Kurban Bajram je poceo u petak.U subozu sam navratio u Zveherovu radnju da kupim neke fotografske potrebštine i tu sam se upoznao sa jednim gospodinom sa fesom na glavi,koji se zainteresirao za moj foto-aparat marke „Makina“.Gospodin me pozvao da navratim kod njega i da vidim njegov „Rolejfleks“.Prihvatio sam poziv u znak fotografske solidarnosti i odmah pošao sa njim.Uz put smo se upoznali.“Ja sam Kapetanovic Riza-beg.“,skromno se prestavio.“Vi ste potomak cuvenog Kapetanovica,Zmaja od Bosne?“-„Da“,uslijedio je njegov jednostavni odgovor.
Krenuli smo tramvajem.Riza-beg je platio karte za nas obojicu.Kondukter koji ga je ocigledno poznavao i pozdravio,dobio je napojnicu.Od tada sam i ja poceo da dajem napojnicu kondukteru u tramvaju.Lijepih se obicaja treba držati jer se poslije covjek bolje osjeca.
Kapetanovica kuca bila je jedna stara turska zgrada,spolja jednostavna unutra vrlo prijatna.Kad se side niz nekoliko stepenica,ulazi se u dvorište u kome žubori mali vodoskok.Vrata i zidovi bili su ukrašeni puzavicama.U uglu je stajao sto sa nekoliko pletenih stolica,a malo po strani nalazila se Riza-begova fotografska laboratorija.Muška gospodska soba bila je pomracena i gradanski namještena,ali je soba ispred nje bila pokrivena cilimima,na secijama su ležali jastuci na koje se covjek mogao lijepo nasloniti i istovremeno im se diviti jer su bili divno izvezeni.Na zidovima je visilo nekoliko uvecanih fotografija.
Na spratu smo popili kafu i razgledali bakrotiske u boji sa temom iz života janjicara.To su bili stari bakrotisci,vrlo rijetki i velike vrijednosti,koje su predstavnici Beckog muzeja više puta pokušali da otkupe,ali ih Kapetanovici nije želio prodati.Vrijedan i rijedak predmet bila je mesingana mangala koja je u staro vrijeme služila za zagrijavanje prostorije,a sada nije imala više tu namjenu,ali je u domacinovoj sobi stajala na pocasnom mjestu.Kapetanovic se pomalo ponosio tom mangalom,a ona je zaista bila mnogo ljepša i vrijednija od one koja je izložena u Sarajevskom muzeju.On je bio ljubitelj umjetnina,a uz to fotograf,skupljac pjesama i sam pjesnik u što sam se kasnije uvjerio.
„Susjed ima staro bosansko muško begovsko odijelo.Želite da ga vidite“?.Odijelo su donijeli,predivno je bilo i prilicno skupo.“Ne treba odmah prihvatiti cijenu koju zatraže“,upozorio me Riza-beg.-„Poslacu kasnije slugu da cuje posljednju cijenu“.Ubrzo u sobu dovedoše jednog mladog Muslimana koji je živo objašnjavao da odijelo ne može dati jeftinije,da mu je ono jedino nasljedstvo i da je stvarno vrlo vrijedno.Prevodio je Riza-beg.Zamolio sam ga da saceka jedan dan jer sam mu predhodno želio da pogledam slicno odijelo koje se prodavalo u zalagaonici.“Nece ga u svakom slucaju do sutra prodati“,šapnu mi je Riza-begom prilikom sam od Riza.bega dobio za uspomenu jednu njegovu pjesmu koju je nekad objavio.
„Ne sjecam se više šta sam u mladosti pisao,ali su to sigurno bili ljubavni stihovi“,podsjecao se Riza-beg,popravljajuci cvor na svojoj kravati.
„Ostavi kravatu na miru,Riza-beže,dobro ti je vezana“,dobaci mu direktor banke,njegov prijatelj iz mladosti,koji je sjedio sa nama.
„U pjesnika kravata nikad nije dobro vezana“umiješah se i ja.
„Doktor kaže da je u polovini pjesnikove glave,uvijek zbrka“šalio se direktor banke.
„Možda“slagao se Riza-beg „ali onaj drugi dio u njoj mora uvijek ostati bistar“.
„Ovu sam pjesmu napisao jednoj djevojci prije cetrdeset godina i,evo,ispisujem je danas po drugi put.Koji je mjesec,peti ili šesti?“
Zar sedamdesetogodišnjaka jedan mjesec nema nikakvog znacaja“,opet se javi direktor banke.
