Gujista

Kategorija: Munib Delalic    
    Objavljeno nedjelja, 06 Januar 2008 19:42
    Klikova: 1496

munibdelalic

Imao sam lijepo djetinjstvo i lijepu mladost. “Lipu, nego šta”, rekao bi moj
prijatelj Pero Buntić, vinar i nakladnik iz Miletine, “ta nisi sadio duhan u Berišu,
niti si liti ko ja u Njemačkoj radio na baušteli.” Ne, nisam sadio duhan u Berišu,
niti sam ljeti u Njemačkoj radio na baušteli, nego sam i zimi i ljeti i u doba svako
gledao Gujistu kako teče… Odrastao sam naime na Gujisti, jednoj od ljubuških
gradskih četvrti; na istoku je međa bila Begova kuća, i Babovac, na sjeveru Aićeve
njive, na jugu Jozina kuća, i Anića kuće, na zapadu Duhanska stanica; sve u svemu
nevelik prostor, no za mene nekad, a bogami i sad, dovoljno velik…

 

izvor gujista

Kraj je dobio ime po česmi, podignutoj 1900., kako na njoj i stoji. Nekad je
Ljubuški bio grad česama, mnogo ih je bilo, skoro na svakom koraku, i kad bi svaka
od njih, ljeti, u vrijeme velike suše, presahla, Gujista bi tekla (ima li kod vas
Fatima vode, kod nas je nema od prikučer; nema je ni kod nas, ali mi imamo Gujistu –
koliko sam samo puta čuo takav razgovor). Te se na nju odasvud dolazilo, s bokalima
i kantama, a i burilima, nekad bi se znao uhvatiti red sve do raskršća. Tad bi mi na
um padalo da bi se možda moglo fino živjeti od prodaje vode, stati pred česmu i
naplaćivati, pet dinara za bokal, deset za kantu, stoja za burilo, za dva burila
stoja i po; mislio sam da pred česmom otac Zijo zavodi red, jer ko će ga zavesti ako
direktor neće, da adže Kemo naplaćuje, jer on i jest od računa i naplate, a da ja
trošim, u Halidovu dućanu, na čokoladice sa sličicama igrača… E da sam poslije
imao bar zeru ondašnje dječje mašte, gdje bi mi bio kraj. Ma davno bih postao živi
klasik!
Toj vodi niko ne zna pravo porijeklo, razne su teorije o njezinu nastanku, mnogi
vjeruju da joj je izvor na Butorovici, i to onaj isti kao i nadaleko čuvenim
ljubuškim vodama na Gožulju i Vodici, i da se tajnovitim putima, ispod Bilog brda,
do nas spustila. Jer nije bez razloga voda gospodarica i ovoga i onoga svijeta,
njezini su puti nesaznatljivi. A i ime joj je tajna, mada zli jezici tvrde da je ime
dobila po glisti, gujini, jer da je nečista, glista puna. Imate vodu s mesom, rekli
bi ti zli jezici, u vodi vam je više mesa nego u Hajrinu bureku… A ipak takvima
nije smetalo s bokalom i kantom u ruci doći na Gujistu, na našu česmu, kad nigdje
drugdje u gradu ne bi bilo ni kapi vode, i kad bi se Gujističani isprsili, ponosni
na svoju vodu koja stalno teče.
Gujističanima niko ništa nije smio, jer u srcu Gujiste je bila milicija, a u slučaju
kakva požara imali su Nuću vatrogasca. Ma bilo je prava privilegija biti
Gujističanin. Kad bi u gradu struje nestalo, Nadžib bi je prvo Gujisti pustio. A tu
je bilo i Autotransportno, te su Gujističani imali popust na svaku vožnju, mogli su
se vozati do mile volje, i to bez “naloga” na koji su svi drugi, po nalogu Mehe
Cojle, morali “sidati” i “na nemu se vozati”. I znalo se: ko u autobusu sjedi na
