MUNARA DŽAMIJE U VRGORCU

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

image001

U osmanskom periodu koji je trajao oko 213 godina (od 1477. do 1690. godine) u Vrgorcu su, pored dobro očuvane tvrđave Gradine, sagrađene ranije, dominirale brojne kule-specifično građene kuće za stanovanje i odbranu i džamija sa munarom.

Džamija se nalazila u podnožju brda Matokit na mjestu zatečene stare crkve. Ne zna se godina gradnje, graditelj, dimenzije, niti njen vakif. Građena je od tesanog kamena i pokrivena pločom. Poslije 1690. godine pretvorena je u crkvu na kojoj su su jasno prepoznavali ostaci džamije. Crkva-džamija popravljana je 1859. godine, ali je 1913. godine, zbog potpunog propadanja, morala biti srušena i na njenom mjestu je do 1921. godine sagrađena velika župna crkva, jedna od najljepših građevina vrgoračke krajine.

Uz džamiju je dograđena prelijepa munara, ne zna se kada. Njeni obrisi ne mogu se vidjeti na crtežu Justera iz 1708. godine, iako je ona tada bila sigurno na uzgoru. (1) Na svom putovanju kroz dalmatinske gradove, Giuseppe Ofner je bio u Vrgorcu 1775. godine. U pismu svom meceni, splitskom nadbiskupu Garanjinu navodi da je vidio džamiju pretvorenu u crkvu i uz nju okruglu munaru sa šerefom. (2, 3)

O munari kao vrhunskom graditeljskom dostignuću u ubavom dalmatinskom gradiću više podataka dao je Talijan Valentin Lago pri ponovnoj posjeti Vrgorcu u martu 1851. godine. Za Vrgorac Lago veli da je sačuvao više nego ijedno drugo dalmatinsko mjesto brojne dokaze turske dominacije i da podijeljenu radoznalost izazivaju dva značajna objekta koje Mlečani nisu razorili: utvrda nad naseljem i minaret u središtu naselja.

O minaretu vrgoračke džamije “savršenih dimenzija i strukture” Lago piše:

“Minaret je neka vrsta okrugloga zvonika visine četrdeset stopa s ulazom i zavojitim stubama koje vode do vrha otkuda, povremeno, tijekom dana, grubi glas Prorokova službenika obavješćuje da je vrijeme za molitvu. Tijesan kakav jest, upravo da bi se čovjek srednje građe jedva mogao okrenuti, a da o zidove ne zaprlja odjeću i ne udari se o neki istureni ugao – kao što se dogodilo i meni samome. Osim toga, minaret je nadvisivao cijelo susjedstvo kao i jednu manju građevinu koju su stanovnici držali za tursku džamiju, a koja je sada pretvorena u katoličku crkvu. Na raznim krajevima naselja raštrkane su građevine s četvrtastim tornjićima koje su Turci zvali kule, na tri ili rjeđe četiri kata, svaka jednaka po obliku i dimenzijama. U njima su stanovali vladari i otomanske obitelji, dok su sve ostale nastambe drukčijeg oblika služile kao stanovi raji (kršćanima).

Kada se u mjesecu ožujku 1851. ponovno ukazala prilika da posjetim Vrgorac s ciljem nadziranja dočeka dolje rečenih otomanskih podanika koji su izbjegli pred ratom u Hercegovini i tražili azil na austrijskom teritoriju, među kojima sam imao priliku vidjeti i aktualnog provincijskog dželata (Ali Rizvanbegović*), te neutješnog oca i muža Kavaz-pašu*; prolazeći u blizini minareta u pratnji dva mostarska senatora, braćom Omerović*, pitao sam ih da li ovaj spomenik predstavlja neko posebno arhitektonsko dostignuće u odnosu na druge postojeće minarete u Otomanskom carstvu. Oni mi odgovoriše da su svi rađeni otprilike isto s tom razlikom da na gusto naseljenim područjima poprimaju širi oblik i da u nekima koji su moderniji u odnosu na stare, postoje stubišta, balustrade, galerije od pravog kamena, i ograda oko terase, kakav je upravo vrgorački minaret izgrađen od kamena, savršenih proporcija i strukture, od fino obrađenog kamena koji je povezivan sa svih strana; tako je ovo jedan od najzanimljivijih u svojoj vrsti kojemu se može diviti sa svake strane. Ujedno, to je razlog zbog kojega se jedan od njih (braće Omerović), prije dvadeset i više godina došao iz Mostara u Vrgorac da bi mogao gledati minaret. Minaret u Vrgorcu razoren je 1860. godine zbog vjerske pobune stanovnika koji više nisu bili Turci i koji su mrzili islam, a potaknuti stavom lokalnih vlasti. Na mjestu minareta kasnije je podignut zvonik”. (4, 5, 6)

