Historija o najboljim trešnjama u Hercegovini vezana je uz jedno ime, Mehmedalija Mahić – Dalko, rahmetli. Iako su ga neki smatrali posebnim, priznavali su mu da je ekstra stručnjak za trešnje. Jer to je i bio, doktor trešanja.
Znao im je ugoditi, i tepati im, i paziti ih tako da je svaka sezona bila uspješna. Nije bilo loše sezone za Dalkine trešnje..
Bio sam puno u kontaktu s njim prije nekih tridesetak godina. Često bi zvao djecu efendije Smajića, Haru Hrnjičevića, i nas Muminagiće da pomognemo pri većim berbama i narudžbama. Stari trgovac Mahić, Kešo rahmetli bi naručivao veću količinu za put za Zagreb. A i nedjelja je bila udarni dan jer se moralo namitiri trešanja za pazarni dan ponedjeljak.Tog dana bi sočne, modre trešnje dolazile na trpeze ljubušaka. I Dalko je uvijek bio siguran da će prodati punu kariolu trešanja tog dana. Jer to je bio traženi proizvod. Sumnjam da ima ljubušaka u bližoj i daljoj okolici koji nisu probali Dalkine medene. A kad ih čovjek jednom proba, traži još.
U pauzi branja pričao bi nam o svom projektu, o svojoj ljubavi. Te pauze su bile precizne, 50 minuta branja, 10 minuta pauze. Jedi koliko možeš. A plaćanje pošteno, po satu ili po kantici, nikad nije krivalo, falilo. A i mi berači smo bili vrijedni, jer nam je to godilo, najedi se Dalkinih trešanja «legalno» i još ima i džeparac.
Prilikom branja njegov moto je bio: Zdrave s peteljkama u kanticu, truhle doli (na zemlju), pazi na mutice (ili mutvice). To bi nam ponavljao često i tako je moralo biti, kvalitet prije svega. Mutice su mlade grančice koje su izbijale iz stabla, a koje su donosile rod iduće godine, i to je naravno bilo važno pripaziti.
Živio je u kući iznad njiva, voćnjaka, na pola puta Žabljak – Gožulj, uz put prema Prilazu. Zajedno u domaćinstvu su bili još i brat Rezak i sestra Hurma, rahmetli oboje.. Kuća sa skromnim inventarom, kako su i oni živjeli, fijaker šporet, bez televizije i modernih stvari. Dalko je volio čitati, najčešće «Oslobođenje». Često bi sjedio uz cestu, tada je bio makadam, u hladu brista i šipaka, uz korpu trešanja i čitao novine, a ponekad i zakunjao(zaspao) na vrelom zraku majskog / junskog dana. Tu bi sačekivao povratnike sa dnevnog posla iz Platnare, Famosa, Sokola, Vinarije. Dalko bi pravio fišeke od starog «Oslobođenja» i trgovao s namjernicima koji bi ponijeli pokila, kilo trešanja da ima djeci poslije ručka. Taj je put bio dosta prometan jer bi tuda prolazili i mještani Mostarskih vrata i Gradske.
I usput budi rečeno da su pješaci po makadamu koristili starije, laganije cipele, papuče, opanke i sl. Ta obuća bi se mijenjala kod borova na Pazaru u noviju , «gradsku» obuću, jer je tu počinjao asvalt. Pametno i korisno:
Dalko je poslije završene škole sve svoje vrijeme i ljubav posvetio trešnjama. Na njivi ispod ceste koja je bila prilično strma, zemlja glinovita, napravio je duboke drenažne kanale duž čitave parcele. To je možda bio jedan od faktora uspjeha.
Imanje je ograđivao svaki dan dračom, koja je bila kao bodljikava žica. Pravio je neosvojivu tvrđavu da bi sačuvao urod od noćnih uljeza. Ali hajduci bi uvijek našli rupu i operisali pod okriljem noći. Nekako bi Dalko trešnje prebolio ali kad mu slome granu, ko da mu zdrav zub izvade. To ga je istinski ljutilo. Inače je bio mnogo miran i staložen čovjek i nikad ne bi pokazao kad je najiđen (jid).
Dan poslije hajke donio bi slomljenu granu u školu, u razred kod pok. Ljube Milasa koji je smatran najstrožijim u to vrijeme. Ljubo bi odmah shvatio o čemu se radi i tražio da se dijeli pravda. Dalko bi pokazao krivce na koje bi sumnjao. To su skoro uvijek bili isti, Z.Dž., M.G. i nekolicina drugih. Oni bi dobili Ljubinu kaznu, šibe debelim prutom, štapom po dlanovima, da im ne bi opet prahnulo. Ali to boli i prođe, a trešnje su i dalje primamljive.
Dalkinim prelaskom na Ahiret, umiru polako i trešnje, kao da su patile za nježnim rukama koje su ih milovale cijele godine.
Napisano u spomen na dragog, poštenog čovjeka koji je čitav život proživio od svog rada, sa jednim ciljem , da uzgoji najbolje trešnje.
Dalke više nema, ali nam ostaje san o ljubavi prema voćki, radu, ostaje nam sjećanje na lijepe, stare dane.
Mithad Muminagić, Ljubušak, Žabljačanin
.
3803 Posjeta 1 Posjeta danas