Bajrami našeg djetinjstva, majčin Bajram

Radost koja obasjava dušu, mir koji ispunjava kuću i mirisi koji i one najsitije mame da sjednu za trpezu, samo su dio bajramske čarolije. Možda ovo jesu neka druga vremena, možda su ovo neki drugi ljudi, ali bajramski dani uvijek nas vraćaju negdje daleko u djetinjstvo, kada smo jedva čekali da svane kako bismo obukli novo odijelo, poljubili očevu i majčinu ruku, pa onda krenuli na najfinije kolače i bajram-banku.

Blagdani su uvijek bili prilika da vidimo sve drage ljude, koje iz ovog ili onog razloga inače viđamo rijetko. Prilika da pokažemo svo dobro koje u duši nosimo, da sa radošću otvorimo vrata znanim i neznanim gostima, nagradimo sve oko sebe osmijehom i isti osmijeh primimo na poklon. Prilika da na djelu vidimo koliko malo je ljudima potrebno da budu sretni, bez obzira na sve životne nedaće koje ih snađu. To su dani koje pamtimo do najsitnijih detalja i kojih se uvijek sa radošću sjećamo, bez obzira da li su od njih prošla desetljeća ili pak svega nekoliko godina.

Širom otvorenih očiju

Prva sjećanja obično sežu daleko u djetinjstvo kada su stariji prenosili bajramsko uzbuđenje na nas. Obično bi pripreme počinjale i po nekoliko dana ranije. Kupovali su se pokloni, planirali ručkovi, a neka jela i pripremala dan ranije. Tih noći često smo odugovlačili odlaske na spavanje, jer je iščekivanje unosilo nemir, mada bi nas majke molećivo ušuškavale i govorile kako sutra treba ranije ustati. Opijeni mirisima iz kuhinje, u tami sobe po mislima smo prevrtali sutrašnji dan, poredili ga sa prethodnim Bajramima, pokušavali zapamtiti sve one sitnice koje će nam trebati sutra, kako bi izgledali savršeno… i sa brojnim mislima koje se vrzmaju po dječijoj glavici, jedva uspijevali zaspati u neke sitne sate, kad bi nas umor savladao.

bajram

Miris paklame

Majčin glas u ranim jutarnjim satima prenuo bi nas i odmah bi srce počelo lupati kao ludo, dok još sanjivi pitamo “Je li već Bajram?” u silnom strahu da se ni slučajno ne bi uludo potrošio neki trenutak tog savršenstva. I dok majke u kuhinji od ranih jutarnjih sati pripremaju bajramski ručak (za slučaj da neko dođe, iako smo odlazili nanama na ručak), izvlačili bismo nova odijela, poravnavali nabore, dodavali detalje i tražili neki mali novčanik pogodan za nošenje. Okupljeni oko televizije željno smo iščekivali da imam kaže “Bajram Šerif Mubarek Olsun”, pa da poljubimo majčinu ruku, dok bi nas ona nježno grlila i davala prvu bajram-banku. Već u drugom trenu bi spremni kraj dovratka, uzbuđeno čekali oca i otvarali vrata svaki put kad bi nešto napolju šuškalo, misleći evo ga, dolazi. Obično bi doručkovali još tople peksimete, a očevi su po običaju, tada bili na prvoj bajramskoj šetnji gradom, pa na kafi s dragim prijateljima. Neki bi se poslije najprije uputili svojim majkama, a drugi pak u prvu pekaru, pa s prijateljima svome domu. Ruke bi im uvijek mirisale na tople paklame, dok bismo ih prislanjali uz čelo, u znak poštovanja. Sve je naprosto zračilo svečanom, svjetlucavom atmosferom, a majka bi iznosila kafu u servisu koji je brižljivo čuvala za ovako “posebne prilike”. Birala bi i servis za bajramsku baklavu do takvih detalja, kako se kojim slučajem ne bi desilo da se iznesu viljuškice iz različitih servisa, ma koliko slično one izgledale.

Najprije komšije

U tim trenucima već bi počele pristizati prve komšije i ma koliko nam je to tada čudno izgledalo, majka bi ih uvijek dočekivala kao goste koji dug put prevale da bi nas posjetili, pa smo se i mi prema njima ponašali kao prema ljudima koje istinski rijetko viđamo. Sjedili bi negdje u kutku i upijali njihove riječi. Nešto kasnije bi i sami krenuli čestitati komšijama i isprobati svo to šarenilo od slastica kojima su nas nudili, a onda iza ugla sabirali sa ostalom djecom ko je najviše bajramluka dobio.

burek

Bajramski ručak

Na ručak se uvijek nekako išlo nanama, najprije očevoj pa potom majčinoj. A tamo mnoštvo ljudi, nekih “novih rođaka”, čiji su se mirisi miješali sa mirisima bamije i pileće supe, a glasovi preklapali sa zvonjavom poklopaca, tanjira, escajga. Sve je uvijek bilo lepršavo, užurbano, uzbuđeno i jednostavno prekrasno. Svi su uvijek bili ljubazni jedni prema drugima, čak i kada su sjedili tik jedni uz druge, pričali bi lijepe stvari o ovome i onome i nikada se nisu prepirali na taj dan. Za velikim stolom na ručku su se smjenjivale brojne porodice i svi su strpljivo čekali svoj red. Tetke i starije rodice bi redale jela po stolu, a čim bi se svi poslužili, odmah su ih vraćale na topli šporet kako se ne bi ohladila dok mi dođemo na red. Okupljeni oko stola teško smo se mogli odlučiti šta da izaberemo iz tog mnoštva, pa bi često od svega pojeli po malo i poslije se kajali, što nismo ostavili “više mjesta” za kolače.

Bajrami danas

Danas kad mnoge nane više nisu sa nama, čuvamo sjećanje na te svečane trenutke, kako nam niti jedan detalj ne bi promaknuo, kada svoju djecu budemo pripremali za taj poseban dan. Na bajramski ručak idemo svojoj majci, ali baš poput njih pripremamo nešto “za svaki slučaj”. Danima biramo poklone, pričamo o Bajramima iz našeg djetinjstva. Danas je to neka druga čarolija, jednako posebna kao i onda, ali danas je na nama zadatak da je očuvamo za generacije koje dolaze. Sutra će nam naša djeca dolaziti na svečani ručak i baš kao što su to nekada činile naše nane, svaka će majka svoje “piliće” okupiti i brinuti se da bar ovaj dan svi budu na jednom mjestu.

Gusto.ba, piše Dženana Hrlović

1249 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter