NIBA I NAJLA

Crkvica malaDolaskom austro-ugarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu 1878 godine

upravo se navršilo
130 godina  od okupacije/

donijete su ogromne promjene bh stanovništvu,a posebno su
te promjene pogodile Bošnjake.

Najznačajnije promjene su se izražavale u trima
stvarima,a bile su dio svakodnevnog života.

Prva promjena je bila napuštanje pisma
bosančice i arabice i prelazak na latinicu i ćirilicu!Druga promjena je napuštanje
tradicionalne odjeće „a la turca“ i prelazak na novu modu „a la
franca“/odijelo,cilindar/.Treća promjena je pojava alkohola,koji će pored ratova i
bolesti,postati „tamanitelj“ budućih generacija Bošnjaka.Prekomjerna upotreba
alkohola donijeti će mnogobrojna ubistva,samoubistva,razorene brakove,uništavanje
porodica,osnovnih ćelija društva.Zbog ovih promjena,pored okupacione vlasti,dolazi
do iseljavanja Bošnjaka u Osmansko carstvo u talasima svakih 5-10
godina.Međutim,jedan dio ljubuških Bošnjaka se iseljava u „obećanu
zemlju“-SAD-e.Poznato je da su prije II svjetskog rata u
  SAD-a boravili i radili Ševal Maksić,Ćerim  Maksić,Ahmet Krehić,Alija
Lalić/Dolar/,Majk Gujić,Sabit Ombašić…
Sabit Ombašić u SAD-a upoznaje Roziku/Rozu/ iz Hrvatskog
zagorja.Ubrzo sklapaju brak u kojem se rađaju njihova djeca:Sulejman
Ombašić/1923-1945/,koji je poginuo kao borac 26.dalmatinske divizije
u Klani kod Trsta,Mujo i Đemica Ombašić,koji su prerano umrli u
Ljubuškom 60-tih godina prošlog stoljeća,Ahmet Ombašić,dobroćudni
vozač „Autotransporta“ Ljubuški,te Najla i Muniba/Niba/ Ombašić.Svi
su,osim Munibe,rođeni u SAD-a.
Nakon ekonomske krize u SAD-a,a videći da od „obećane“ zemlje nema
ništa,Sabit se sa porodicom vraća u Ljubuški.Razočaran „propuštenom“
prilikom koju nije realizovao u SAD-a,Sabit se po povratku sve više
odaje alkoholu,maltretirajući porodicu,pokazujući agresiju.Dan je
počinjao i završavao alkoholom,tražeći utjehu zbog neostvarenog sna
kojeg nije doživio u SAD-a.Za njegovu mnogobrojnu porodicu,nastupili
su teški dani.Prihodi nisu bili dostatni za tekuće potrebe.
 To je izazivalo nesporazume i svakodnevne svađe,koje su na kraju dovele do
odlaska „od kuće“ Roze,Najle i Nibe u postanarstvo na Gožulj
napuštajući Bilo brdo.Najla se zaposlila u ugostiteljskom
preduzeću“Vodopad Kravica“ i „hranila“ majku i sestru
Munibu/Nibu/.Pored redovnog posla,Najla je „krečila“ stanove i kuće
svojih komšija kako bi „preživjela“,koristeći poznati „valjak“ u molerskim radovima.
Prolazeći od Gožulja prema „gradu“ na posao,često je bila izložena
povicima „ćirilica“,čime se htjelo isprovocirati Najlu,da kao
„rođena“ Amerikanka ne zna ćirilicu.Ta dovikivanja,koja su vodili
omalovažavanju i ponižavanju naše Najle,bila su upućena od njenih
komšija i poznanika,koji ni sami,da tragedija bude veća,nisu znali
ovo pismo!Međutim,mahala je željela imati svoga „Lera“ i Ćorkana,da
se zabavi,da trijumfuje,da ostvari svoje atavističke nagone,znajući
da će to izrevoltirati Najlu.Na riječi „ćirilica,čirilica“ Najla bi burno reagirala i to je masi ispred“ Fejzine kafane“ bilo dovoljno za „događaj dana“.
Muniba/Niba/ je imala usporeni razvoj ličnosti od malih nogu.O njoj
su se brinuli majka Roza i sestra Najla.Ta briga se sastojala od
nama banalnih stvari/češljanje,rezanje noktiju do kupanja/.Niba je
bila radina i sve je izvršavala što jojh se naredi.Pojedinim
porodicama je nosila vodu sa Gožulja,kao i druge potrepštine,tako
zarađujući „dobrovoljne priloge“.Bila je vjerna,razgovorljiva i sva
predana zadanom poslu koji je bio manuelne prirode.Mnogi su joj
znali „tabijat“,ali su ponekad nedobronamjerni iritirali i
„dražili“,Božijeg meleka,našu Nibu.Time su se iživljavali nad
nemoćnim i bolesnim.Sve tro je spadalo u „ritual“ gožuljskih
besposličara koji su tražili Nibinu reakciju koja je bila
frustirajuća i ponekad agresivana,tražeći zaštitu.Zaštitu joj je
pružala njena sestra Najla,koja se o njoj brinula sve do njene
smrti.Bog je bio milostiv,pa je Niba,iako mlađa,umrla prije
Najle,pred posljednji rat.Ko zna kako bi završila Niba,da nije bilo
Božije milosti,jer države na Balkanu ne poznaju brigu o bolesnim,siromašnim,obespravljenim.Najla je
poživila,još neko vrijeme,u svojoj kući,koju je kupila,uporno radeći,iznad Gožulja.
Pošto,na ovom svijetu,Najla,brinući o majci i sestri,nije dobila
nikakve „Oskare“ ni zlatne lovorike,ostaje nada da je Bog prepoznao
njeno djelo i dodjelio joj Božansku nagradu.Vjerujemo da je ona to
zaslužila!
Nama ostaje pouka iz ove biografije da nikada u svojim životima ne
vrijeđamo druge,zbog toga što nisu kao mi.To nije ljudski ni
civilizacijski!

                                                                                                         
Kemal (Kemo) Mahić,profesor

1108 Posjeta 1 Posjeta danas