počasnom mjestu, odmah do šofera, mora da je s Gujiste. U dvorištu ispred milicije,
kad bi dežuran bio kakav pitomiji milicajac, razapela bi se mreža i igrala odbojka,
te mi je otad i ostalo da je odbojka sport uniformiranih ljudi. Tu bi se šutala i
lopta, jedina je mahana bila blizina Jozine njive, u kojoj je vazda bila djetelina.
A lopta ko lopta, duša joj u djetelinu. Niko nije imao bolje oči, a bogami ni
hitrije noge, niti je iko bio grlatiji, od te Joze, nikad nijedna lopta nije upala u
njezinu njivu a da ona nije vidjela. Ko da sad gledam: odozdo Joza trči i zimpari,
spominje nam i oca i mater, mlatara rukama, sva se zapuhala, a Stevin Velo u
djetelini traži loptu, i govori: “Ko je j…, Stevo je dežurni.”
Nekad sam mislio da su Gujističani najbolji ljudi, ne samo u Ljubuškom i bližoj
okolici, nego na cijelom svijetu. Jer ljudsku sam dobrotu mjerio njihovom dobrotom,
dobrotom , recimo, naše Jiše, najmudrije i najbolje žene na svijetu, ili naših prvih
komšija, Nefise i Ibrahima, koje smo mi djeca zvali tetom i adžom, toliko su nam
dragi i bliski bili, i njihovih sinova, Dževade, Seje i Džeme; ili dobrotom i
blagosti Mustafa-efendince, prave plemkinje među ženama, i njezinih Asima i Džeme, i
Halida-Lide, s kojim se u posljednje vrijeme baš lijepo dopisujem, uvijek s
ljubuškim (bezbeli!) temama kao poticajem…
A mislio sam i da su Gujističanke najljepše žene, i da Gujista nije bez razloga baš
tu potekla. Kaže se da je voda bez okusa i bez mirisa, no naša Gujista miriše, ima
miris raspletene djevojačke kose, i njedara, okus prve, usplamtjele ljubavi. Jer
iznad same vode su Sadikovića dvori, i danas lijepo zdanje, mada je zub vremena
učinio svoje. E u tim dvorima, kod Šemse i Nusreta, i Nućine sestre Šade,
ljepote-djevojaka ko u priči: Faika, Fada i Rukija, i Tanja, sve ljepša od ljepše.
Te sam mislio, mimo sve teorije o nastanku te naše vode, da je izvor Gujiste baš u
Sadikovića dvorima, jer sam ljepotu vode uvijek dovodio u vezu s ženskom ljepotom. U
prilog tome ide i činjenica: kako su se Sadikovića ures-djevojke udavale i dvore
napuštale, tako se i vodostaj Gujiste smanjivao. I o svemu se tome i pjesmica
iskitila koja, zna se, nikad ne laže.
 
Kao sve što vridi, neznano je otkud stiže.
Ta voda, pored koje rastoh. Vrijeme teklo,
i preteklo, a ona vazda ista, ista kao što je
prvi put potekla. Naša Gujista. S njom
ugašene uvijek žeđi, uvijek obraza čista…
 
Tu je – rastopljeno oh!, i ah! – stalno, i stalno
se davala. Mravi moje jeze njome su miljeli,
njome tekli. I svi su je, odreda, pili, a samo se
sa mnom uvijek razgovarala, sa mnom ljubav
vodila. Ona: Iz duboka zdenca zahićena sjena.
Djevojka! Žena! – nadlanicom kada svilno
srebren mili pjena…
 
Odmor je umornom srcu, opoj pustoj duši.
(Kanda zemlja u njoj raste, i nebo, pa se namah
s njome ruši.) Ona! – izustih, davno, kad ni slutio nisam šta to posve znači. Jedna,
jedina –
 
sestrica dobra, vjerna dragana…
Munib Delalic

1764 Posjeta 2 Posjeta danas