Nedjelja je popodne. 33 u hladu a još se ljeta nismo ni dotakli ovdje na Južnoj Hemisferi. Razmišljam ako nam je ovakvo proljeće šta očekivati od ljeta.
Misli lutaju dalje i pitam se onako usput koje slike su moje asocijacije ljeta. I prvo što mi je došlo u glavu u stvari i nije slika nego miris. Miris dolme uz avliju za vrela dana to je moja razglednica ljeta. Na drugom mjestu su razglednice sa kupanja u Baščini a na treće mjesto sam stavio čitanje romana u hladu kostile uz besplatan koncert cvrčaka iznad glave .
Neću ni o dolmi ni o Baščini iako bi se o tome moglo nadugo sve dok voda na usta ne procuri ili ne izgorimo na sedri u Pjenama. Namjera mi je prodivaniti o romanima ili stripovima kako su ih ‘ko biva’ učeniji zvali.
Godine našeg djetinjstva išarane su magičnim likovima Zagora, Komandanta Marka, Teks Vilera, Kita Telera, Alana Forda. Izvinjavam se na prilično brutalnoj fonetičnosti njihovih imena ali mi nekeo autentičnije i bliže zvuče kad ih zovem npr Teks nego Tex.
U vremena ljetnje bezbrižnosti kad škole nije bilo na vidiku čitali smo, skupljali, razmjenjivali ili prepričavali romane. Sa našim herojima putovali smo šumama i prerijama Amerike, izvlačili se iz živog blata ili tražili vodu po pustarama Arizone ili Teksasa.
Za dobra dana bili smo u stanju, savladati pumu golim rukama, porazbijati bandu krijumčara i pleme ratobornih Indijanaca a uz to bi još i ostalo vremena da speremo prašinu u grlu bocom dobrog viskija.
Od svih junaka koji bi svoje životne probleme riješavali jal’ šakama jal’ pištoljima najviše smo se nekako radovali kada novi Zagor osvane okićen na trafici. Novaca naravno nije bilo za kupovinu svakog broja tako da smo svaki novi izlazak proživljavali na prilično stereotipan način.
Prvo bi visili na izlogu trafike, gledali naslovnu stranicu i nagadjali o čemu se radi u toj epizodi. Onda bi se pročulo da je neko od raje kupio taj broj i da bi mogao doći na čitanje čim ga pročitaju taj, taj i taj. I onda kad napokon dodješ na red, progutaš roman za dvadeset minuta da bi na kraju pročitao kako nastavak slijedi u slijedećem broju.
Kako bolan u slijedećem broju ? Ko će to dočekat’? I onda sve ispočetka.
Prolazile su nam tako te bezbrižne godine od Zagora do Teksa; od Marka do Kita Telera. Onda smo iskočili iz kratkih pantalona i počeli taj magični svijet promatrati malo kritičkijim i ciničnijim očima.
Počeli smo sumnjati u njihove nadljudske sposobnosti. Počeli smo se presipitivati kako to da je opet, po stoti put, ostao samo okrznut od banditskog metka a indijanske strele, zabodene uvijek u lijevo rame, smo prestali i brojati. Ukratko počeli smo rušiti svece svojim pubertetskim očima i iznenada su nas počele zanimati neke manje fiktivne stvari koje su i značile kraj godina dječije nevinosti.
Za mojih ranih izbjegličkih dana u Italiji, kroz maglu onih ratnih emocija, učinilo mi se da mi se prividja kad sam na trafici ugledao junake moje mladosti kako se dozivaju na tečnom talijanskom. Na moje veliko razočaranje otkrijem da su naši Zagori, Markovi, Teksovi i Alan Fordovi sve punokrvni italijani sa angliciziranim identitetom.
Italija jest Italija ali je i ona imala i ima svoje opsesije svim američkim. Biće da je tu bilo i krize poratnog identita. Nakon izlaska iz perioda fašizma Italijani i nisu imali baš puno heroja za ponuditi javnosti nakon što su smlaćeni na svim frontovima. Pogotovo je nedostajalo junaka ovakvog, romanskog tipa sa romantičarskim atributima smještenim u egzotičnim šumama , prerijama i pustinjama nepoznatih geografskih koordinata.
