BiH IMIGRACIJA U ZEMLJI KLOKANA 2. dio

Stara i nova imigracija i tri jezika (a nijedan na kiselo)

Usput receno, kad upitate prosjecnog imigranta iz bivse Jugovine kojim jezikom govori odgovor dolazi u jednoj od slijedecih varijanti: bosanski, hrvatski, srpski, srpskohrvatski ili cak u rijetkim, bolesno romaticnim varijantama i jugoslovenski.

Ako je upitani bas do kraja kurate srece onda bi ga docekalo jos skakljivije pitanje: “Koja je razlika izmedju ovih jezika?”. E tu vec nastaju problemi.

Kako naime nekome ubjedljivo obasniti da su ovo tri totalno razlicita jezika i da je npr. rijec rijeka skroz razlicita od reci reka i da sva ova nasa prepucavanja nisu naravno politicke nego lingvisticke prirode. A da ne govorimo o tome koliko nam tek prevodilaca treba kad jedni druge saljemo u neku stvar. A ta neka stvar je opet tako bezobrazno ista na svim ovim jezicima.

Steta. Da kojim slucajem nije mogli smo se kao ljudi vrijedjati na vise jezika.

Tada bi onako bratski mogli uploviti u novo doba poliglotskog primitivizma.

Inace kad se pogleda struktura BiH imigracije u Australiji generalno, lako je uocljiva podijela na ‘staru’ i ‘novu’ imigraciju.

Sa ovom ‘novom’ post ’92 pretpostavljam da ce se lako identificirati vecina citalaca jer joj i sama pripada.

Razlicite su sudbine stare imigracije u Australji i one se krecu, kao i u ostaku dunjaluka, od onih uspjesnih prica do pravih ljudskih tragedija.

Generalno poimanje ex Jugoslavenske imigracije pa i one sire koja ukljucuje Italijansku, Grcku pa i Azijsku imigraciju je da su useljenici sa ovih podrucja predodredjeni da ciste kancelarije a ne da rade u njima.

U godinama poslije drugog velikog rata Australalska imigraciona politika otvoreno je zagovarala asimilaciju tako da su oni koji su zavrsili na ovim obalama imali poprilicno surov izbor izmedju lopate i metle.

U najvise slucajeva ljudi su trbuhom za kruhom morali ici izvan vecih gradova sto je u Australskim uslovima znacilo u rudnike i na farme koji ni danas, 50-tak godina kasnije, ne izgledaju kao primaljiva opcija s obzirom na klimu koja vlada u unutrasnjosti.

Oni koji su uspjeli zasnovati familije svoj su zivot fokusirali oko toga i to je bilo ono sto ih je vuklo naprijed sa dobro poznatim motom “ako se ja patim da mi se djeca ne moraju patiti”. U vecini slucajeva ovaj trud se i isplatio pa je danasnja druga ili treca generacija ove klase useljenika poprilicno materijalno situirana. Najcesce zahvaljujuci povijenim ledjima njihovih roditelja.

Bilo je naravno i slucajeva raspada sistema gdje je kombinacija pritisaka radnih i porodicnih obaveza dovodila do brakoloma cija najveca zrtva su kao i u vecini slucajeva bila djeca.

Iz tih tuznih dana tako je zabiljezena i prica, meni prepricana od jedne Dubrovcanke, o mladom bracnom paru koji su se vjencali sto bi rekli nasi stari ‘priko prokure’.

Brak se ugovorio preko posrednika, mlada na brod a da mladozenju nikad u zivotu srela nije. Ispocetka sve bijase kako i treba. Volili se pazili se, mnozili se i dvoje djece izrodili. Onda puce tikva, dodje razvod. Djeca dodjeljena ocu po nekom osnovu a on zaprasio na drugi kraj Australije u Melbourne. Jadna mater opet ostala ovdje zivotariti kako zna i umije.

S obzirom da je u Australiju dosla u nevrijeme, jezika nikad naucila nije a djeca k’o djeca svojim putem i uz prezapooslenog oca nikad hrvatskog ne naucise.

Godinama kasnije djeca se sjetila majke i iskopase joj adresu preko rodbine da joj se jave. Medjutim mater ne zna engleskog a djeca hrvatskog. Elem kud ces nego prevodioca angazovat da mater sa rodjenom djecom poprica i kaze sta joj na dusi lezi.

Sreca pa nam za zagrljaje i suze prevodioci ne trebaju.

Krcma, konjske trke i dame za jednu noc

Slicno tome, iz ove iste stare generacije imigranata, oni koji su otisli da rade terenski kao samci u dosta slucajeva su platili cijenu ubitacnog koktela puno para & malo prijatelja. Dlan od dlan prodje mladost. Niti se ozenise nit’ tambure kupise.

Utjehu svom samackom zivotu su trazili u tri dobro poznata prijatelja svih izgubljenih dusa: alkoholu, kockanju i zenama za jednu noc. Nerijetko se znalo desiti da se prasnjave pare zaradjena na 40 i plus oproste od svog vlasnika za jednu noc.

Pocinjalo bi se u lokalnom pub-u (malo kulturnija engleska rijec za krcmu), dalje bi se islo na konjske trke a ako bi nesto para i ostalo to bi zavrsavalo izmedju necijih grudi koje bi bile zakupljene na odredjeno vrijeme.

