Jisa

Kategorija: Munib Delalic    
    Objavljeno nedjelja, 24 Februar 2008 20:01
    Klikova: 1842

munibdelalic

U zadnjih osamnaest godina je 14. februar za mene dan žalosti. Tad je naime umrla
očeva majka; za sve nas naša Jiša, a za one koji su je poznavali, a takvih nije bilo
malo, Munibaginca. Tog njenog Muniba, a mog dedu, čije ime ja imam čast nositi,
nisam upamtio, a nisam ni mogao, jer je mlad, mnogo prije mog rođenja, umro. Kad s
ocem odem u Zorbinovac, a odem svaki put kad sam u zavičaju, odem i dedi na mezar.

I svaki se put čudno osjećam gledajući u bašluk s njegovim, odnosno svojim imenom i
prezimenom, kao da sam sebi na mezaru stojim… Jiša je iza moga dede punu kuću
djece sama podizala. I svi su postali dobri, čestiti i ugledni ljudi, a postali su
takvi jer su imali od koga postati. Jer naša je Jiša bila žena nad ženama, žena koju
su svi voljeli, svima koji su je imalo poznavali bila draga, a nama koji smo s njom
imali sreću živjeti bila dika, držala nam cijelu kuću na uzgoru. I danas se njezina
mudra riječ u našoj kući citira, nerijetko se može čuti kako neko od nas kaže ono
“što bi rekla Jiša”. Eh, ta mudrica… Nisam sreo insana koji je lakšega koraka
zemljom hodio. Ko pahuljica, sve polako, ispotiha, da kome ne zasmeta, da što ne
poremeti… Bože koliko mi nedostaje! – koliko sve puta za ovo vrijeme otkako je
otišla nisam kazao. Nedostaje mi njezina blagost kojom je milovala cijeli svijet,
njezin brižan i topao pogled, njezina odmjerena i mudra riječ. “Sa svakim sine lipo
pa će ti se lipim vratit.” Nedostaje mi njezinih pet na dan molitvi, svjetlo njezine
vjere, musaf iz kojega bi učila, poljubila i opet pažljivo na mjesto ostavila. Tako
se ljubi knjiga, tako se voli sveta stvar – znao sam još kao dijete
pomisliti, prateći velikim očima taj njezin svakodnevni ritual pobožnosti i
odanosti, ritual čistote i urednosti, osjećajući da je u tome nešto mnogo značajnije
i više no što sam tada mogao pojmiti. Tad sam joj obećavao napraviti džamiju uvrh
naše bašče, da je obeselim, da joj se umilim. “E moj blento, šta ti neće na um
pasti”, rekla bi  na to moje nerazumno, iz ljubavi pretjerivanje. “Samo ako Zijo
dozvoli”, dometnuo bih, da ono pretjerivanje nekako prizemljim, svedem u realne
okvire. “Hoće, dozvoliće, samo ti napravi”, nije se dala ona. S njom sam se uvijek
najljepše razgovarao. U društvu s njom se najljepše osjećao.
Za nju sam, sjećam se, kao najstarije joj unuče pisao pisma sestri joj Habibi u
Sarajevo, na Vratnik, Mraovac bb. Morao sam pisati onako kako je ona kazivala, a kad
bih pokušao malo promijeniti i ubaciti koju svoju riječ, jer dosadno mi je bilo
pisati uvijek isto, draga sestro mi smo svi dobro i zdravo što i tebi i svima
tvojima želimo, nije dala, kazala bi da ne “izvodim” – “ma de bola piši kako ti
kažem ne izvodi.” To mi je njezino “ne izvodi” kasnije počesto na um padalo kad bih
razmišljao o svom pisanju, o onome što sam uradio i o onome što nisam uradio, i ta
bi se misao uglavnom svela na to da sam cijelo vrijeme “izvodio”, da ništa valjanoga
i nisam uradio, da to moje, tobože mudro, pisanje, nije ni blizu njenom, od srca,
pisanju pisma sestri u Sarajevo. U međuvremenu sam mnoge škole pohađao, i
dobrovoljne i prisilne, i ovakve i onakve, ali sam ipak najviše naučio živeći uz
nju, u njezinoj visokoj školi ljudskosti, mudrosti i dobrote. I sve što sam uradio i
što radim vagao sam i važem mjerilima te njezine škole, koji su mislim previsoki i
nedosezivi ma koliko se upinjao, i sve je to moje urađeno daleko ispod razine
njezinih mjerila vrijednosti. I znala je mudrica sve, bila je i vidovita. “Nešto se
dico ovdje strašno sprema”, znala je kazati kad se koncem osamdesetih na onim našim
nesretnim prostorima počeo “dešavati narod”.
Mi joj naravno nismo vjerovali, jer kako vjerovati u nešto što se dogodite ne može,
što se nikad ni dogodilo nije. Ali ona je predosjećala dolazak onoga istog nevremena
koje joj ubilo kćer, i nekoliko bratića, sve nedužne dječice, nevremena koje je i
nju progonilo i zatvaralo i povelo u Jasenovac, ali kojem je hrabro u Sarajevu iz
tramvaja umakla. Ako ima neke utjehe, utješno je da krvavi ples toga zla nije opet
doživjela. A i umrla je onako kako je živjela, tiho, polako, pripremajući sve oko
sebe na svoj odlazak. Nekoliko se dana snu predavala, i jednostavno san postala.
Gledajući je tog hladnog februara 1990., gledajući kako se naša pahuljica gasi, neki
mi se čudan glas odnekud javljao. Taj je glas odonda stalno u meni, njegov prah
mnome stalno sipi. I još je on tu, osamnaest godina poslije, pružio se evo hladnim
sjevernim svjetlom, na još jedan četrnaesti dan u februaru…

Taj glas zbog kojeg sam ostao posve sam.
Još traje, u meni sipi njegov prah…

“Majko!, majko!” – dozivao sin joj,
naš otac, suzna oka. “Ustani, došla ti dica!”

Uzalud, čvrst joj bio san, sve se zemne sile
njime nebeskim bojile…

Drhtali smo, zebnjom ispunjeni.
U polumraku se hladne sjene rojile…

Ništa više neće biti kao prije –
plašili smo se, u istu tačku zagledani:
malim ukroćenim živcem brežuljčić jedva
disao. Nismo mogli povjerovati da neće
progovoriti više, da neće ustati, prohodati,
dobrica, što u se nakupila sva sunca…

Otvorio širom sam prozor: Daj joj, Bože,
u lahku da se pretvori pticu u srcu da nosi
travku, mirisni cvijet… Utonuo u njezin san:
Ne znam šta se zbilo, ne sjećam se ničeg više,
tek zaspala sam – Bog je vridan kada ću vam
dico opet doć…

Munib Delalic

980 Posjeta 1 Posjeta danas