SLOVENCI U BOSNI: Kako je tekao nacistički plan o deportaciji i naseljavanju 10.000 Slovenaca u BiH

Neke činjenice o useljavanju Slovenaca u BiH: Na teritoriju NDH-a u BiH Hitler je predvidio useljavanje Slovenaca po principu koliko se iseli Srba toliko će se useliti Slovenaca. U odbrani Bosne i Hercegovine od agresije JNA i drugih srpskih jedinica, u redovima naše armije je bilo i mladića Slovenačke etničke grupe.

Uspostavljanjem “Jugoistočno Njemačkog instituta” u Gracu “Sudostdeutsches” u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća nacistička Njemačka planira germanizaciju i prisilno preseljenje Slovenačkog stanovništva koje započinje ulaskom njene okupatorske vojske u Donju Štajersku.

Prvo su počeli preseljavati Slovenačku inteligenciju i Slovenačko stanovništvo koje je doselilo na teritoriju Donje Štajerske poslije 1914. godine, naročito na područije između rijeka Save i Sutle, a onda stanovništvo Donje Štajerske za koje su navodno utvrdili da nisu arijevskog porijekla.

Jedini izuzeci od iseljenja su bile osobe koje su pristupile Štajerskom domovinskom savezu (Steierischer Heimatbund)

Po planu iseljenja sa Slovenačke teritorije koja je pripala nacističkoj Njemačkoj prvobitno je trebalo da se iseli 260.000 Slovenaca. Pokazalo se da je ovaj plan previše ambiciozan pa ga je “Komisija za rasna i politička pitanja” smanjila na 170.000. Na sreću ni ovaj broj nije realiziran.

Italijanske okupacione vlasti su po tom planu trebale iseliti 60.000 Slovenaca, ali to nisu nikada učinile.

Nacisti su u Makedoniju koja je bila pod okupacijom Bugarske, deportovali 50.000 Slovenaca.

Na teritoriju NDH-a je predviđeno useljavanje Slovenaca po principu koliko se iseli Srba toliko će se useliti Slovenaca. Ovaj plan (vezanost useljavanja Slovenaca iseljavanjem Srba) je poglavnik Pavelić prihvatio pod pritiskom njemačkog poslanika Sigfrida Kašeja (Sigfrieda Kaschea). Međutim, Hitler je ovaj plan odbio sa obrazloženjem da će Slovenci biti suviše blizu svoje domovine. Na kraju je prihvatio da se Slovenci isele (deportaciju) u Bosnu koja je bila u sastavu NDH-a od 10. aprila 1941. godine.

U vezi raseljavanja Slovenaca na teritoriju NDH-a je održana 4. juna 1941. konferencija u Zagrebu, na kojoj su učestvovali predstavnici Njemačkog veleposlanstva Glez Horštenau (Glez Horstenau) Njemački general u Zagrebu, inž. Franc Noehauzen (Franz Neuhausen) šef štaba Njemačke vojne komande u Beogradu, predstavnik Njemačke civilne uprave za Donju Štajersku, te predstavnik ustaške vlasti.

O deportaciji Slovenaca su se takođe dogovorili Hitler i Pavelić na sastanku u Berthersgartenu (Berthersgardenu) kod Salzburga 07. juna 1941. godine.

Na tom sastanku je Hitler izložio planove deportacije Slovenaca, Srba, Jevreja i dr., u želji da se promjeni etnička struktura u kraljevini Jugoslaviji.

Prvi željeznički transport sa 1740 Slovenaca je došao 12 – 17 jula 1941 u Zbirni logor u Slavonsku Požegu. Dva dana poslije su ih upučivali u Bosnu.

Do kraja septembra transporti su obustavljeni. Do tada je u sabirni logor u Požegu dopremljeno 30.000 ljudi, od toga je 10.000 predviđeno u Bosnu, a otpremljeno je nešto manje od polovine i to u gradove: Bosansku Gradišku 185, Brčko 182, Bosanski Novi 199, Prijedor 255, Sanski Most 187, Banja Luku 213, Bihać 203, Cazin 200, Drvar 171, Derventu 299, Gračanicu 220, Teslić 159, Žepće 208, Sarajevo 588, Travnik 211, Mrkonjić Grad 206, Bugojno 215, Ključ 210, Kotor Varoš 190, Bosansku Krupu 219, Bosanski Petrovac 229 i Bosansku Kostajnicu 220.

Posljednji veliki transport sa deportovanim Slovencima je organiziran 25. jula 1941 za Sarajevo.

Nacistički plan o raseljavanju 10.000 Slovenaca u Bosnu nije u potpunosti ostvaren. Nešto manje od polovine predviđenog broja Slovenaca je razmješteno u 22 grada u Bosni i Hercegovini.

Deportovani Slovenci su postali državljani NDH-a pred zakonom su bili ravnopravni sa drugim građanima. Međutim život im nije bio nimalo lahak.

Iako su raspoređeni u napuštene kuće, nisu imali dovoljno hrane, odjeće i obuće itd. Život je bio dosta težak pošto su u to vrijeme i kasnije dolazili muhadžiri iz Istočne i Zapadne Hercegovine i Istočne Bosne bježeći ispred četničkog pokolja. U Sarajevu je bilo na desetine hiljada muhadžira, a u drugim manjim mjestima na hiljade. U moju rodnu Gračanicu je do 1943. godine došlo preko 1500 muhadžira, a kasnije se taj broj povećao.

U takvom ambijentu je bilo teško organizirati normalan život. Naseljeni Slovenci su imali veliku podršku i pomoć od domaćeg bošnjačkog stanovništva o čemu su mi pričali roditelji, što potvrđuje postojeći dokumenti i zapisi. Najteži period u vrijeme raseljavanja i deportacije slovenačkih familija je njihov rastanak sa rodnim mjestom i adaptacija u novoj sredini. Jedan od učesnika i svjedoka tih događaja Franc Kaučić, rođen 1913. godine u Gornjoj Ščamnici, općina Sveta Ana u Slovenskim Goricama je 2006. godine, između ostalog, o tome napisao. “Dan prije izgona, vlasti su nas obavijestile da spakujemo stvari i da po nas dolazi policija. Sa djecom Bredicom i Anunciato smo otišli našoj kući. Majku i sestre smo obavijestili da ćemo sljedećeg dana biti protjerani, ali da ćemo se jednog dana vratiti… U šest sati ujutru su došla dva policajca i naredila nam da odmah ja i moja žena i godinu stara kćerka Breda pođemo sa njima, a da kćerka stara samo mjesec dana ostane kod moje majke i sestara. Gestapovci su nam dali samo pola sata da iz stana uzmemo najnužnije stvari. Žena Nuncika je prilikom spremanja prtljaga zapjevala pjesmu: “Slovenka sam, Slovenka sam, Slovenka ću ostati”. Sa nama je bila i familija Kočavjevih i svi su plakali… Kada je auto krenulo, na glas smo zapjevali: “Sada idemo nazad ćemo se vratiti”. S pjesmom smo željeli razvedriti Bredicu i sebe.  Odvezli su nas u kasarnu u Melje u Maribor, koja je bila obljepljena kukastim križevima. U dvorištu kasarne sam susreo svog školskog druga iz Pučke škole, razgovarao je veselo i smijao se sa njemačkim oficirima. Pozdravio sam ga, a on me je prezrivo pogledao, okrenuo glavu kao da me nije ni poznavao.

Kada sam se vratio iz izgnanstva, susreo sam tog istog druga, nosio je slovensku zastavu na čelu grupe koja je na kapama imala petokrake. Pjevali su partizanske pjesme i uzvikivali “Živili naši spasitelji Tito i Kardelj”.

Kroz dva dana 17. jula 1941. godine Gestapovci su nas na Željezničkoj stanici u Mariboru potrpali u hajvan vagone. Do Požege su nas pratili naoružani njemački gestapovci, a u Požegi su nas preuzele ustaše. Tu smo dobili prvi obrok, čorbu od povrća. Rasporedili su nas u razne krajeve NDH-a. Ja i supruga sa kčerkom Bredicom smo raspoređeni u Karanovac, kod Gračanice. Natrpali su nas u hajvan vagone i krenuli smo. Bredica je dobro podnosila put. Najgore je prošla supruga Nuncika, iako je pjesmom pokušavala da prekrati svoj bol. Mlađa kćerka Anunciato, koja je ostala kod moje majke je umrla kada je navršila dva mjeseca starosti. U vozu kod Slavonskog Broda, moja žena je pošla krvariti i pala je u nesvjest. Na našu sreću u vozu se našao dr. Avdo Prohić iz Gračanice. Njegova intervencija, ljekarski pregled i terapija su bili uspješni. Bez doktorove pomoći bi iskrvarila i podlegla. Spasio joj je život…”.

Kasnije je Franc sa doktorom Avdom Prohićem (dajdža autora Halilbegovića) učestvovao u spašavanju Jevreja. Kada su se vratili u Sloveniju, održavao je vezu sa Gračanicom, a 1951. godine je posjetio Gračanicu i moju familiju. U ime slovenačkih porodica zahvalio se na dobročinstvu mještana.

Još jedan detalj iz ovog vremena je vrijedno spomenuti. Naime, djevojčica Slovenka Sonja je ostala bez roditelja, a njena šira familija je bila u Sloveniji (nisu protjerani). Nije bilo uvjeta da se vrati kući. Upravo, u to vrijeme, u kući moje nene i majke je skrivana mala Jevrejka Nada Kolman, djevojčica od godinu i po dana, čijeg su oca Viktora strijeljali Nijemci, a mamu Helenu zatvorili u logor na Savskoj cesti u Zagrebu. Aktuelne vojne i političke vlasti su znali za sudbinu Nade, ali nisu reagirali. Kada se umiješala viša ustaška komanda postalo je opasno. Nada je uz pratnju djevojčice Slovenke Sonje otpremljena u Zagreb, kod Sabrije Prohića (dajdže autora ovog teksta). Nada je do 1945. godine skrivana u Zagrebu. Danas živi u Australiji. Naša familija je prošle godine dobila najveće jeverejsko priznanje Pravednika, a Slovenku Sonju je Sabrija Prohić odpremio u njeno rodno mjesto u Sloveniji, gdje joj je živjela familija.

Takvih i sličnih priča je bilo dosta. Bošnjaci su pružali, osim zaštite, i veliku moralnu i materijalnu pomoć slovenačkim familijama, kako bi što lakše podnijeli život u takvim uvjetima.

Ulaskom partizana u gradove većina Slovenaca se priključila u njihove redove u želji da se jednoga dana vrate u svoju domovinu.

Manji broj Slovenaca je ostao u Bosni, a među njima je bilo i poznatih umjetnika, kulturnih radnika, privrednika i dr. koji su dali značajan doprinos u njenom razvoju.

U odbrani Bosne i Hercegovine od agresije JNA i drugih srpskih jedinica, u redovima naše armije je bilo i mladića Slovenačke etničke grupe.

 

SPECIJALNA JEDINICA ARMIJE RBiH

Slovenac Jan Doršner sa saborcima (stoji treći zdesna)

 

Izdvojeno.ba, piše: Nihad Halilbegović

 

Po preporuci prof. Kemala Mahića

409 Posjeta 3 Posjeta danas
News Reporter