Moji ahbabi Ćehaja i r. Čiča

Alija Lalić – Ćehaja r.1954 i rahmetli Ahmet – Čiča r. 1958, sinovi r. Hamida i r. Seme obilježili su moje djetinjstvo i mladalačke dane. Sjećanje na njih i na te dane često izmami i pokoju suzu, ali i to je ljudski.

Alija i Ahmet su djeca mahale, djeca odrasla pod Lalića kulom na prilazu Mostarskim vratima. Oni su bili specifični predstavnici mahale, tradicije, gdje se živjelo dan za dan, dan nafaka, noć nafaka, bez velikih planova u bližoj i daljoj budućnosti. Usput rečeno imam osjećaj da je čovjek tada bio „rahatniji“. Malo se imalo, malo se zahtjevalo, u poređenju sa svakodnevnicom za mnoge koji imaju skoro sve, ali je uvijek malo. Fali onaj zadnji model ajfona ili veći motor u autu, nažalost, moderna vremena.

Život u mahali nosi sa sobom i lične tragedije i osobenosti, neki su od nas su „obilježeni“ sudbinom da teško preživljavaju, pate i bore se godinama. Tako je i sudbina familije Lalić određena, životni put je bio težak i pun prepreka. Od četvero djece, ostao je samo Alija, brat Ahmet (02.09.2007), sestre Džehva i Minka preselili su na ahiret nekoliko godina ranije.

Ahmet Lalić – Čiča, alahrahmetile, bio je moj bliski jaran godinama. Mnoga putovanja na relaciji Ljubuški  – Sarajevo 80-tih godina. Opskrbljivali smo sjeverne bosance plodovima Hercegovina, pretežno smokvama. Polasci kasno naveče, sa kratkim stankama za spavanje i dolasci zorom na pijacu. Uglavnom na Ciglane, na veliko, ali i na pijace Markale, Vijećnica, Hrasno, Ilidža …

Nažalost Čičin životni put i sudbina su dobili nagli i neželjeni preokret, postao je nepokretan, prikovan za kolica. Mnoga liječenja, putovanja u Mostar, Sarajevo, Zenicu, Zagreb nisu pomogli. I sa svim svojim mukama pokrenut je sa svog ognjišta i topraka, 1993 g., preko Zagreba u Tursku, zajedno s bratom Alijom. Tamo nisu ostali dugo i vraćaju se najprije u Sarajevo, kod rođaka na Mejtaš, pa opet u svoj najdraži Ljubuški. Ahmet je zadnjih godina života stanovao u Mehinoj i Đenaninoj kući na Žabljaku. Tamo mu je bilo malo komotnije i običnije, više komšija koji su ga obilazili i pomagali.  Ahmet je poslije nekoliko godina preselio, rahmet mu duši.

Alija Lalić – Ćehaja bio je čista suprotnost pedantnom bratu, uvijek uređenom. Za Ćehaju moda nije bila bliski pojam. Tako je jednom demonstrativno napustio okopavanje duhana kad se r. Čiča pojavio sa bijelim čarapama. Ćehaja je bio najpoznatiji po svom traktoru sa kojim je pomagao skoro svim familijama Gornjeg grada. Prepoznatljiv je bio zvuk traktora, pa smo mi na Žabljaku dočuli kad bi okrenuo nizastranu, niz Gožulj, ili sa Vagna. Ćehaja je bio popularan kad je bilo u pitanju oranje, frezanje, prevoz drva ili ćumura. Naplata usluge je bila minimalana, na njegovu štetu, nažalost.

Ćehaja je za mene uvijek bio osoba koja mi razgali dušu, uljepša dan i kada je sve tmurno i naopako. Volim ga zbog prostog smisla za humor, čiste duše i neiskvarenosti. Rahat uvijek bio do zadnjih godina, dan nafaka, noć nafaka, sve potaman.

Veliki gurman je bio, nije mu bilo teško potkuhati štogoć za prigrist. Sjećam se dugih zimskih noći na Žabljaku, sa mojim rahmetli bratom Ibrahimom – Ibrom i Ahmetom – Čovom. Za mezu se pržio saransek na ploči od peći, a grijalo se na stare cipele ponekad.  Puna šerpa jaja krčkala se katkad, a sutradan nije „hava“ u sobi bila najugodnija zbog „auspuha“. Sjećam se jedne prilike kad je puna kuća bila, Mujo, Avdo, Šućro, Admir, Arman, Đenana, mi ostali, poslije jednog Ćehajinog rafala svi su izletili ko bez glave, samo je „kulturna“ Đenana (iz Zagreba) pokušala izdurati nekoliko sekundi, ali je morala iskočiti. A ja sam već postao imun na to, bez reakcije,,  ušlo u krv.

Jedne prilike Ćehaja je pristavio šerpicu brujeta a la Ćehaja u kući na M.vratima.  Kako on priča – kad je bilo pri kraju, donese šejtan rodu Caku. I šta će, ko uljudan domaćin, mora ga ponuditi. Ideja se stvara u sekundi, jedan tanjir brujeta je začinio sa duplim začinom, ljuto za jedan tanjir, taman za dva. Drugi tanjir je odvojio bez dodatnih začina. Kad je rodo probao i odustao od ljutine, Ćehaja je samo sastavio oba tanjira zajedno i uživao u poslastici.

Na Ćehajin nagovor, jedan novopečeni mehaničar iz Šup-a (živi u Fredrikstad-u) je pola sata tražio svjećice u traktoru koji ima dizel motor (dizel nema svjećica).

U to doba, u štali ispod ceste živio je crni bradati jarac kojeg je Ćehaja nazvao Makarios. Puno dogodovština je proživljeno uz tog jarca kada bi mu švalerice dolazile u posjetu, na mrkanje (ko zna šta je – razumiće).

Ćehaja je uveo i novi pojam, nove riječi u gastronomiju Gornjeg grada, “Serimežderime”o čemu se radi može se vidjeti u video prilogu, na dnu teksta, ne može se opisati.

Nažalost, zadnjih godina Ćehajino zdravlje pomalo slabi, godine teškog života i napornog rada ostavile su pečat, gromada je oslabila. Obolio je od onog švabe, kako sam jednom reče, Alzhajmera. Slabo se kreće, potrebna mu je pomoć, komšija Ruka ga često vozi do Mostara na liječenje i pretrage. I ranije je koristio više lijekova, sada je količina povećana.

Udruženje ljubušaka u Norveškoj je, na molbu Alijine supruge Nepke, pokrenulo humanitarnu akciju za pomoć familiji. Već nakon nekoliko dana ljubušaci se se odazvali sa donacijama, a uplate pristižu svakodnevno. Ljubušaci su prepoznali potrebu, prepoznali dušu i dobrotu čovjeka kojem treba vratiti dugogodišnju uslugu, hvala svima.

Sa nadom da će biti još lijepih dana i godina za našeg Ćehaju poželimo mu oporavak i olakšanje tegoba i puno novih provala i dogodovština.

Mithad Muminagić

 

1179 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter