Svjestan sam da to i ne zvuči previše knjiški ni poetično i da moju još neostvarenu književnu karijeru stavljam na kocku ali moram priznati da moja ljubuška ljeta mirišu na dolmu uz kaldrmisanu avliju.
Da se razumijemo bilo je tu i zlatnog oka Sunca na azurnom nebu i podnevnih koncerata cvrčaka ali dolma je dolma i to je moja asocijacija ljeta.
.
Ta bezbrižna ljeta, osim po dolmi, ostala su mi u sjećanju i po našim dječijim igrama bez granica koje su doslovno trajala od zore do mraka. Tih davnih dana u kojima je nebo bilo puno plavlje a sunce sijalo sjajem rahatluka svaki ljetnji dan imao je prilično šabloniziran scenarij. Poslije budjenja doručak bi se najčešće, onako spartanski, sastojao od kriške namazanog hljeba koja bi bila pojedena u letu dok bi se istrčavalo na ulicu i tražilo raju za igranje. Mazalo se šta se imalo. Od margarina i Zvjezdinog masla do džema iz Podravkine ‘odtrikila’ kantice sa onim nasmijanim, ugladjenim dječakom koji nam je diskretno sugerirao kako mu je ova kriška legla i ne bi se namučio sa još kojom.
Naše igre u to doba bile su lišene glamoura skupih igračaka, elektronike i tehnologije. Improvizacija i mašta su carevale i umjesto velikih azijskih elektronskih divova koji vladaju životima današnje djece bukvalno smo bili kreatori svog slobodnog vremena. Igračke smo dizajnirali i kreirali sami. Od ničega smo pravili nešto i uživali u svojoj maštovitosti koja je, koliko god to patetično zvučalo, nosila pečat Made in Ljubuški.
.
.
Za onih užareno vrućih dana, dok smo još bili mali za Baščine, igrali bi se najčešće u hladovini murve ispred kuće rahmetli Hame Sadikovića ili u Beširovića Mahali.
Sjećanje dopire do komšijske felge od točka od nekog davno penzionisanog bicikla koju smo mazohistički pokušavali gonjati uz neravnu, kamenjem išaranu mahalu udarajući bosim stopalima po kaldrmi. Nerijetko bi tabani plaćali cijenu a kad bi prokrvarili jedini antiseptik bila bi vlastita pljuvačka i mirovanje od pet minuta dok krv ne bi stala a onda trk ponovo kao da se nikad ništa i desilo nije. Plakanje je bilo isključeno iz dva razloga: ‘em ‘dje će muško plakat’ ‘em degenek je visio u zraku jer je povreda nastala iz ‘mahnitluka’.
Tako smo se čeličili i odrastali dok nismo uzrasli do klikera koje smo igrali nekako pred smiraj ljeta i prve dane škole. Čekilo se bez kastraša prema ropi sa dvopercima, tropercima a kasnije i sa onim kompletno obojenim klikerima u različitim nijansama boja koji su uglavnom dolazili iz Njemačke i imali su posebnu trofejnu vrijednost. Nišanilo se čučeći, viseći, nizeći, slobodnim stilom, spojenih ruku za veću preciznost, palca podvijenog pod srednji prst ili kažiprst zavisno od umijeća ili umjetničkog opredjeljenja. Tragedija bi bila kad bi kliker ciljan viseći izletio brzinom munje, udario u kamen i završio blistavu karijeru razbijen u paramparčad. Svi smo naravno imali svoje najdraže klikere i kleli se u njih kao najpreciznije ikad. Ta ljubav bi nekad bila prilično slijepa sve dok kliker ne bi ‘oškrbavio’ do neupotrebljivosti nakon čega bi bio s pijetetom sklanjan u džep slavnih. Posebno ubitačan, na svim klikeraškim igralištima iza osnovne škole i parku preko puta bio je Vinko nadimka Crni sa Humca koji je, nas manje klikeraški nadarene, vješto riješavao klikera brzinom svjetlosti. Dok je hodao čulo se kako mu klikeri provokativno zvekeću po džepovima. Ili mi se to samo pričinjavalo jer mi se teško bilo rastati od klikera.
.
.
Slijedeća igra koja je evolvirala iz klikera a da sirota nikad i nije dobila pravo ime bila je “hoćemo li igrača”. A igrači su bile obične čivije zakovane u ravnu plohu, najčešće ivericu, omedjenu sa daščicama. Kliker, koji je služio kao lopta, gurali smo plastičnim kašičicama od Ledo sladoleda i slavili postignute golove propinjanjima na izubijana koljena i trijumfalnim bacanjima kašičice u zrak. Uprkos tome što je izgledala obećavajuća ova igra ostala je nekako po strani naših zanimanja i nije nikad u potpunosti zaživjela. Biće zbog toga što nam se teško bilo emotivno vezati za čiviju.
