ORK”LJUBUŠKI”/Z

Kategorija: Kemal Mahic    
    Objavljeno nedjelja, 10 Avgust 2008 23:30
    Klikova: 1423

dopisnikkemo

U cilju jačanja fizičke kulture i emancipacije žena u  Bosni i Hercegovini,pa time i
u Ljubuškom,krajem pedesetih i početkom šestdesetih godina prošlog stoljeća
pokrenuta je inicijativa da se formira ženski rukometni klub.Ime je dobio Omladinski
rukometni klub „Ljubuški“.

Sastav tima je potjecao od srednjoškolskih djevojaka u
rasponu od 14-18 godina.Za trenera i vođu ekipe postavljen je Ivica Boto,nastavnik
tjelesnog odgoja. On je okupio dvadesetak djevojaka iz gimnazije Ljubuški,pa se taj
broj s vremenom ustalio na brojci desetak igračica.One su postigle izvanredne
rezultate na nivou Bosne i Hercegovine u rukometu.Ivica Boto se pokazao kao izvrstan
pedagog i vrsni vizionar ove ekipe.Ekipa je trenirala tri puta sedmično,što je za
današnje pojmove značilo hendikep u ostvarenju vrhunskih rezultata.Utakmice su se
igrale u dvorištu Osmogodišnje škole na zemljanom terenu.Kao amaterska ekipa
ORK“Ljubuški“ je postao prvak Hercegovine i drugoplasirana ekipa na nivou Bosne i
Hercegovine.
U Ljubuškom je gostovala „Mlada Bosna“ koja se takmičila u Prvoj rukometnoj ligi
Jugoslavije.Taj historijski rezultat su ostvarile sljedeće igračice:r.Mira
Bajrović/golman/ te Šimić/Alilović/ Nada,Gašpar/Šiljeg/Blagica,Kadragić
Gilda,Šimić/Mucić/ Olgica,Šimunović/Pavlović/ Sonja,Mesihović /Mahić/
Zuhra,Sadiković /Dizdarević/ Fuada,Mira/Spajic/Sose,Sadiković /Mujkić/ Rukija…“Alfa i omega“ ekipe
je bila dr.Sonja Šimunović-Pavlović.Kao vanserijska igračica ona je nakon
gimnazije,upisala Medicinski fakultet u Beogradu,gdje je dugo igrala i
studirala/R.K.Voždovac,R.K.Radnički/Beograd.
             Nakon završetka gimnazije,ova ekipa se rasulajer su prevladali lični
motivi,ali i nedostatak „sportskog sluha“ u učaurenoj  „čaršiji“.Trener
Boto je počeo poboljevati i nestala je orijaška energija ovog
vizionara,koji je sa svojim klubom razbijao nastale stereotipe,koje je
propagandna mašinerija centaliziranog sistema,formirala nakon II
svjetskog rata o našem gradu.Ivica Boto je znao da „RAD RAĐA
RADOST“.Djevojke su ga podržale i nastala je sportska epopeja ovog
kluba,ekipe i trenera.
            Danas se često zanemaruje ovaj rezultat i uspjeh ovog kluba,koji je
postignut srcem i bez finansijskih sredstava koji danas stoje na
raspolaganju rukometnim klubovima.
           Sve ove dame zaslužuju respekt i poštovanje kod sportskih asocijacija
fizičke kulture općine Ljubuški i još nije kasno da gospoda pruži damama
zaslužena priznanja.Jedan buket ruža i saznanje da neko uvažava njihov
bivši trud,znoj,suze zbog rijetkih poraza,značio bi spokoj i mirnije
penzionerske dane.Autor im poklanja svoju ružu-ovaj tekst.A onda bi se
samouvjerenije unucima „pričale priče“
P.S.Bajrović Mira i Boto Ivica nisu dočekali priznanje,a oni su se borili samo za
boje svoga grada.Kako znamo biti okrutni!
                                                                                  
Kemal Mahić,profesor

1313 Posjeta 3 Posjeta danas