Tekst i fotografije: Esad Sadikovic
BALI – MALI OTOK VELIKOG SRCA, NASMIJANOG LICA I KAFE CUDNOG PEDIGREA
Gledano iz Australske perspektive na ovom kontinentu ne postoji nista ili skoro nista sto je blizu. Kupiti novine ili mlijeko najcesce podrazumjeva sjesti u auto jer hodanje, zbog daljine a i celopeka, najcesce ne dolazi kao opcija. Tako i rijec komsiluk na ovim prostorima dobija sasvim drugo znacenje.
Po istoj logici Indonezanski otok Bali koji se sareni i sepuri po svjetskim turistickim brosurama kao “Raj na Zemlji” relativni je komsiluk Zapadnoj Australiji.
Ilustracije radi Bali je Perth-u glavnom gradu Australije blizi nego na primjer vlastiti glavni grad Canberra ili uistinu bilo koji drugi veci grad u ovoj zemlji. Let do Bali-a traje tek nesto jace od tri sata i u ovdasnjim razmjerima Bali Perth-u dodje nesto kao Gradac Ljubuskom.
Minus struca hljeba, kavade, pasteta a i Kikin legendarni zeleni Wartburg kao prevozno sredstvo je ovdje zamijenjen avionom.
Sirotinja vedrog lica
Bali je otok na kojem se na nesto vise od 5000 kvadratnih kilometara smjestilo preko tri miliona ljudi. Od toga ih je cetiri milona na motorima.
Matematika mi naravno ne valja ali se barem stice takav utisak ako se desite na ulici pred vece kad se radnicka klasa vraca kuci sa posla.
Javnog prevoza nema tako da Bali zivi na motoru. Skoro svi voze mopede ala Vespa ili da budem precizniji prdavce kako ih je legendarni Sova zvao u Ljubuskom. Oni malobrojni sto nekim cudom nisu na motoru mrcavih lica i sa obaveznom cigaretom u ustima popravljaju motore onima sto su silom prilika zahvaljujuci tankoj kineskoj tehnologiji privremeno van stroja.
Sudeci po nasmijanim licima ovdasnjeg stanovnistva, bez obzira sto ih tu zivi preko tri miliona na relativno maloj povrsini, na Baliju nikome nije tijesno.
To je ono sto upravo najvise i fascinira. Gdje god podjete ljudi su ljubazni, nasmijani i reklo bi se da zive svoj zivot bez velikog srkleta.
To ne znaci da nema siromastva . Naprotiv. Ono je ocigledno na svakom koraku od otvorene kanalizacije koja udara kontrast luksuznim buticima i restoranima do mase ljudi i zena koje neumorno od mraka do mraka prodaju sve i svasta kako bi prezivjeli.
Utisak je da, kao sto je to slucaj sa vecinom ovog dijela Azije, strani kapital kupi kajmak, placa drzavi nesto mrsavog poreza a lokalno stanovnistvo radi za mizerna primanja.
Prodavac u jednom butiku kroz osmjeh povjerio mi se kako mjesecno zaradjuje oko 1,200 000 Indonezanskih rupija sto je tek nesto vise od 130 americkih dolara.
Slicnu pricu, opet ispricanu bez ikakve gorcine, cuo sam i od taksiste i recepcioniste u hotelu. Svi oni govore da se zivi tesko ali bez onog naseg kukanja i upiranja prstom. Proputovao sam poprilicno ali sam malo ljudi vidio da dostojanstvenije nose svoje siromastvo.
Glavna izvor prihoda na Baliju je turizam. Sezdeset posto ljudi direktno ili indirektno zivi od turizma i svoj respekt prema njegovom velicanstvu turisti pokazuju na svakom koraku.
Taksista koji nas je vozio na aerodrom na povratku u Australiju, nakon sto nam je pomogao sa prtljagom, zahvalio se u maniru vrhunskog diplomate sto smo izabrali njegovu zemlju za odmor i omogucili mu da zaradi nesto novca i tako bude u stanju da izdrzava svoju familiju.
Prava katastrofa zadesila je Bali u oktobru 2002 kada su militantni Islamski fundamentalisti podmetnuli bombu u jedan nocni klub u Kuti, najprometnijem dijelu Balija, kada je ubijeno skoro 200 ljudi.
