Kategorija: Ljubusaci sirom svijeta
Datum kreiranja petak, 27 April 2012 22:20
Datum posljednje izmjene petak, 27 April 2012 22:49
Objavljeno petak, 27 April 2012 22:20
Klikova: 977
Ovaj clanak posvecujem svim sadasnjim (trenutnim) uposlenicima,svim preminulim uposlenicima (nastavnom i pomocnom osoblju),kao i preminulim ucenicima nase gimnazije.
Koristim priliku da cestitam 40. godisnjicu mature generacije moga brata Plamenka Mahica.Moja generacija ucenika ima 2013. godine 50.godisnjicu mature.Velika zahvala svim profesorima koji su obrazovali i odgajali mnogobrojne generacije u duhu tolerancije da cijenimo moralne vrijednosti i covjeka.
27. 12. 1945. prvi puta je u ovoj gimnaziji zazvonilo školsko zvono … Danas slavimo njezin 25-ti rodendan. Svi znamo: to i treba biti slavlje i svecanost za sve nas koji pripadamo gimnaziji, i za kraj kome gimnazija pripada.
Izreci cu frazu koja je istinita: Gimnazija je živi organizam, živo bice u ovom trenutku, i kontekstu odredenih emocija i nadahnuca nagonski se javlja potreba i logicki namece zadatak: izgovoriti ovaj život, dublje i potpunije nego do sada, odrediti njegovu istinu. Necu kazati da je to nemoguce, ali je teško. U torn naporu treba sebe ograniciti da i u najiskrenijim nastojanjima ostanemo uvijek frag-mentarni.
Jer život ove gimnazije je kompleksan. To je život armije njezinih ucenika, svakoga od njih, koji su dio svoje mladosti proveli u njoj i s njom; to je život nastavnika i svih onih koji su pomogli mladima da stasaju i da postanu zreliji i jaci za neposredniji dodir sa stvarnošcu.
Život svih njih i kako ga izreci?
Ali ipak, pokušat cu.
Uz 25-tu obljetnicu gimnazi¬je cesto se prisjecam konstatacije A. B. Šimica koji je izrekao povodom prerane smrti jednog svog druga, da su Hercegovci cesto patnjom, gladu, bolestima i smrcu placali svo-ju cežnju za spoznajom, za osvajanjem duhovnih horizonta, za usvajanjem kulture. U prvim danima poslije oslobodenja u vremenu koje je bilo siromašno materijalnim dobrima, ali bogato zanosom, po-žrtvovnošcu i vizijama jednog boljeg svijeta, ljubuška opcina, narod ovog kraja, osniva ovu gimnaziju koja je u svojoj biti trebala biti (i mora biti) most preko kojega ce mladi Hercegovci ici prema buducnosti, i garancija da ova bistra nemirna i vitalna mladost nece muceništvom placati svoju glad za istinom.
Gimnazija je dakako rasla, postala sve ocitija, u svojoj ulozi sve prisutnija u životu ovoga kraja. Jedan od njezinih prvih znacajnih datuma su njeni prvi »mali maturanti« školske godine 1951/52, njih 71 na broju. U školskoj godini 1952/ 53. bilo ih je 72, 1953. šk. god. 118, 1954/55. 75, 1955/56. 79.
Drugi njezin znacajan da¬tum predstavljaju njezini takozvani »veliki maturanti«, generacija ucenika koja je polagala završni ispit na kraiu šk. god. 1956/57. Bilo ih je 16: Dizdar Senija, Fazlic Muhamed, Gujic Rabija, Herceg Ana, Hrstic Mirko. Matijaševic Ante, Mesihovic Suphija, Mišetic Veselka, Mušic Ajša, Paradžik Angelina, Pavlovic Vice, Šimic Stanko, Vukšic Ruža, Zelenkovic Mara, Fazlobegovic Jusufi i Primorac Rade. Razrednik im je bio Nikola Dugandžic. U to vrijemc direktor škole bio je Branko Rašovic.