„Nisam je još toliko star da ne bih i danas mogao pisati ljubavne pjesme,uvjeravao je Riza-beg.
Dobio sam i drugu Riza-begovu pjesmu posvecenu njegovom rodnom mjestu.Bila je zapisana na poledini razglednice njegovog rodnog mjesta.Potom smo u tišini pili kafu,koja nije bila po Riza.begovom ukusu.
„Nije dobro poptžena,miriše lijepo,ali je bez pravog ukusa.U Dubrovniku piju preprženu kafu,a samo u Mostaru i Sarajevu znaju ispeci pravu tursku kafu“.Riza-beg je bio veliki ljubitelj kafe i strastven pušac.U tome smo se potpuno slagali.
„Pijete bez šecera baš kao i ja.Šecer ubija aromu kafe.Eventualno se može u usta staviti samo komadic šecera.“
Nastavili smo razgovor o kupovini starog bosanskog odijela.“Kupite ovo,necete se prevariti.Poslušajte me“,nagovarao me je Riza-beg,dok sam ja groznicavo razmišljao gdje sam to staro,zlatom izvezeno odijelo ranije vidio.
„Ali,Riza-beže,vidio sam vas na jednoj fotografiji baš u ovom istom odijelu.Fotografija je bila u nekoj knjizi,mada se više ne sjecam u kojoj.Bili ste na konju,mladi,lijepi.
„Znam,na plahovitom zelenku,mlad,lijep,bogat“,uzdahnuo je Riza-beg i nastavio:“To je moje staro begovsko odijelo.Nisam želio da vam ga baš poklonim.Svejedno.Mi bosanski hrabri begovi smo i inace gubitnici.Osiromašili smo preko noci kad nam je država oduzela zemlju i dala je seljacima.Ostalo nam je samo ono što smo posjedovali u gradu i ove zlatom izvezene krpe.“
Kupio sam Riza- begovo staro begovsko ruho.Lijepo je bilo,a sastavljale su ga tri generacije,sve dio po dio.
U društvu sa Riza-begom posjetio sam zatim Hašim-bega Badnjevica,koji je osiromašio više od Riza-bega.Još je stanovao u velikom stanu.Hašim-beg tog trenutka nije bio kod kuce pa nas begovica nije mogla da doceka,ali se o nama pobrinula mala begovica Razija-hanuma.Ona me je pocastila vocnim sokom,sama nam zamotala i pripalila cigarete,sve radeci vješto i ljubazno.Bila je primjer dobro vaspitanog djeteta.
Culi smo da Hašim-beg prodaje žensku anteriju sa svilom izvezenim i zlatom obrubljenim crvenim ružama.Vitka Razija-hanuma je obukla anteriju da vidimo kako stoji.Na njoj je stajala kao salivena.Ocigledno je i njena pretkinja bila tankovita,ali u svakom slucaju Razija-hanuma je nosila sa istom prirodnom gracijom sa kojom nas je pocastila sokom i cigaretama.Bila je Razija-hanuma rodena da nosi samo takvu bogatu odjecu.Njena mlada sestra Selveta-hanuma obukla je drugu,isto tako lijepu anteriju,pa su mi sestre na neko vrijeme docarale nekadašnje vrijeme begovica.Kupio sam onu sa svilom izvezenim ružama,druga mi je bila preskupa.
Kad smo se vratili Riza-begovoj kuci,zatekli smo grpu mladeži i mladog Džemil-bega Kapetanovica obucenog u ocevo begovsko odijelo.Kad mu je Riza-beg stavio turban na glavu,a za pozlaceni pojas zadjenuo srebreni divit kao oružje savremenog covjeka.Džemil-beg pred nama stajaše naocit i muževan.Kad je Džemila-hanuma Ðumišic,Riza-begova rodaka,obukla svilenu anteriju koju smo tek kupili,stavila veo preko glave,a oko vrata ogrlicu s dragim kamenjem i stala pored Džemil-bega,pred nama je stajao par dostojan svakog poštovanja.Da bi se sacuvala uspomena na to,Riza-beg sabra svu tu mladež da mi poziraju.Napravio sam nekoliko snimaka.Staro begovsko ruho možda je tada bilo posljednji put obuceno,ali samo da podsjeti na prohujalo vrijeme.Ipak,za ovu mladež kao da je sve to bila samo igra,dok je Riza-beg nijemo sjedio i zamišljeno gledao preda se.
Izvor:Sakari Palsi:Bosna ponosna(prevod sa finskog Osman Ðikic)1930.