Turizam je prekonoci zamro i to je potrajalo skoro dvije godine dok se turisti (uglavnom Australci i Japanci) nisu poceli vracati na Bali.
Banane onako uz put
Stanovnici Balija su porijeklom sa Indijskog podkontinenta i 90 posto njih je Hindu a u preostalih desetak posto smjestilo se nesto krscana i muslimana.
Nevjerovatno su odani svojoj kulturi i tradiciji. Pravo je zadovoljstvo prosetati ulicama grada izjutra kada se otvaraju prodavnice i restorani a njihovi zaposleni iznose na trotoare kutijice napravljene od palminog lisca u koje su smjestili razlicite sitnice koje najcesce ukljucuju: cvijece, mirisne stapice; sitne novcice, poneki keksic pa cak i cigarete. Ovo su darovi koji se nude njihovim bozanstvima a nekad sluze i da cuvaju zle duhove daleko od njihovih kuca ili ducana.
Bali je doslovno nacickan Hindu hramovima i oni se nalaze svuda od privatnih dvorista do zajednickih seoskih hramova pa do polja rize. I svi su oni uradjeni sa zadivljujucim majstorstvom iskazanim u kamenu i drvetu.
Polja rize sa hramom i obaveznim strasilima za ptice
Koliko god da je religija sveprisutna i vazna ljudima koji zive ovdje ona nije nametljiva, novokomponovano ‘agresivna’ ili predmet javnog busanja u prsa kao sto je to slucaj na nasim Balkanskim podrucjima. To je jednostavno dio obicne ljudske svakodnevnice i privatnosti kao sto je to i red da bude.
Riza sirotinjska majka
Bali je otok u tropskom pojasu i vegetacija je neobicno izdasna tokom cijele godine. Tropsko voce poput manga, papaya ili banana dio je redovne ishrane svakog domacinstva i prisutno je na svakom koraku. Banane na primjer rastu manje vise kao nasi sipci onako uz cestu i toliko su jeftine za kupovati da se skoro ne isplati ni protezati.
Oni koji ne zive od turizma bave se poljoprivredom i to uglavnom uzgajanjem rize i povrca. Riza se sadi dva puta godisnje a uhvati se nesto vremena i za povrce. Poslovi u polju jos uvijek se odvijaju onako kako se to cinilo generacijama od pamtivijeka a to pokazuju i povijena ledja lokalnog stanovnistva koje se prehranjuje na ovaj nacin.
Kod nas se kaze ko nije kucu gradio i vinograd sadio taj ne zna sta je napor. Cini se da proizvodnja rize moze pod ruku i sa jednim i drugim jer uzgajanje zahtjeva stalno povijena ledja i noge u vodi do koljena od sadnje do zetve.
Koliko god da je tesko zivjeti i oko rize skakati jesti se mora. Na Baliju smo se zadesili u vrijeme kad je rod rize dosao do zetve i seoske ulice bile su uokvirene ogromnim prostiracima na kojima se riza razbaskarila i pripremala za skladistenje.
Kao omanja turisticka grupa pozvani smo da ‘smetamo’ sa zadnjom fazom zetve onom kad se riza onako u snopovima udara od nakosenu dasku ispod koje se kupi zrnevlje i prebacuje na prostirac sa kojeg se dalje transportuje i dijeli.
Zanimljivo je da se radovi u polju odvijaju poput malih radnih akcija u kojima ucestvuje skoro cijelo selo i poslovi su podijeljeni po tezini i starosnoj dobi. Najteze poslove obavljaju mladji muskarci dok su starije zene zaduzene za razdvajanje rize od lepuske koja ostane nakon stresanja zrna sa stabiljki.
Oprosticete na mom proizvoljnom opisu ovog ‘tehnoloskog’ procesa i siromastvu rijecnika koji koristim ali sam u osnovnoj skoli uvijek imao mrsavu dvojku iz rize.