Munara je bila građena od fino klesanog kamena, oktogona oblika, visoka oko deset metara, sa kamenim stepenicama do bogato ukrašene šerefe i alemom sa polumjesecom i zvijezdom na vrhu. (7)

Mostarski senator mogao se diviti brojnim vitkim munarama u Mostaru. Ipak došao je u Vrgorac da se nagleda neprolazne ljepote jedne jedine, ali jedinstvene munare koja će, kao da je slutio, nestati sa lica zemlje koju godinu kasnije.

Franjevci su 1694. godine džamiju pretvorili u crkvu, ali munaru nisu dirali. Ona je uz crkvu stajala punih 170 godina poslije pada Vrgorca u mletačke ruke. Ostaje tajna zašto je Mlečani nisu srušili (“čija je zemlja, onoga je i vjera”) i zašto Vrgorčanima toliko godina nije smetala kao simbol islama.

 

* Ali Rizvanbegović-paša, hercegovački vezir.

* Kavaz paša-šef policije Ali-paše Rizvanbegovića.

* Senatori braća Omerovići-nepoznato.

 

  1. Juster Giuseppe-kartograf, radio u službi mletačkog senata. Godine 1708. objavio rukopisni atlas Dalmacije u kojem se nalazi pregledna karta Dalmacije sa 42 plana, pretežno prikaza pojedinih dalmatinskih gradova. (Kovačić V., Trogirske fortifikacije u XV. stoljeću, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37, Split 1997.-1998., 109-136, I.)
  2. Vrčić V., Turski ostaci kulturnih spomenika u Vrgorcu, www.ljubusaci.com/
  3. Josip Ofner (Giuseppe de Offner)-talijanski erudita, pisac. O svom putovanju I isitraživanju u Dalmaciji 1774., 1775. i 1776. godine podnio je opsežan izvještaj bečkoj vladi kao njen anonimni povjerenik. Izvještaj na 173 folija čuva se u bečkom Državnom arhivu. (Miro., Aberto Fortis I njegov put po Dalmaciji (Oporbe i odjeci, bibliografija), (http://grad-knin.net/blog/. Ofner je želio da knjigu o svojim zapažanjima pokloni svom meceni Ivanu Luki Garanjinu (Gianluka de Garagnin), splitskom nadbiskupu, piscu, kolekcionaru, uglednom trogirskom plemiću.
  4. Valentin Lago, talijanski povjesničar. Kao austrijski državni službenik skoro cijeli radni vijek proveo je u Dalmaciji. Nakon 1866. godine vratio se u Veneciju, gdje je objavio “Uspomene iz Dalmacije” (“Memorie sulla Dalmazia”, I–III, 1869–71.).
  5. Prevod Glibota M.
  6. Glibota M., Vrgorac u knjizi “Uspomene iz Dalmacije” Valentina Laga, Vrgorac, list župe navještenja BDM, Vrgorac, godina XII, Božić, 12, 46-49.
  7. Hasandedić H., Muslimanska baština Bošnjaka II, Islamski kulturni centar, Mostar 1999.

 

Halid Sadiković

vrgorac

 

783 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*