Dosta ljudi iz ove nesretne grupe cesto je pokidala sve veze sa svojima u starom kraju I kad bi ih godine pritisle bez mogucnosti da vise podmecu ledja cesto bi okoncavali u socijalnim – iznajmljenim stanovima ili starackim domovima guseci u sebi nostalgiju za rodnim krajem i pitajuci se vjerovatno kud bi ih zivotni rulet odvukao da se ne ukrcase na onaj prokleti brod.

Sa modernijim vremenima i promjenom Australske drzavne politike u odnosu na izbjeglice nova generacija imigranata, koji su kao sto vec rekoh vecinom izbjeglice, dobila je sansu da napravi nesto od svog zivota a da to bas i ne mora biti po cijenu povijene grbace.

S obzirom da se iz BiH tjeralo kamionima a ne po diplomama u Australiji je zavrsilo i dosta visokostrucnih gradjana BiH kojima su diplome uglavnom bile priznate, izmedju ostalog zahvaljujuci i cinjenici da su kvalifikacije iz bivse Jugoslavije imale respekt koji je poratnih godina nestao sa najezdom stancanja diploma za dvije hiljadarke.

Za dosta izbjeglica barijera engleskog jezika ostala je na zalost nepremostiva. I dok su neki imali opravdan razlog (ratne trauma) za ne usvajanje Engleskoj koji bi im otvorio vise vrata bilo je i dosta onih koji su isli linijom manjeg otpora i izabrali da im je socijala i kasun pive petkom vrhunsko dostignuce. E sad mozda i nije problem sto su oni kao zivotnu opciju izabrali landohanjenje nego sto su u vecini slucajeva ovaj obicaj prenijeli i na svoje potomke koji nisu imali od koga nauciti da nije u redu spavati do podne i cekati socijalu svaki drugi cetvrtak.

Jos se sjecam scene iz kasnih devedestih, kad se dvojica prijatelja is Istocne Bosne jednog nedjeljnog popodneva, na utakmici gdje drugo, junacki izpozdravljase i na pitanje kako zivi, penzionisani golman odgovori da ga svak’ cuje “Dabogda ja svoje selo nikad vise ne vidio.”

Kao rezultat Australija se i dan danas, 15 godina posije, moze podiciti sa poprilicnim brojem bivsih doktora, inzinjera i mozda najvise pravnika i ekonomista koji doprinose razvoju ove zemlje vozeci taxi ili u jos ekstremnijim slucajevima cisteci kancelarije ili raznoseci reklamne pamflete lokalnih supermarketa.

Prvi Bosnjak u Australskom Parlamentu

S druge strane opet, tu su i vrlo pozitivne price u kojima se ljudi nisu pomirili sa sudbinom metle i lopate i pod stare dane zasukali rukave i udarili na ucenje jezika ili doskolovavanje koje im je dalo sanse da dostojanstvenije provedu ostatak zivota. Zahvaljujuci njima BiH zajednica danas je bogatija za visokokvalificirane strucnjake najrazlicitijih profila ukljucujuci i one sa najtrazenijim diplomama u ovoj zemlji doktore, inzinjere i pravnike.

Od onih koje je vrijedno pomenuti tu je i bivsa predsjednica BiH dijaspore u svijetu Senada Softic koja je inace 2000 godine proglasena za  Australsku poslovnu zenu godine u jednoj od kategorija a uz to je slijedece godine dobila i priznanje od Engleske kraljice Elizabete II koja se jos uveliko pita na ovim meridijanima.

Zanimljivo je isto tako da od ove godine u Australskom parlamentu ispred laburisticke partije sjedi i prvi musliman koji je krocio u ovu instituciju.

Edham Nurredin Husic bosansko-hercegovackih je korijena rodjen je u Sydney-u i svoje ime je skratio u Ed. Za sebe kaze, kao i na primjer bivsi ruski tenisac Marat Safin, da je ne prakticirajuci musliman. Njegova zvijezda tek je zasijala na Australskom politickom nebu a koliko ce trajati vrijeme ce pokazati.

Njegova kolegica iz opzicije je Inga Peulic koja sjedi u parlamentu drzave Viktorije.

Od onih koji se bave malo normalnijim poslovima koji iskljucuju politiku tu su:

relativno mladjahni glumac iz Canberre Reshad Strik koji trenutno zivi u Los Angelesu i kuca na vrata Hollywooda ili na primjer reziser Husein Alicajic koji isto tako pravi prve velike, cvrste korake u filmskoj industriji. Od sportista tu su Sasa Radulovic i Dino Djulbic nogometasi u Australskoj prvoj diviziji.

Uz sve duzno postovanje prema gore navedenim cisto sumnjam da vam ova imena iz Evropske perspective puno znace tako da ni ne pomisljam da vas zamaram sa onim manje poznatim. Isto tako mogu obecati da ukoliko neki od novih iskoci i zatamni ovu gore ekipu vi cete prvi saznati pa ma koliko god vas to ne zanimalo.

To je ona ljepota javnog pisanja – globalno maltretiranje citalackog puka bez ozbiljnijih posljedica po autora.

Eto toliko sa donje strane Zemljine polulopte sa vrlo neprijatnih proljetnih 39 koliko je u petak izmjereno u Perth-u glavnom gradu Zapadne Australije. Dok se vi gurate oko peci ovdje je jos malo pa u Bascinu. Samo nam Bascina fali

A o Perth-u i ostatku ovog fascinirajuceg kontineta nekom drugom prilikom.

Ha malo zahladi ovdje.

1202 Posjeta 1 Posjeta danas