Zetva rize sa ‘pojacanjem’ iz Ljubuskog
Kafa sumnjivog podrijekla
Posto se nalazi u tropskom pojasu Bali zivi vjecno proljece tokom cijele godine. Sve je zeleno 12 mjeseci a zbog plodnog vulkanskog tla raste sve sto se pod zemljom nadje.
Tokom jedne od manje vise tipicnih turistickih tura moja bolja polovica, ja i jos sest turista (svi Australci) odrndani smo u nekom fosilnom kombiju do brda Balija, podrucje zvano Ubud.
Domacini su nas provezli kroz omanju plantazu i s ogromnim osmjehom na ustima divili se nasem nepoznavanju tropskih biljaka. Prvo su nas upoznali sa povecom stabiljkom i tek nakon sto su zagrebali koru po mirisu se moglo osjetiti da se radi o cimetu. Slicno tome u hladovini slijedeceg drveca razbijali smo glavu kako to da , kakao, karanfilici ili vanilla dodju u ovoj formi.
Moje sjecanje vanilu, cimet ili karanfilice smjesta u kesice Dr Oetker-a i u recepte odmah nakon 250 grama secera, 150 grama maslaca i cetiri zumanca.
Odakle im pravo da rastu na grani.
Poslije kolaca kao sto je red dodje i kafa. Tako smo odvedeni do drveta velicine omanje kostile i na drvetu naravno kafa.
Tu me je tek sasjeklo. Moj prvi susret sa biljkom kafe vuce daleko u Zabljacko djetinjstvo kad je babo Sejfo onako visionarski i pionirski odnekud nabavio stabiljku kafe i posadio u sofu odmah do odrine.
Koliko god da je to izgledalo uvrnuta ideja on je ovu biljku kafe masallah poprilicno uzrastao i odrzao u zivotu. Iako nikad ploda dala nije bila je za svog kratkog zivota porpilicna atrakcija na Zabljaku i ostala je kao testament Sejfinoj upornosti.
Slijedece Bali iznenadjenje opet vezano za kafu uslijedilo je kada smo odvedeni do kafeza sa nekom uspavanom zivotinjom koja izdaleka izgleda kao zguzvano sivo krzneno klupko apsolutno nezainteresovano za bilo sta sto se desava oko nje.
Ova nocna zivotinja poznata je kao Civet macka a najvise lici na nasu lasicu i smjesta se u porodicu mungosa.
Svoje mjesto u svijetu kafopija nasla je na taj nacin sto je direktni ‘krivac’ za navodno najbolju i sigurno najskuplju kafu na svijetu zvanu Kopi Luwak.
U slobodno vrijeme Civet macka izvodi akrobacije po drvecu kafe jede njene plodove djelomicno ih preradi u svom stomaku tako sto jede i svari vanjski omotac zrna kafe a samo zrno ostane netaknuto kad izadje pozadi.
Naravno da znate gdje je to pozadi.
A znate i kako izadje.
Isto tamo pozadi.
Lokalno stanovnistvo tako svoje slobodno vrijeme provodi u potrazi za izmetom Civet macke. A kad ga nadje prepere ga u dvije vode, malo suhne i onda se bezbeli kahvenise. Ili jos bolje proda strancima koji su spremni probati svasta.
Posebna vrijednost ove kafe je i u tome sto je Civet macka poprilicno ters i bira samo najveca zrna.
Kako joj to utice na stolicu i imali problema sa hemoroidima ne pitajte u te spekulacije ne ulazim. Kilogram ove kafe na Baliju inace kosta nesto ispod 400 dolara tako da se izgleda isplati nabaciti stipaljku na nos i proceprkati.
Kafa sumnjivog porijekla
Jesam li ja probao ovu kafu upitace se svaki pravi radoznali Ljubusak.
Razocaracu vas nisam jer mi se zeludac prije vise od dvije decenije pozdravio sa kafom i svaka kapljica me baca u bandak. A da mi je ostala zelja da probam to jeste. Drugo je opet pitanje kako bi me tek ova vrsta kafe demolirala.
Slijedeci put kad se umorni vratite sa posla i zeni sa vrata kazete:”Dedera je pristavi da se saberemo” ne zaboravite pogledati da kafa nije slucajno Made in Indonesia.
A ako okus bude zanimljiviji nego sto ste ocekivali aferim.