjiv’o na sastojke. Nisam se ni u ovoj kući još nikada popeo sprat više. Ne mogu. Kad pogledam dole niz ulicu, vidim samo rijeku automobila u dva-tri reda. Šta ti misliš, dijete, da li bi tebi i meni neko od njih kad nas ovako pogleda ikada povjerovao da smo mi živjeli kao oni, ma možda i ljepše. Nisam ja, a ni moje dijete, nikad imao onakvo auto, ali sam imao lijepu baštu, najljepšu baštu u Kozluku. Svi su prstom upirali kad prođu na Reufov šadrvan. I sad onaj Huber dole na portirnici misli da sam ja s čuke pao i da mi je ova njegova rupa komfor…
– Šuti, Reufe, bogati!, reče Meho. On je bio najstariji od njih.
– Jašta, nego mi je ovo sad i hotel i komfor, kad nemam bolje, k’o ni ti.
– Nemaš i dok’le nemaš: šuti!
– Šutim, evo. I uživam!, reče Reuf i nasmija se kao malo dijete.
Djed Meho se potpisao ćirilicom u tefter gospođe Rosmann. Upitala sam ga kako to da se stariji Bosanac potpisuje ćiriličnim pismom.
– Pa ostalo mi tako. Ja sam iz Zvornika i penziju sam zaradio u Srbiji, u Loznici sam radio najduže. I moja Stana je iz Loznice. Sad sam ovdje, imamo dva sina i četvoro unučadi. Djeca su mi takođe bila ovdje s nama na početku, ali k’o mladost, zdrava…snađe se. Rade i našli su sebi i neke stančiće. Dođu po nas preko vikenda, pa budemo kod njih moja Stana i ja. Mi bi se vratili, gledaće djeca da nam šta god nađu u Tuzli, pa da smo dole, među svojim narodom. Jadaboga, pa da nam i nađu!
– Pa i ovdje ste među svojim narodom, vidite koji je naš narod na jednom mjestu!, nasmijah se.
– Nisam ti ja ovdje nigdje. Ima naših, ali ovo ti je zatvor. Mi stari i nemoćni i ova nejač sa ovim ženama bez ljudi smo ti ovdje isto u toru. I niko nikog više ne voli i svak’ svakome smeta. Ma mi smo ti siti sami sebe. Ja svaku noć kažem: Dragi Allahu, daj nam od dva dermana jedan, ali ovako više ne ide!
Nusret, nagluh, sa aparatom u ušima je najmlađi među njima. I najveseliji. Po godinama se mogao davno osamostaliti i otići iz ovog smještaja. Ali, zbog nedostatka sluha nije se mogao nigdje zaposliti. Bez obzira na aparat u ušima, čita s usana i ponečto mu se mora ponoviti. Nusret je iz Višegrada. Njegov život je spasila duboka Drina. Za njim su pucali, a on je u poslednjem momentu skočio u rijeku koja ga je nosila, a oni su i dalje pucali. Kad se dočepao druge obale i izašao iz vode, ništa više nije čuo. Šeretski je pričao kako je on greškom zalutao među ove garibe i da čeka samo da se sredi papirologija oko njegovog statusa.
– Onda ja odoh svojoj kraljici u Sarajevo. ‘Fala Bogu pa mi žena i dijete preživjeli!
Imao je jednu kćerku, djevojku koja je pred sami rat otišla studirati u Sarajevo i tu ostala. Njegova žena se uspjela izvući do kćerke, a njega su zamalo ubili.
–Ali, eto još malo. Ja ti ovdje živim, jer znam da su u Sarajevu moja kraljica i moja princeza žive i zdrave. I daće Bog da ih opet vidim, pa nek’ onda odmah umrem.
Svi su se smijali dok je Nusret pričao i bilo je očigledno da im dođe kao dvorska luda, a i on je sam pomalo uživao u toj svojoj ulozi. Nikad nisam za kraće vrijeme čula da je jedan muškarac češće upotrijebio riječ kraljica, a pri tom misleći na svoju ženu.
Gospođa Rosmann i ja smo krenule u sobe gdje su živjele zene s djecom. Ostavile smo muškarce onako kako smo ih i zatekle na kraju dugog, sivog hodnika.
Prvo smo posjetili Atifu sa sinom od 14 godina. I ona je iz jednog sela nadomak Višegrada. Muža su joj ubili, a ona prešla put oko svijeta da se nađe na slobodnoj teritoriji. Plače dok priča jer još uvijek vidi prve trešnje s proljeća 1992. godine, zasute rafalima.
– A ja i moj Amir smo sakriveni gledali i mislili kako bi samo nekoliko tih trešanja bilo dovoljno da utolimo glad od nekoliko dana.
Safija iz Kozluka je pričalica. Ima dvoje male djece i s njima je bježala preko šuma.
– Ležah tako na zemlji, u paprati, a oni pretražuju šumu. Dijete od dvije godine leži i ne plače. Isto da zna. Šuti. Jeli smo lišće i zemlju…, onda zastajkuje i odmahuje glavom, iako je priča već odavno završena.
Asima iz Foče već četiri godine ne zna kako je završio njen sin koga su odveli s proljeća 1992. godine.
– … a te ljepote, te visine…ma dva mi ga se oka nisu mogla nagledat’.
Onda je pričala o zaklanim i pobijenim, što u njenoj, što u muževoj porodici. Najmlađi sin je s njom, ali su i njemu slomili ključnu kost…
Svaka je njena priča nedovršena. Početak ima, ali i kraj je odmah tu, kod početka, neizgovoren.
Pokušavam nešto reći. Makar kao utjehu. Ali, ne polazi mi za rukom. Riječi su zapele negdje u grlu. Fraze joj ne trebaju. Ma ne trebaju njoj ni riječi. Šta će s njima?
Posjeta je završena. Frau Rosmann je završila svoju misiju, a i ja obavila svoj zadatak. U bosanskom izbjegličkom “logoru” provela sam 6 sati. Izlazeći, znala sam da sam u stvari obavila zadatak kojem nisam bila dorasla. Kad sam krenula iz Zenice, ponijela sam svoj rat, kao što su svi drugi ponijeli svoj.
Slomljena silazim sa sprata zgrade na Triesterstrasse 199, Bosne u malom…Iza ove fasade sakrilo se mnogo srušenih snova, mnogo izgubljenih duša, teških sudbina i ožiljaka koje ni budućnost neće izbrisati. Priđoh još jednom stolu za kojim su sjedili muškarci.
Pozdravih se i krenuh prema izlazu, misleći kako su ipak sretni što su izvukli žive glave. Odjednom iza mojih leđa progovori djed Reuf:
– Blago onom ko je dole ost’o. Im’o je zašto i umrijeti!
Ostali šute, a ja se okrenuh. Pogledasmo se.
– Da, da, imao je zašto i umrijeti, ponovi mi.
Podigoh ruku i nastavih koračati. Ne znam da li mi je teži korak ili glava. Da li bi svijet bio sretniji da su ovi mali, obilježeni ljudi iz Bosne nestali? I zašto nekih više nema zauvijek, a zašto drugi žive?
Zaplakah. Gospođa Rosmann spusti svoju ruku na moje rame i upita me zašto plačem.
– Ne znam, gospođo Rosmann, da li sad plačem zbog statističkih podataka ili ironije sudbine. Svejedno, samo me pustite da plačem.
Nije me više ništa pitala.
Igrom sudbine, a i moje volje i želje, danas sam zaposlena u socijalnom radu i svakodnevno imam ljudske sudbine kao bazu podataka. Nedavno sam u arhivi jos 1998. godine ugašenog izbjegličkog centra u ulici Triesterstrasse našla sljedeće podatke:
– Mehmed (Meho) Buljubašić, umro 1999. godine u Beču, njegova baka Stana umrla 2001. Oboje su po želji djece sahranjeni jedno do drugog na Centralnom gradskom groblju u Beču.
– Orhan Dželilović, umro 2003. godine u Beču. Sahranjen u rodnoj Bijeljini. Za života je uspio vratiti svoju kuću i posjetiti je nekoliko puta. Sva djeca žive i rade u Beču.
– Reuf Omić, umro je 1998. godine, pred samo zatvaranje doma, u ulici Triesterstrasse 199. Tačno kako mi je i rekao: Ja prošetah svojom Zenicom a on svojim Kozlukom nije više nikad. Ne znamo ko uživa u njegovoj bašti.
– Asima Mujačić iz Foče, vratila se 1998. godine u Sarajevo sa mlađim sinom. Ne znamo je li pronašla svog izgubljenog sina.
– Atifa Serdarević živi i radi u Beču. Udala se, a njen sin je otišao da živi sa Atifinom majkom u Njemačku.
– Safiji Kovačević je došao muž iz Bosne. Preživio je rat kao pripadnik Armije BiH. Crveni krst ih je spojio 1998 godine. Dvije godine kasnije su dobili treće dijete, kcerku Samru.
– Nusret Džidić je ubrzo nakon našeg razgovora otišao svojoj princezi i svojoj kraljici u Sarajevo. Nažalost, njegova kraljica je u ratu našla drugoga i počela živjeti s njim. Princeza nije imala hrabrosti da to javi ocu. Nusret je godinu dana poslije povratka u Sarajevo umro od infarkta u 56-oj godini života.
Pripremio prof. Kemal Mahic