Zaboravljeni dogovor

ado

Učitelj je želio poučiti svoje učenike. „Dođite na kraj sela i ponesite po jednu malu vrećicu, pred vama je jedan zadatak. Sutra će vaš zadatak biti da slijedite magarca.“

Oni se nasmijaše i jedan od njih reče: „Ali poštovani učitelju, zar mi tvoji učenici da slijedimo magarca?“ Drugi je na to kroz ljutnju dodao: „To bi bilo očigledno poniženje, slijediti i pristajati za magarcem.“
Samo dođite, reče učitelj odlazeći od učenika prema svojoj kući.
Učenici su uradili kako je učitelj i rekao. Rano su krenuli i od svojih kuća i okupili se na dogovorenom mjestu očekujući učitelja da im pokaže kako će oni slijediti magarca.
Vrijeme je prolazilo ali učitelja ne bijaše. Čudiše se oni takvom postupku učitelja s obzirom da je uvijek govorio koliko je važno čuvanje i ispunjavanje dogovora i obećanja. Neki od njih su govorili da je možda bolestan ili da se ipak našao neki drugi razlog i opravdanje zbog kojeg nije došao. Niko od njih nije pomišljao na zadatak koji je učitelj obećao da će postaviti pred njih. Čak su pomišljali da je to samo bila šala, i da se učitelj, već u poodmaklim godinama samo šalio sa njima. Možda je i pamet izgubio, razmišljali su oni. Svaki od njih onako za sebe je počeo shvatati da od zadataka i dogovorenog neće biti ništa. Tako su sjedili i razgovarali.
Čuli su neki topot iz daljine, kad vidješe  kako se približava magarac, a za njim neki čovjek u punom trku.
Na magarcu je bila vreća, a iza magarca starac koji je zadihan vikao: „Zaustavite magarca, moje blago, moje blago ljudi.“ Iznenađeni prizorom mladići su primijetili da iz vreće na magarčevim leđima ispadaju dukati na prašnjavi seoski put.
Magarac je samo projurio pored njih ne obazirući se na njihov pokušaj da ga zaustave. Ništa im drugo nije preostalo nego da pomognu jadnom starcu. Požuriše za dugouhim bjeguncem koji je rasipao zlatne dukate. U svoje male vrećice su kupili dukate trudeći se da niti jednog ne preskoče. To su radili takvom brzinom i zanosom da nisu čuli starca koji je vikao: „Djeco moja, čekajte mene, ne mogu ja ovako star i nemoćan trčati za vama.“ Nisu oni marili na njegove riječi i nego su samo nastavili usplahireno kupiti dukate koji su ravnomjerno ispadali iz vreće na magarećim leđima.
Dobar dio puta su prevalili za magarcem u svom važnom poslu. Nisu ni primjetili da put koji su prešli vodi tačno pred kuću njihovog učitelja.
Prikupili su skoro sve zlatnike gledajući kako magarac ulazi u dvorište kuće starog učitelja. Iznenadiše se kad shvatiše gdje se nalaze. Magarac je već našao put u staru štalu, dok su oni, zbunjeni, postiđeni i zadihani nakon jurnjave za dukatima čekali pred kućom šta će se dogoditi.
Pred njih iz kuće izađe njihov učitelj. Iznenađeni, posjedaše gdje se koji našao, i kao krivci spustiše na zemlju dukate koje se do prije nekoliko trenutaka kupili za magarcom.
Kroz smješak učitelj započe svoju besjedu: „Eto, vidite da ste obavili zadatak kako treba i da vas je magarac doveo pred moju kuću. Zaboravili ste onog starca kojem je bio zadatak da pored vas protjera magarca na čijim je leđima bila vreća sa dukatima. Zaboravili ste na naš dogovor i moj riječi da ćete vi slijediti magarca. Dukati koje ste ugledali su pomutili vaše rasuđivanje i zaborav je prekrio vaš razum. Niste mogli shvatiti da je to dio zadatka i da nagli udarci subine i neočekivani događaji pokažu pravo lice svakog od nas. Vi ste slijedili magarca ili vaše kratke pameti zasljepljeni sjajem dukata i željom za dobrima ovog svijeta. Najviše je onih koje ovaj svijet i njegovi darovi zaslijepe. Čovjek je zaboravno biće a znanje i mudrost su darovi koje se ne mogu kupiti niti zlatom a ni dukatima.“

Admir Delalić

1275 Posjeta 1 Posjeta danas