Bošnjacka nacionalna svijest(II)

ismetdizdarevic

Dr Atif Purivatra ukazuje na razloge zašto procentualno najveci broj bosanskohercegovackih Muslimana (više od 90%) se nije mogao opredijeliti drugacije nego što se opredijelio. Oni su u toku duge povijesti  oformili u nacionalnom smislu. Razlike u religijskim svijestima takode su uticale na nemogucost identifikacije Muslimana sa Srbima (pravoslavlje) ili Hrvatima (katolicanstvo). Ne treba zaboraviti i cinjenicu da je postojao izrazito negativan stav prema muslimanskoj kulturnoj baštini i tradiciji. Muslimani su mogli prihvatiti srpsku ili hrvatsku kulturu (koju su uvažavali) kao svoju, jer je njihova negirana. Ako se tome doda i cinjenica da je nad Muslimanima, u raznim periodima, vršen genocid, onda ovaj otpor ima snažniju osnovu. Genocid kojeg su izvršili cetnici, za vrijeme Drugog svjetskoj rata, ostavio je duboke tragove u svijesti bosanskohercegovackih Muslimana. Sudeci prema stravicnim zlocinimaa koju su, u toke prošle i prvim mjesecima ove godine, izvršili nacionalisticki orijentirani Srbi,

ideje o „istorijskoj opravdanosti“ uništenja Muslimana su stravicnije ostvarivane.
                        Jevreji, Hrvati, Srbi i Bošnjaci su stoljecima živjeli zajedno, ucili jedni od drugih, ali nikad nisu zaboravljali potrebu razvijanja i sopstvene kultularne osobenosti. Upravo je ovakav nacin življenja doveo do onoga što, život svih stanovnika BiH, cini osobitim zapravo ispunjenim slicnim obicajima, ali, istovremeno, i razlicitim. Svaki narod, je, razvijajuci svoju kulturu, doprinosio razvoju kulture BiH. Svaki žitelj Bosne i Hercegovine, posebno onaj ciji poredak od pamtivijeka živi na bosanskohercegovackom tlu, je unosio u sebe, u svoj svijet obicaja, u svoju kulturu dio duhovnih ostvarenja drugih naroda. Ti, stalno prisutni, medusobni uticaji pripadnika razlicitih nacija, koji stoljecima žive na istim geografskim i državnim prostorima, su jedni od „glavnih krivaca“ zašto se na nacin mišljenja i nacina ponašanja jednog autohtonog Srbina odnosno autohtonog Hrvata razlikuje od nacina i mišljenja i ponašanja Srbina odnosno Hrvata koji su rodeni i koji žive u njihovim „maticnim domovinama“.

                        U periodu turske vladavine, i u mnogim službenim dokumentima toga vremena, u znacenju Bošnjak, korišteni su razni izrazi: Bošnjaklar, Bošnjak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm. Ovim izrazime se „obilježava etnicka posebnost bosanskih Muslimana, isto onako kao što se pojmom Srf taifesi oznacava srpski narod, ili pojmom Arnavud taifesi albanski narod, koje izraze takoder upotrebljavaju spomenuti dokumenti“. U kasnijim periodima (krajem osmanske vladavine i za vrijeme austro-ugarske okupacije i aneksije) pojam Bošnjak ce se koristiti u širem znacenju: pod nazivom Bošnjak podrazumijevali su se svi stanovnici Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeroispovijest.
                        Promjena znacenja Bošnjak (zapravo proširivanjem) je bila rukovodena težnjom Austro-Ugarske da, etnicki i vjerski razlicite narode, transformira u samo jedan narod, u Bošnjake. Ocigledno je da su se takvoj zamisli suprotstavili ne samo Muslimani, vec i  Srbi i Hrvati. Poslije Drugog svjetskog rata ime Bošnjak u proširenom znacenju bilo je prisutno u društvenopolitickom životu Bosne i Hercegovine ali ne i u svijesti najveceg broja bosanskohercegovackih Bošnjaka. Najširi sloj bosanskohercegovackih Muslimana su iz sada, znani i neznanih razloga i, posebno, „korenspodirajuci u svakodnevnoj životnoj praksi sa svojim susjedima i zemljacima pravoslavne i katolicke vjere, iskustveno i intuitivno shvatili da se prema njima i zajedno s njima jedino muslimanskim osjecanjem i imenom mogu ravnopravno odrediti, držati i održati“. U višekonfesionalnim i višenacionalnim sredinama (Bosna i Hercegovina je tipican primjer takve sredine) suživot je moguc samo uz spoznaju i intimno prihvatanje tih razlika kao nešto što životu daje vece i duhovno i materijalno bogatstvo. Tolerancija vjerskih i nacionalnih razlika je uslov napredka u svakoj višenacionalnoj i višekonfesionalnoj sredini.

                        Otporni, latentni, prema ranijoj, a narocito praksi poslije Drugog svjetskog rata, „opredjeljivanja“ Muslimana. Sam termin „opredjeljivanje“ je znacio, u svojoj psihološkoj suštini, povredu nacionalnih osjecanja koji su živjeli decenijama u dušama najveceg roja bosanskohercegovackih Muslimana. Šta stvarno Muslimani misle o sebi, o svojoj nacionalnoj, osobitosti pokazali su rezultati popisa stanovništva 1948, 1953, 1961. i narocito, dvije mogucnosti za Muslimane: nacionalno „neopredjeljeni“ i nacionalno „opredjeljeni“. Nacionalno „neopredjeljeni“ mogli su se izjasniti za jednu od priznatih nacija (Srbi-muslimani, Hrvati-muslimani, Makedonci-muslimani i druge kombinacije nacionalnog i vjerskog odredenja ).
                       U popisu 1953. uvedena je rubrika „Jugosloveni-neopredjeljeni“, a u popisu 1961. godine, ocigledan je znacajan napredak: Muslimani su mogli da se izjasne i kao „Muslimani (etnicka pripadnost)“. U kasnija dva popisa (1971. i 1981. godine) postojao je modalitet „Musliman“. Znaci da su se Muslimani tek 1971. godine mogli izjasniti za ono što su decenijama osjecali da jesu – posebni Muslimani mogu biti samo to što jesu, a ne drugi nacionalni entitet, posebno ne Srpski-islamske vjeroispovijesti ili Hrvati-muslimanske vjeroispovijesti. U ranijim popisima zapravo u modalitetima „nacionalno neopredjeljeni“, „Jugosloveni-neopredjeljeni“ i „Muslimani (etnicka pripadnost)“ izrazito veliki broj Muslimana se upisivao upravo u te rubrike. Ustvari, i na ovaj nacin su Muslimani pokazali da intimno pripadaju jednom nacionalnom idividualitetu, bez obzira na pritisak koji su osjecali. Svijest o vlastitoj samobitnosti i samosvojnosti bila je snažnija od svih, u tim vremenima, vrlo naglašenih državnih i društvenih presija.

Izvor:Ismet Dizdarevic-Barbari su bili bolji

917 Posjeta 2 Posjeta danas