Donosimo nekoliko odgovora iz intervjua koji je muzičar Goran Bregović dao za NIN(13.10.2016.):
(…)A sve je počelo kada je kao klinac krenuo da svira violinu u rodnom Sarajevu i ubrzo bio proglašen netalentovanim.Na pitanje u kakvom je porodičnom okruženju vaspitavan,kaže da pamti uobičajene kućne obaveze,dječju ispomoć kada se ostavljao kupus za zimu a on gazio po njemu da više stane,ulična druženja,drugove koji su u školu nosili iftar,a on sendvič.Otac Franjo,rodom iz sela Sveti Petar Čvrstac u Zagorju(Hrvatska),bio je oficir JNA.Jedini iz sela koji je iz domobrana prebjegao u partizane.Majka Borka koju su zvali Cica(šalila se da je Franjo prebjegao u partizane jer su partizanke bile ljepše od domobranki)bila je lijepa,vitka plavuša iz Virovitice(Hrvatska),ali njeni Perišići su porijeklom sa granice Crne Gore i Hercegovine.Imao je deset godina kada su se roditelji rastali.
—Sarajevo je,u vrijeme SFRJ,bilo svojevrsta rasadnik umjetnika.Kako bi to objašnjavate?
Uloga Sarajeva u tadašnjoj kulturi Jugoslavije bila je nesrazmjerna njegovoj tadašnjoj veličini.Danas to mogu da objasnim,jer je to bio veliki grad u malom,bila je to velika mješavina religija i kultura na malom prostoru.Sarajevo je mali grad sa simptomima velikog grada.Kada sam i sam bio dio te raje i pravio svoje prve korake u muzici,o tome nisam razmišljao.Mislio sam da je tako svuda,da je to normalno.
—Da li ste se još negdje učlanjivali?
Pomagao sam,kao i manje-više većina umjetnika i intelektualaca u BiH,Savez reformskih snaga Ante Markovića uoči rata 1990. sa namjerom da se spriječi rat.Ja sam u to vjerovao,putovao sam stotinama kilometara sa Abdulahom Sidranom i pjevao po Bosni „Ima neka tajna veza“.Ne postoji niko pametan i pismen u Bosni koji nije pokušao da pomogne da se rat izbjegne.Sav naš trud u Reformskim snagama rezultirao je na izborima sa manje od tri odsto glasova.Nakon toga sam pomislio—ko je toliki magarac da ima iluziju da išta vrijedi angažman nekog poput mene u primitivnoj politici kakva je ovdje?Više se nisam petljao u politiku.
—Koliko je nacionalna pripadnost uticala na to da li ćete se sa nekim družiti,raditi,kad ste bili mladi?
Kada sam prošle godine primio francusku medalju,između ostalog sam rekao da me Francuska podsjeća na kuću moje supruge Dženane koja je odrasla u jednoj velikoj muslimanskoj familiji u kojoj su se ženili naravno i pripadnicima drugih vjera,i uvijek je bio jedan frižider za jedne i drugi frižider za druge.Tako i u Francuskoj kao da postoji frižider za svakog.Jasno je da život u bilo kojoj sredini podrazumijeva toleranciju.Mi u našem jeziku i nemamo tu riječ.Tolerancija.Moramo da koristimo stranu riječ.Moja supruga je živjela u Libiji pa je došla u Sarajevo kada je upisala gimnaziju.Živjela je kod tetke,i ova bi,kada bi htjela najgore da je izgrdi,govorila joj:“Marijo jedna!“Ja se smijem na to,jer nisam imao problema sa tim odrastajući na Baš-čaršiji.Meni je bilo normalno da sa svojim drugovima idem u džamiju.Oko toga se nije postavljalo pitanje.A onda kada se postavilo,postavilo se glupo i grubo.
—Da li je u Sarajevu postojao imperativ među umjetnicima da ne postojiš ako nisi uspjeo u Beogradu?
Morali biste znati kako se živi u Sarajevu.Biti Sarajlija,to je bila pomalo dijagnoza.Mogao si se kurčiti u Beogradu da si zvijezda,ali u Sarajevu niko nije bio zvijezda.Od Ive Andrića,do Bijelog dugmeta,niko.Sarajevo je mali grad.
—A danas,kako vam izgleda Sarajevo danas?
Čovjek bi očekivao da se više promijenilo nakon jednog tako užasnog rata.Ja nemam osjećaj da je ono danas toliko drugačije od onog vremena o kome pričamo.I pored svega strašnog što se događalo,Sarajevo je uspjelo da sačuva malu kulturnu,komšijsku…infrastrukturu.Neko će reći kako danas u Sarajevu ima puno Sandžaklija.Pa šta?Uvijek ih je bilo.Normalno je da ljudi iz unutrašnjosti žele da odu u veliki grad.Idu u Zagreb,u Beograd.Možda vam Sarajlije to javno neće priznati,ali četiri godine rata su bile najvažnije godine njihovih života.Bile su teške,ali sa osjećanjem da se živi historijsko vrijeme.Od nekih je to vrijeme načinilo mnogo bolje ljude,heroje čak,a od nekih koji su za to imali potencijala napravilo je zle ljude.Ipak,Sarajevo je i danas gigling mjesto na kome se smiješ i kad ti pričaju ratne priče,one su smiješne.Pričao mi je jedan drug kako mu se Halid Bešlić žalio da će izgubiti oko,a on mu je odgovorio:“Šta ima veze,ti si pjevač,nisi snajperista.“Sjećam se kako je Pimpek,Davorin Popović,poslije rata objašnjavao šta je Sarajevo i zbog čega mu je toliko važno,rekao je to čuveno:“Više volim da mi u Sarajevu kaže moja raja“ đe si šupak“,nego da mi u Zagrebu kažu“ kak ste gospon Popović?“To je Sarajevo.Čudo od selendre i ima neki lijepak koji ne popušta.Kada Beograđanin kaže Sarajliji da je pobjegao iz Beograda tokom bombardovanja u Budimpeštu ili ne znam gdje,to je Sarajlijama u najmanju ruku malo čudno.
—U Sarajevu danas imate stan,kuću na Jahorini,tamo plaćate porez?
Meni je bilo stalo,i to sam ispunio sebi na volju,da imam kuće u Sarajevu,Zagrebu i Beogradu.I da kad odem u te gradove ne spavam u hotelu.Nezamislivo mi je da budem u nekom od tih gradova i da odsjedam u hotelu.
—Da li se uplašite kada svako malo krene zveckanje oružjem na relaciji Zagreb-Sarajevo-Beograd,kao što se to može čuti i ovih dana?
(…)Ja sve vjerujem da ta groznica mora da prođe i da je najvažnije da mir što duže potraje.Koliko god da su pucali jedni u druge,život ide dalje.Vjerujem da ludaci sada više nemaju čime da se tuku,jer su valjda još onda ispalili to municije što su imali.Ne vjerujem da bi se baš escajgom klali.I ne volim da mislim šta bi bilo ako bi neki ludaci opet dobili vlast kao što su je imali prije dvadeset godina.Glasali smo za kapitalizam,glasali smo za nacionalizam.I evo sada to imamo.Valjda je sada sve u redu.
Priredio:Kemal Mahić