CRNO BIJELI EKRAN I SNOVI U KOLORU

KOLOR.

Obično uredne ulice moga kvarta ovih dana su pretrpane krupnim kućnim otpadom. Buljave veš mašine, frižideri potrganih vrata i čitava armija neželjene bijele tehnike čeka da bude progutana i presovana u utrobi ogromnog kamiona nakon čega će svoj preostali život u tako spljoštenom stanju provesti na nekom otpadu koji će ga sahraniti i čekati da postane prašina.

Na jednoj od takvih neslavnih gomila, poput dobro očuvanog bogalja, do prije neki dan, šepurio se bez argumenata, na svoje tri drvene noge, vremešni televizor koji je od oltara i ponosa nečije dnevne sobe doživio sudbinu trotoarskog otpada. Sivomaslinasti ekran i brojna dugmad poredani sa strane ekrana kao vojnici u stroju odmah su me asocirale na naš prvi televizor koji je sletio u naše živote jednog kasnoljetnjeg sunčanog popodneva poput asteroida.


Skromna dnevna soba koja je služila kao kuhinja i sve ostalo što ustreba primila ga je onako slegnutih ramena. Za nas djecu to je medjutim bio dar s neba. Nakon bezbrojnih noći slušanja Sejfinog Grge sa Radija Glasa Amerike koji je dosadno bistrio svjetsku politiku, pred nama se počeo otvarati jedan kompletno novi crno bijeli svijet najljepših boja .

Tipkaš i kolutaš 

Kako se vijest o kupovini televizora ne čuva u kući, prašina se uhvatila za mnom niz ulicu s ciljem da sretnem bilo koga od raje da podijelim novost. “Mi kupili televizor !” maltretirao sam sve na što sam naletio. Na to bi obično uslijedilo pitanje: “Koji?” Tu bi dolazilo mojih pet minuta. “Riz Grand Tipomatik” izbiflao bih ja ponosno u treptaju oka kao da sam Ljubuški prije pola sata oslobodio. Kako sam tek bio ponosan na ono Tipomatik. Naravno da nisam imao pojma sta to znači ali mi je zvučalo impresivno. Dječija logika. Što se manje razumije bolje zvuči.

“Tipkaš ili kolutaš?” uslijedilo bi novo pitanje. “Tipkaš, šest dugmadi” odgovorio bih ja još gordije pokazujući da sam i tu tehnički potkovan.

“Ne valja to ništa !” najčešće bi došao komentar s druge strane ubjedjujući me kako su oni s ‘kolutom’ umjesto tipaka bolji televizori.

Tu bi već počela nimalo demokratska rasprava prepuna tehničkih argumenta tipa: ”Jašta je! Nemaš ti pojma! “Bolji je Ei Niš, ili Rudi Čajevac” i slično.

Naš Riz Grand Tipomatik sa svih šest dugmadi svoje grandiozno mjesto u sobi našao je desno od ulaznih vrata i lijevo od starinske vitrine u koju očigledno nije mogao stati.

Najbolje heklanje u kući odmah se našlo na njemu tako da je dobrim dijelom onako trokutasto pokrivalo gornji dio ekrana. Za vrijeme dnevnika ili nekog političkog programa niko nije obraćao pažnju na heklanje jer glave spikera i političara nisu ni bile puno zanimljive. Problem je medjutim nastajao za vrijeme utakmica kad je lopta i pored onolike širine obično 90 posto vremena provodila baš pod heklanjem. Tad bi uslijedila prepirka na nivou kućnog savjeta da li se heklanje smije pomjerati. Kompromis bi bio nadjen tako da se ručni rad sklanjao u toku utakmice nakon čega bi se odmah vraćao na svoje časno mjesto. Ta može li neko u kuću ući pa da vidi televizor bez heklanja. Tobe jarabi.

Lavor antena

 

 

 

 

 

 

 

 

……………………………………………

Lavor sličan ovome, samo aluminijski

Kako televizor ne radi bez antene i oko toga se trebalo pozabaviti. Iako je izgledalo prilično jednostavno tad nam je postavljanje antene bilo ravno slijetanju na Mjesec.

Iz kuće bi dolazile instrukcije tipa: “Okreći, okreći, okreći. E, tu, tu. Još malo.” Dok nije došlo ono horsko :”Dooooobra”!

Poslije ovoga dooobra uslijedilo bi panično: “ Neeee diiiiraj” jer je slika u medjuvremenu opet nestala. I taj process bi se ponavljao dok slika ne bila napravljena ili čeljad ostala bez glasa. Šta god dodje prije.

Ta situacija sa antenama postala je jos zanimljivija u godinama kad se pojavio drugi program. Za drugi program je naravno trebala druga antena ili kao u većini slučajeva aluminijski lavor koji je nakon burne karijere kisanja umornih nogu dobio promociju da se ostatak vijeka šepuri na krovu kao preteča modernih satelitskih tanjira novijeg doba.

Tih godina televizijske antene kod ljubuške djece iznenada su dobile i drugu puno manje plemenitu ulogu od primanja slike. Nekako s jeseni, kad bi bobe na drveću počinjale zeleniti u nama se počeo buditi ratnički nagon. Ispočetka bi se gadjali tim bobama onako džentlemenski dok neko, očigledno dobro potkovan sa fizikom (i belajom), nije nadošao na to da boba ispuhana kroz usku aluminijsku cijev postaje preciznija i dobija puno veću brzinu. Šipke sa antena počele su nestajati dramatično brzo a tema razgovora naših roditelja odjednom je počela biti kvaliteta slike. Ispočetka je to bilo pripisivano onim na Biakovu što opet nešto popravljaju dok se nije ustanovilo da nisu krivi oni na Biokovu nego oni u Ljubuškom.

Koliko je antena problem postao ozbiljan potvrdilo je i jedno od mojih prvih ranogimnazijskih predavanja mog susjeda i profesora Ante Marića koji je na satu Tehničkog diskretno podvukao gledajući u mom smjeru da oko naših zgrada “ima onih majmuna koji se penju po zgradama i čerupaju antene kako bi se gadjali bobama”.

Dragi profesore iako sam se tada osjetio na optuženičkoj klupi, 35 godina kasnije još uvijek nemam šta priznati. Nisam je ja očerupao ali još uvijek nisam spreman otkriti počinioca.

Pričekaću da prodje još 35 godina i da udjemo u bezantensku eru a onda ću nečasno odati da je to uradio Tone Lujin.

Snijeg, test, slike ima, slike nema

Nakon što se televizor smjestio pod heklanje a antena sa svim pripadajućim šipkama učvrstila na krovu na red dodje gledanje.

Tako sam i ja mislio dok nije tog popodneva uključen po prvi put a umjesto kaubojca ili dobre utakmice mene dočekao snijeg na ekranu. Za razliku od danas kad pritišnes i počneš birati kanale iste sekunde u ona slavna vremena naime trebalo je čekati da se dobro smrkne pa da program na televiziji počne. To je bio razlog i mojoj snježnoj mećavi.

Za televizijske studije popodne je bilo vrijeme snijega a tek kasnjih godina počinjao je cjelodnevni program. Ko zna, da je u ono vrijeme bilo latinsko-američkih sapunica mogli su i oni vrtiti program po cijeli dan. Ali na našu sreću južno-američka srceparajuća kolonizacija proizvod je modernog doba. To nam je vjerovatno spasilo djetinjstvo.

Poslije snježne oluje dolazio bi crno bijeli test ekran koji je obećavao da će se nešto skoro desiti. Šta je se u stvari testiralo sa tim testom ni dan danas mi nije jasno. Možda bi me TV doktor Faruk Nevesinjac mogao prosvijetliti na ovu temu. Elem iza toga testa slijedila je najava programa uz neku vrlo ozbiljnu i vrlo dosadnu muzičku podlogu da bi poslije toga sve tamo negdje do deset sati program bio išaran svim i svačim. Od kulture do sporta. Kako to i priliči nadahnutoj proleterskoj populaciji.

Vrijeme crno bijelih televizora imalo je i svoju satiričnu notu kroz filtere koji su se stavljali ispred ekrana koji su davali utisak da nam je crno bijeli život preko noći postao obojen. Ti ekrani su bili manje više karikaturalne prirode i donekle su odslikavali odraz naših gospodskih aspiracija iz one sirotinjske socijalističke perspektive. Zavisno od proizvodjača boje na tim filterima su se mijenjale i varirale u nijansama. Bez obzira na varijacije krajnji rezultat bi bio poprilično komičan tako da je, na primjer jedno uho Mladena Delića bilo plavo a drugo crveno što bi se uz malo mašte moglo protumačiti kao i pionirski koraci vanzemaljske kolonizacije.

Kao što rekoh, za tih ranih dana tv ekrana život je dobio poprilično novi smisao. Ali ni smrt nije bila zaobidjena. I ona je igrala svoju ulogu. U vremena smrtnog slučaja pretplata na televizor se odjavljivala a koliko dugo bi bili uskraćeni za gledanje zavisilo bi od bliskosti sa rahmetlijom, važnosti preminulog u okviru šire familije ili pak u manje dramatičnim slučajevima nivou zavisnosti preživjelih od TV ekrana.

Vrijeme ugašenih ekrana tako je variralo od jedne sedmice do ‘četeresnice’. Za nas djecu, za koje je smrt bila vanvremenska dimenzija, sedmica dana je bila godina a mjesec ili četrdeset dana ravno katastrofi. Nešto kasnije, kako smo se, što bi neko nenadahnut rekao, modernizirali počeli su nastajati kompromisi tako da se televizor uključivao za dnevnika i vijesti, da bi se poslije počeli gledati i dokumentarci. Samo nek nije bilo muzike i tamburanja.

Pomoc! Slika opet leta

Ti prvi televizori ostali su u pamćenju i po svojim tehničkim izazovima. Kao novi imali su status ikona u kućama i nama djeci nije bilo dozvoljeno da, nediplomatski rečeno, ‘šupamo’ u njih. Ako bi se šta pokvarilo, a bogami se kvarilo i često i skupo, zvao se majstor TV tehničar koji je u ona vremena imao status vrlo blizu hodže, doktora ili učitelja. Za one manje, svakodnevne probleme sa dugom, uskom ili slikom što leta na poledjini TV aparata nalazila su se dva gumena, migoljava dugmeta koja su služila da nam dokrajče ono malo živaca što je ostalo. Ni najosjetljiviji prsti nisu bili u stanju smiriti , suziti ili proširiti sliku i ona bi obično tvrdoglavo nastavljala biti sve osim onoga što smo mi htjeli da bude. I preširoka i preuska i jos nestašnija.

Riješenje za leteću sliku, mislili smo naivno, bilo je u efektnom i preciznom udarcu sa strane aparata koji bi ponekad, ali vrlo rijetko smirio sliku. Ovi udarci ispočetka su bili diskretni i opiminjući dok nismo uvidjeli da velike fajde od finoće nema i počeli ga klepati i lijevom i desnom i odozgo i sa strane.

Ova priča bi vrlo često, nakon problema sa slikom, završavala tako da se prilikom isključenja televizora počela pojavljivata jedna svjetla tačka u sredini ekrana. Što je ta tačka ostajala duže na ekranu i bila svjetlija to se nama više smrkavalo jer je to značilo da je ekranu život bivao sve kraći. Prevedeno to bi obično značilo da je vrijeme za preračunavanje kućnog budžeta iz kojeg bi se trebale iscjediti pare za novi televizor.

Oni malo tehnički potkovaniji odvaživali bi se i skidali poklopac sa televizora uvlačeći se tako u prašnjavi svijet lampi i katodnih cijevi. Sa skidanjem poklopca počinjale su priče o lampama od tona i slike. Slovke, brojevi, PCL onaj, PCL ovaj, 83, 95 i slični termini zvučali su kao špijunski šifrirani razgovori koje nisam razumio ali sam jako dobro znao da baš te lampe nema u Ljubuškom i trebaće je nabaviti nepoznat neko ko skoro bude išao do Mostara ili dalje. A onda kad bi ta lampa konačno došla ubrzo bi otišla neka druga a krug se nastavljao sve do dosadnih digitalnih vremena u kojima pošten čovjek nije imao razloga da klepi muški po televizoru.

Sa tim digitalnim vremenima i mi smo poodrasli, počeli sa zanimati nekim drugim stvarima a vremena crno bijelih televizora pohranili smo u sehare sjećanja.

Iz ove perspektive srednjovječnih godina, koja, svjestan sam nosi rizik sentimentalnosti a time i subjektivnosti, čini se da nam je taj crnobijeli zivot bio puno šareniji, obojeniji i veseliji nego ona nadolazeća vremena kolor ekrana kada nam se počelo smračivati pred očima.

Ko će ga znati. Izgleda da nam nije bilo sudjeno da živimo u boji.

1365 Posjeta 2 Posjeta danas