Nakon što sam nehotice spalio svoje iluzije i otkrio dosta stvari koje mi nisu trebale, dopustite da ih podijelim sa vama. Ako nećete da srušim i vaše snove bilo bi dobro da se ovdje rastanemo.
Ako ste još uvijek sa mnom zaplovićemo zajedno do Zagorovih ranih dana u vremena poratne i osiromašene Italije željne snova.
Zanimljivo je da iako dramaturški smješten u prvu polovinu devetnaestog stoljeća Zagor je zapravo vršnjak moje generacije. Rodjen je 1961 od oca Italijana po imenu Sergio Bonelli a po pseudonimu Guido Nolitta. Proizvod je Sergiove mašte tako da mu je on u stvari i otac i majka. Sergio nas je napustio s ovog svijeta prije dva mjeseca u prilično zrelim godinama. Pokoj ti duši legendo i hvala za uspomene.
Ime Zagor došlo mu je u glavu nakon jedne dugačke voznje autoputom Autostrada del Sole prema Milanu. Sergio priznaje da mu se više svidjalo ime Ajax medutim kako je u to vrijeme (a čini mi se i danas) postojao deterdžent za pranje zvani Ajax odustao je od tog imena. Hvala ti Bože.
Na svojoj Web stranici Sergio nam je ponudio i ostale detalje iz Zagorove biografije tako da se stiče dojam da se radi o istinskoj historijskoj ličnosti. Upitan je li istina da Za-Gor Te-Ney na Algonijkanskom znači Duh sa Sjekirom, Sergio Bonelli je beskompromisno odgovorio: Assolutamente no. Prijevod vam naravno ovdje ne treba.
Daleke 1961 Sergio je to sve fino izmislio jer nije osjećao potrebu da čeprka po knjigama i traži nešto što bi bilo bliže realnosti. Što se mene lično tiče Sergio kapa do zemlje. Da si se slučajno dao u knjige ko zna kako bi naš Zagor danas izgledao. Živ on nama i zdrav bio ovakav kakav jest. Neknjiški, sirov i neobradjen.
Zagorovo pravo ime je Patrick Wilding a za potrebe dramaturgije porodjen je od oca Majka – penzionisanog vojnog lica i majke Beti.
Za malih nogu Zagor ostaje siroče nakon što mu je roditelje ubila banda Abenaki indijanaca predvodjena čovjekom nimalo indijanskog imena Salomon Kinsky !?!
Nakon ovoga, Zagora nalazi i odgaja traper po imenu Lutajući Fitzy koji ga uči trikovima sa njegovim zaštitnim znakom sjekiricom koja je stajala glave armije negativaca za vrijeme Zagorovih mirotvornih misija.
Na Zagorovoj ličnoj karti piše da je rodjen u Darkvudu (Darkwood) u Pensilvaniji. U taj Darkvud, koji imaginativno postoji negdje u sjevernoistočnoj Americi, Sergio Bonelli je smjestio sve pod kapom nebeskom: prašume, pustinje, planine, močvare, tropske vrućine, arktičke oluje, aligatore, lavove, bijelce, Indijance, crnce, Meksikance i sve drugo dokle mu je nesicrpna mašta dopirala. Opravdanje za to šarenilo dao je na fantastično inteligentan način govoreći: Zašto se zaustaviti na stvaranju samo jednog karaktera kad možeš stvoriti čitav univerzum.
Nakon što su mu roditelji ubijeni Zagor odrasta sa samo jednom idejom u glavi. Osvetiti roditelje. Medjutim prije nego što dodje u situaciju da učini išta po tom planu saznaje da ni njegov otac za svog zemana nije bio cvijećka i da je masakrirao veliki broj Indijanaca. Tako, kako to autor kaže, mladjanog Zagora počnu mučiti stare i vječne filozofske dileme, o relativitetu dobra i zla , pravde i nepravde.
Zagorova vjerna ‘druga’ bio je nenadmašni i simpatični Čiko pokraćeg meksičkog imena Don Chico Felipe Cayeatno Lopez Martinez y Gonzales. Čiko je osmo dijete iz braka Pedra i Rose plemićkog para iz Veracruza.
