…Svrnem u Jedrene svom starom dobrom učitelju Muslihedinu Užičaninu da ga poljubim u ruku i čujem njegov posljednji savjet.Starac,poluslijep od slaba svijetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje,evo,već sedamdeset godina,obradova se kad me vidje.Ali kad ću da idem u Bosnu,diže desnu obrvu i u kratkovide oči iz sebe natopi brigu i tihu srdžbu.
„U Bosnu?Šta ćeš ti po Bosni?“
„Da pomognem,da liječim,da podučavam,da podržim…“
„Hm!Znaš li ti šta je Bosna?“
„Sjećam se svakog trenutka proboravljenog u njoj.“
„Ali Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika.Slušaj što ću ti reći!Bosna je najdublji kazan pakla.Ona je lošim putem,tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili,a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane.Dragi moj,svuda opasnost od drugog obično reži za granicom.U bosni,ona se vidi u znaku suprotne vjere,čuje u pjesmi,sluti u pogledu prolaznika.Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti.U Bosni se sve upelo da podvuče razliku.Ja znam da to njeni nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet.Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva,žestine,isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja,ja ne znam.Ali ti savjetujem da ne ideš.“
„Hvala ti na savjetu,ali ja idem.“
„Čekaj!Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane,a Bosnu na sve strane.U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja.Nigdje siromah nije jadniji,ni zima teža,ni glad ljuća,ni razlika uočljivija,ni mržnja poganija i tamnija nego u Bosni.Vjeruješ li mi?“
„Vjerujem.Ali ja idem“.
„Kaimijo,moj najbolji učeniče,ne idi!U Bosni te samo nesreće čekaju.Ostarjećeš prije nego što doznaš.Zaćutaćeš prije nego što uzmogneš progovoriti“…
Izvor:STAV
Jablanicko jezero i Prenj u pozadini