DOK HLADE TOPOVSKE CIJEVI

topovi

Šetam,u predvecerje,sa Sidranom,u pauzi,dok Dušanovi potomci  hlade  topovske cijevi.Zalazak sunca,kao klanica rumen.Tragovi  koje granate izgrebu šapama u asfaltu lice cas crnom suncu sa crnim zracima,cas farmerskom žigu na stegnu goveceta.

Prode kraj nas ulicom bivši udbaš koji je,vaktile,Sidrana znao dvaput nedjeljno zvati na saslušanja.Nizbogceg.Onako.Prosto je na Sidranu vježbao vještinu isljedivanja.Tu recenicu cu,obavezno,unijeti u svoje memoare,kažem.Koju,pita me Sidran-„Sidran je udbaša tukao u šahu,a udbaš Sidrana u policiji!“Pozdravio nas je uljudno,cak nam se i nasmiješio.Sjetih se Šekspira:ima ljudi koji su hulje,a ovamo se smiješe,smiješe.Uhvatih sebe kako ga gledam u perfektu:kao da uopšte,u ovaj tren,ne prolazi kraj mene,niti nam se smiješi,no kao da se ovo zbiva ko zna koliko godina ranije.Jer njegova moc je ostala u onom vremenu,a pošto nije imao ništa drugo,dode mi isto ko da ga više i nema.
Potom predosmo na pricu o Veliboru Ostojicu.Za koga sam se,još prije nego je postao focanski nogometaš,svagda pitao:što li ce,Gospode,na tvome svijetu ovakvo stvorenje?To nije covjek,vec rupa u vazduhu!I tu je da obavi dvadesetak hiljada pražnjenja crijeva!Nijesam,prije rata,bio u stanju zamisliti drugi razlog njegovog boravka ovdje.Onda ga je Stihoklepac zaministrio.
To se gmazu pružola šansa da poleti,citira Sidran Duška.

Pa o Nikoli o Koljevicu-O luconoši.Koji je spalio Vijecnicu da,njenom buktinjom,Srbima put osvijetli iz tamnog vilajeta u zemlju obecanu.O Nikoli,i njegovom televizijskom osmijehu koji me iz kože istjeruje.Ruke mu krvave do lakata,a na licu mu predratni osmijeh.Ostao neugašen,kao žarulja u klozetu.Osmije koji porucuje da je vlasnik tog osmijeha osoba krajnje plemenita,premda i nema posebnih razloga za to.Danas,to je osmijeh rodene guvernante.Guvernante naroda srpskoga.Guvernante sa nožem u pojasu.Kojoj je na prvoj sjednici paljanski parlament izglaso povjerenje da,sutradan po istrebljenju Muslimana,pusti u pogon svesrpski raj u kojem svakog ce dana cijene da padaju,a svakog mjeseca licni dohoci da rastu,kao u raju Zbignjeva Herberta.

A Sidran veli:muslimanskom se narodu u ovom ratu desilo isti što i jednom Šemsu:našli  ga Srbi smrznutog u snijegu i krvnicki ga tukli sve dok ga nisu vratili iz mrtvih.Od udaraca cetnickih oživio.
Izvor:Marko Vešovic-Poljska konjica

720 Posjeta 1 Posjeta danas