Čiko je ostao u našim srcima iz onih dana naivnog i nevinog dječijeg smijeha na račun svojih avantura iz kojih ga je neumorno izvlačio Zagor. Čikina opsesija je hrana u svim formama iako je po onome što su nam Sergiovi crtači prezentirali izgledalo da 95 posto njegove ishrane čine ili zečevi ili prepelice Darkvuda. Čim je neko ogladnio već na slijedećoj stranici bi se nešto zarotiralo a Čiko bi obavezno završio sa vječitim batakom u ruci.
Osim o Zagorovoj i Čikinoj ishrani i stolici u kasnijim godinama počeli smo se brinuti i za Zagorovu seksualnu orijentaciju. I dok je Čiko ponekad završavao sa nekom pomasnom ili brkatom ženom od epizode do epizode u Zagorovom životu je vladala poprilična suša po tom pitanju. Za naših pubertetskih dana počeli smo dvoumiti da nam Zagor nije ne daj bože… .
Ma nema šanse! Čovjek je samo predan svom poslu i nema vremena za ljubavne avanture. Čim počisti Darvud i ostatak Amerike od svih vrsta zlikovaca skućiće se i on kako Bog zapovijeda.
Izgleda da je ista dilema mučila i naše talijanske vršnjake tako da je Sergio Bonelli stupio na scenu i objasnio da je on Zagora namjenio čitalačkoj publici koju su više zanimale šaketanja i obračuni sa Indijancima nego na primjer Zagorove ljubavne epizode.
Bilo kako bilo izgleda da Sergio nije htio ostaviti prostora za špekulacije pa je Zagora u jednoj od epizoda u posljednjoj sličici romana ostavio u enigmatičnoj pozi sa prelijepom Fridom. Šta je dalje bilo, jesu li ostali zagrljeni gledati zalazak sunca ili su drito ‘otišli u štetu’ to ćemo ostaviti vasoj mašti.
Čeprkajući po Internetu saznao sam da je iako ‘rodjen’ u Italiji Zagor ipak izgleda najpopularniji u zemljama bivše Jugoslavije a čita(o) se još u Austriji, Grčkoj, Izraelu a u Turskoj su čak i snimljena tri filma sa Zagorom kao glavnim junakom. Nadam se samo da ga Turci nisu ‘kreativno’ brkovima obdarili da ga više približe turskoj publici.
Oni sa boljom memorijom sjetiće se da je Zagor kod nas počeo dolaziti 1969. Izdavač je bio ‘Dnevnik’ Novi Sad pa nam se Zagor tako obraćao na čistom srpskom. Je li nam to tada smetalo? Pa i nije baš. Važno je bilo da pomariše sve oko sebe a hoće li naš Duh sa Sekirom mrskog nam zlikovca udariti levom ili lijevom nije baš bilo od prevelikog značenja.
I dok smo tako odrastali, izvlačili se polako iz kratkih pantalona i počeli se zanimati više curicama nego sličicama naš je Zagor ostao vječno mlad .
Onako perfektno atletski gradjen, gavran crne kose s pripijenom majicom u uskim farmericama, i dubokim hiršnim čizmama samo što ne kaže :”Hajde šezdeset prvo godište na postrojavanje. Da vas vidim junaci, nema uvlačenja stomaka. Gledajte mene. Vazda isti. Gledajte šta znači zdrav život. Dok se vi bavite sportom gledajući Džeku subotom popodne na televiziji ja jos uvijek gonjam one iste bandite po Darkvudu i skačem sa lijane na lijanu k’o da mi je 19.”
Samo što nam ne poruči kao Rade Šerbedžija u onoj čuvenoj “Ne daj se Ines” da on neće imati s kim ostati mlad ako svi mi oko njega ostarimo.
Kako stvari stoje izgleda da će tako nekako i biti. Mi ćemo gaziti prema sijedoj strani života a Zagor će nas gledati iz sigurnosti njegova Darkvuda i ostajati vječno mlad za neke nove generacije.
Nastaviće da skače s lijane na lijanu i za sve nas što smo zaboravili kako se ostaje mlad a njegov krik će odzvanjati prostranstvima Darkvuda dugo poslije nas kad jednom odemo u vječna lovišta i sve postane velika tišina.