U kafanicama starog našeg grada
Mlade i snažne lole provode svu zimu,
Tu se slađe živi.
I tko mnogo strada,
Zaboravlja na sve u duhanskom dimu.
Pa dok se ibrici redaju niz stole,
I crne se kave dime i čudno dišu,
Jakim glasom mlade popjevaju lole
,Strasno tijelom kreću
.Kose im se njišu.
Bože,kako naše pjesme skladno zvone
-Sevdalinke tužne i bone i monotone
U njima je tuga zime i smijeh ljeta,
Jeka naših brda,našeg vjetra glasi.
Kad u akšam dan se iza kuća gasi,
I s munara hodže gradu žalost jave,
Tako lijepo bude:pomole se glave
Razdraganih bula na pendžere stare;
Turci na sokaku zastanu i šute
S dostojanstvom mirnim.
Svatko sluša i sluša
.I sve jače i jače tuguju munare.
I sve slađe plovi niz sokake žute
Sevdalinka pjev ko odjek naših duša.
(1917)
Odabrao:Kemal Mahić