Osim čivija sjećam se da smo imali i period kad smo poceli skupljati čepove od boca koje smo poslije tukli čekićem i ravnali. Skupljalo se sve. Od običnih, bezličnih prljavo žutih do onih veselih, obojenih sa logom od vječne Cockte, Yupija, Sarajevske ili Nikšićke pive. Kako je na Žabljaku jedina kafana bila kod Huse Pliske a služila je uglavnom kafu i čaj po materijal smo se spuštali do ispod Pazara. Prva stanica bila je punioca gaziranih pića kod Stojiljkovića, nasuprot Šukalića kuće a poslije toga bi se spuštali do Starog Hotela gdje smo čeprkali i tražili čepove unikate. Nakon pokupljenog plijena vraćali bi se na Žabljak gdje bi uzimali čekiće i počinjali sa iskucavanjem i izravnjavanjem čepova tako da je Žabljak pomalo ličio na Kujundžiluk ili Baščaršiju od onog silnog kuckanja. Nakon sto je čep bio iskuckan to i nije bio kraj posla jer su neki čepovi imali plutani ili spužvasti umetak koji je trebalo odstraniti nožem ili šarafcigerom zavisno kako se čepmajstor osjećao ratnički ili radnički.
Kad ovih digitalnih dana vidite svoje dijete kad počne otvarati kompjuter i majstorisati oko motherboarda ili pak mijenjati čipove nikako ne spominjite svoje čepove. Ta priča može izazvati konsternaciju ili zgrazanje i smjestiti vas u očima vlastite djece u kameno doba informatičke ere.
Osim ovog bizarnog kolekcionarstva s dozom rezervacije spomenut ću, tek ovlaš, da je medju nama bilo i onih koji smo skupljali salvete, prazne kutije od cigareta, značke, penkala itd. Ali nećemo o tome. A i ne uklapa se baš u macho image ljubuškog mužjaka. Čepovi, salvete. Svasta… .
Uz klikere jednako popularno bilo je i skupljanje sličica. Sličice su nam ispočetka dolazile ili u kutiji žvakaćih guma (glumci i pjevači) ili u pozadini čokoladice (Životinjsko carstvo). Nisu bile samoljepive tako da smo ih skupljali i poslije lijepili sa onim školskim ljepilom koje se nanosilo na sličicu plastičnom kašikicom a mirisalo je toliko intezivno da nije bilo puno daleko od jeftine droge. Poslije zabavljača i životinja na red su došli motocikli i automobili a nedugo iza toga i sportaši.
.
Još se živo sjećam sličica nogometaša sa Svjetskog Prvenstva 1974 iz Njemačke. Naravno da smo upoznali sve igrače od Brazila do Zaira. Znali smo gdje, kad i zašto su rodjeni, kada ujutro ustaju i zašto mrze blitvu. Nekako istovremeno skupljali smo i sličice nogometaša ondašnje prve lige Jugoslavije. Iz godine u godinu albume smu punili do kraja i postajali enciklopedije bespotrebnih podataka tipa da je brkati Murat Šaran nastupao za ekipu Bora te davne sedamdeset i neke. Neslavno ću priznati da sam u to vrijeme memorisao apsolutno sve podatke iz albuma uključujući datume rodjenja svih igrača. Biće da sam zbog toga bio tanak sa fotosintezom jer u glavi očigledno nije bilo mjesta i za Murata Šarana i fotosintezu u isto vrijeme. Kad malo bolje razmislim Murat je na račun svoga prezimena mogao zavrsiti i u albumu Životinjskog Carstva ali ne bi to bilo to.
Negdje polovicom sedamdesetih, kad je glas malo produbio a nas nekako počelo ‘hvatati’ i kad smo se već počeli ‘otimati’, počeli smo ulaziti u svijet muzike i tada su se kao s neba poslane pojavile Pop & Rock sličice koje su dolazile u uvećanom formatu i bile su prilično kvalitetno uradjene. Sakupljali smo ih i ulazili u svijet popa i rocka izgovarajući fonetično, Vukovski nazive njihovih imena i bendova. Oni malo odrasliji koji su poznavali engleski ili pak čuli izvorni izgovor smijali su nam se dok smo mi otvarali vrećice i uzbudjeno najavljivali da nam je unutra npr. dosla grupa WHO. Ovo Who se naravno izgovaralo who punih usta i slovo po slovo. I danas nakon 17 godina življenja sa engleskim kad ugledam riječ who, u bilo kojoj formi, u glavu mi prvo sleti sličica (kupljena u onoj čuvenoj Maksumića trafici gdje se sada nalazi hotel Bigeste) a sa koje se dere Roger Daltrey rasčerećenih nogu u uskim pantalonama i mikrofonom muški, skoro nepristojno, obgrljenim.