(Školske godine 1957/58. bilo je 33 abiturijenta, školske g. 1958/59. — 26, 1959/60. — 21, 1960/61. — 29, 1961/62. — 29, 1962/63. — 45, 1963/64. — 46, 1904/65. — 51, 1965/ 66. — 54, 1966/67. — 93, 1967/68. — 57, 1968/ 69. — 79 i 1969/70. — položilo je završni ispit 51 ucenik).
Gimnazija je postala jedna od bitnih komponenata života ovog kraja, njegov organski dio. I zato, kada želimo odrediti kakva je gimnazija bila, kakva jeste i kakva treba biti, treba je sagledavati u okviru Ljubuške opcine, zapadne Hercegovine i šire socijalisticke zajednice. Nužno je bilo da su se dijalekticki razvoj mlade spcijalisticke države i specificni problemi i dileme našeg podrucja odražavali kroz život gimnazije, sa svojim dobrim i lošim posljedicama. sa svim onim što je gimnaziju sputa-valo u njezinoj biti, ali i sa onim što joj je pomoglo da ostvaruje svoje zadatke. A izvršavala ih je i izvršava ih.
Gimnazija je toliko stara da ima svoju historiju i vitalna da ima svoju buducnost. Htjela bih podsjetiti na misao i cilj koji su ugradeni u temelje gimnazije kao škole posebnog tipar: Covjek je bogato, svestrano, neograniceno bice po svojim mogucnostima. Cilj je škole da mladom covjeku kroz razlicite oblike nastave, odnosno, kroz skalu razlicitih »predmeta« pomogne da svoje mogucnosti aktualizira. Ide¬al gimnazije je »totalni covjek«, svestrano razvijena i obrazovna licnost koja je u stanju shvatiti složene fenomene cjelokupne stvarnosti i da unutar nje pronade svoje mjesto kao aktivno stvaralacko i borbeno bice. U suvremenom svijetu tehnicke civilizacije, u kojem strojevi i stvari, iako su ljudsko djelo, podvrgavaju ljude svojoj, ljudskoj biti, tudoj strukturi , gimnazija treba formirafi jake i autonomne licnosti kojima ce tehnika i sta¬ndard biti sredstvo, a ljudsko cilj. U svijetu koji razdiru rasni, nacionalni i socijalni sukobi, koji je još pun predrasuda i nasilja, gimnazija treba formirali licnosti koji ce se boriti za bratstvo svih ljudi. jer su svi ljudi braca. Gimna¬zija treba osposobiti mlade generacijc za ozbiljenje jednog svijeta kojemu ce, da se poslužim Saint Simonovim rijecima, vladavina ljudi nad ljudima biti zamjenjena vladavinom ljudi nad stvarima.
I konkretnije, što je naša Gimnazija sagledavana u jugoslavenskim dimenzijama i rasponima našeg kraja? Osposobljavala je i osposobljavat ce ljude koji ce moci i htjeti svojim radom pridonositi eko- nomskom, politickom i duhovnom razvoju svoga zavicaja i naše cijele socijalisticke zajednice. Jugoslavija je zajednica utemeljena na savezu, slozi i suradnji ravnopravnih i slobodnih i sebe svjesnih naroda. Jedan od osnovnih ciljeva Gimnazije jest da ucenike upozna sa nacionalnim vrednotama naroda kojima pripadaju i u istoj mjeri sa vrednotama nacionalnih kultura ostalih jugoslavenskih naroda, i time, da u uceniku razvija ljubav prema svome narodu, ostalim jugoslavenskim narodima i covjecanstvu uopce. Ne smije se zapustiti ni jedan od tiri elemenata u odgoju raladog coyjeka. U protivnom Gimnazija bi izgubila smisao svoga bivstvovanja. Ona ga nije izgubila, niti ce ga izgubiti. Ona je potvrdila sebe u prošlosti, ona ima svoju buducnost. U to svi vjerujemo, to svi znamo.
Direktor škole, Nevenka Blažekovic
Govor Nevenke Blažekovic za 25 obljetnicu Gimnazije u Ljubuškom 27. 12. 1970.god. Objavljeno u CATEDRI,
Clanak objavljen u „CATEDRA“List omladine u Ljubuškom od 27. prosinca šk. Godine 1970/71
Pripremio: Ahmed Mahic