O njemu gotovo da i nije potrebna uvodna riječ. Njega svi dobro znamo. Njegova “rezidencija” je bez sumnje najpopularniji kutak Gimnazije. On se ljuti na nas kad galamimo hodnicima i stvaramo buku po učionicama, on nam dijeli poštu i profesorima priprema kavu. Nećemo frazirati.
Ali nekoliko običnih, istinitih rečenica o čovjeku koji najduže radi u Gimnaziji, o njemu koji se već dvadeset i dvije godine jednako ljuti na učenike, koji je promijenio sedamnaest direktora, doista neće biti na odmet.
Ima tu puno da se kaže.
Ali… ja sam sve to nekako zaboravio. Dvadeset dvije godine … to je puno, ali … ja vam nemam što posebno ispričati.
Nama i nije potrebno nešto posebno, Muhareme.
Dvadeset i dvije godine,đaci moji, priznat ćete, to nije malo. Učenici su dolazili, završavali, odlazili, profesori se mijenjali, direktori . . . Sedamnaest direktora sam ja pro¬mijenio. Sedamnaest direktora … a ja sam ostajao. I ostati ću još dugo. Ja volim ovaj svoj kutak. Ja volim svoj posao.
U tom trenutku nam je bio posebno simpatičan. Nije to više bio onaj Muharem koji se ljuti na nas što držimo upaljena svjetla do kasno ujutro. Gledali smo jednog drugog čovjeka, nasmijanog i dobro raspoloženog, jednog običnog čovjeka koji uživa u ispovjedanju svog jučer.
Živahno je trčkarao pripremajući kavu.
Đaci su uvijek bili isti. Nestašni, skloni galami i spremni za svađu. Ja sam uvijek volio đake. Ali kažem vam, ja vam zaista nemam što posebno ispričati.
No, mi smo uočili nešto po¬sebno: sistem plaćanja kava.
Sedam kava, Muhareme, rekao je Fiko i pružio mu 500 st. din.
Sedam puta sedam (jedna kava stoji 70 st. din), sedam puta sedam … puta se¬dam … šezdeset i četiri, poluglasno je računao Muharem.
Još “dvije stotke”, rekao je.
Fiko se malo zamislio, kao negodovao bi, ali je ipak izvadio dva dinara i pružio Muharemu.
Dakako, bila je to samo vješto izrežirana šala na Fikin račun. Učinilo nam se zgodno da je zabilježimo.
Pili smo kavu, smijali se, a Muharem je nastavio pričati.
Ponekad sretnem kojeg bivšeg đaka. Mladić ili djevojka me zaustavljaju: “Zdravo,Muhareme! Kako ste, Muhareme ?” A meni sjećanje nekako izblijedilo. Puno vas je prošlo kroz ove klupe za dvadeset i dvije godine. Puno …
A što se penzije tiče, ne mislim još mrijeti, filozofski se nasmiješio. Ja volim buku,volim se svađati s vama, ljutiti se na vas, volim vašu galamu. Navikao sam na to. To je postalo dio mog svakidašnjeg života. Kada bih otišao, puno bi mi toga nedostajalo, ćuješ li ti mene.
I vi biste nama nedostajali, Muhareme.
Clanak posvecujem rahmetli Ahmetu Delalicu,Hasi Selimicu i Muharemu Ceski.
Članak objavljen u „CATEDRA“List omladine u Ljubuškom od 27. prosinca šk. Godine 1970/71. „Na kafi kod Muharema“ u podpisu teksta: Nada Škorput i Ivan Keža
Pripremio: Ahmed H Mahic