Sličice smo sakupljali, mijenjali i vrlo često igrali cile-pole sa njima. Igralo se tako da su dva potencijalna mlada kockara naizmjenično udarali jedan drugom sa jednom ili dvije sličice postavljene na vrhove prstiju. Onaj koji udara zvao bi pole ili cile i onda bi na zemlji gledao na ishod bi li se sličice okrenule licem i naličjem. Ako bi se, npr obe sličice okrenule licem ili naličjem to bi bile cile (cijele) dok bi druga varijanta sa jednim licem i jednim naličjem bila pole. Cile-pole, pole-cile i tako sve dok prsti ne pobile.
.
.
Osim cile-pole igralo bi se i karata po sličice. Kartalo se u hladu zovine pokera, ajnca i najčešće poklape. Igra je bila popularna za to što je bila brza, jednostavna i zahtjevala je inteligenciju zlatne ribice. Staviš sličice na izabranu hrpicu karata, onaj koji dijeli poklopi to istim brojem svojih sličica i čija je karta veća taj nosi plijen. Sve gotovo u dvadeset sekundi. Slijedeći.
Osim po sličice znalo se zakartati i onako ‘bez’eze’, prijateljski. Najpopularniji su naravno bili slavni skambili koje smo učili gledajući starije kako jedni drugima namiguju, zijevaju, vrte glavom, placaju jezikom ili prevrću očima. Da nismo znali o čemu se radi pomisli bi da se nedajbože jedni drugima udvaraju ili da su u najmanju ruku onako mrvu pošandrcali. Posebno je popularano bilo igrati u šestero gdje je majstorstvo ali i špijunaža protivnika posebno dolazilo do izraza. Bilo je tu naravno i lažnog signaliranja i blefiranja što bi igru dovodilo do usijanja. Za ljetnjih kupanja u Baščini sve ovo je dobijalo dodatnu dimenziju. Pobjednici bi glasno slavili kočopereći se na račun svog majstorstva dok bi oni koji su izgubili bili bacani ritualno u vodu u Pjenama tako što su ih pobjednici uzimali za ruke i noge i nastojali da ih zavitljaju što više u zrak trudeći se istovremeno da poraženi poljubi vodu prvo bubrezima.
Poslije kad smo malo obrkatili počeli smo igrati remija a nakon toga i prpe medjutim skambili su ostali ono u čemu smo uživali i na što smo bili ponosni. Godinama kasnije, kad me život počeo vući po svijetu, kad bi pričali o kartama i kartanju ja bih uporno i uzaludno tražio suparnika za skambila. Nagledah se i svijeta i ljudi ali još nisam naišao na nekog van Ljubuškog ko je znao o čemu pričam. Ali nikad se ne zna dug je put.
Kako bi se ljeto približavalo kraju i škola počinjala sve više mirisati tako smo se počinjali prisjećati knjiga i svih onih nepročitanih lektira koje smo trebali odraditi preko ljeta. Tada bi počinjala groznica čitanja i onda smo svi najednom počinjali posjećivati biblioteku .
.
.
Jednog od tih davnih ljeta, dok je ljubuška biblioteka još bila smještena u prelijepom hladu Radničkog Univerziteta, gdje sada stoluje nesretni hotel Bigeste, utrčao sam ushićen da posudim knjigu ali je kulturno inspirisana posjeta završila već na ulaznim vratima. Čiki bibliotekaru, kojemu se ne sjećam imena, nije se svidjela moja garderobe koja se sastojala od tamnoplavih kupaćih gaća sa onom narančastom štrajfnom sa strane. Čini mi se da je tih godina pola mojih vršnjaka imalo iste maštovito dizajnirane kupaće. Maštovitost se smjestila u dvije varijacije. Tamnoplave sa narančastom štrajfnom ili narančaste sa tamnoplavom štrajfnom.
Kulturno, kako to i dolikuje ambijentu biblioteke, bibliotekar me je naružio da se tu ne može doći samo u kupaćim nego pristojno odjeven. Vratio mi je karticu ne zaboravivši me na izlasku diskretno upitati: “A čiji si ‘no ti mali?”
Postavljeno pitanje samo sam ignorisao, ustegnuo ponosno kupaće i udaljio se dječije ljut, bosonog i kulturno nedorečen.
Tako je biblioteka i jedna mala dječija glava ostala uskraćena za jednu nepročitanu knjigu ali je u toj istoj glavi ostala uspomena na jedno divno ljeto puno bezbrižnosti, trke, graje, igre, drugarstva i na jedne plave kupaće gaće. Sa narančastom štrajfnom.