Na Gujisti, blizu igrališta < Babovac , < stajala je na osami lijepa kuća begova
Đumišića ( Đumišlića ).Zvali su je < Đumišića kuća < , < Begova kuća > i < Đumišlića
kuća >.
Đumišići su bili čuveni i vrlo bogati banjalučki begovi . Abdulah Hifzi
Đumišić bio je banjalučki muselim . Njegov sin Mehmed Nazif aga , prvi među
banjalučkim spahijama , ostavio je iza sebe 1870. godine pet sinova :
Hifzi-bega , ( junaka opjevanog u baladama i narodnim pjesmama ) ,
Mustaj-bega , Muharem-bega , Fehim-bega i Ali-bega . Naslijedili su velika
imanja u ljubuškom kotaru ženidbom njihovog oca s Hafiza hanumom Teskeredžić
, kćerkom ljubuško-duvanjskog ajana Mustaj-bega . Dalje rodbinsko
povezivanje radi očuvanja i povećanja imanja , uobičajeno kod naših begova ,
nastavili su i njegovi potomci . Ali-beg je oženio Ruhija hanumu , kći
Osman-bega Kapetanovića , a Nazif-beg , sin Fehim-bega , Šaćira hanumu , kći
Ibrahim-bega Kapetanovića . Begovi Đumišići imali su velike zemljišne posjede u ljubuškom kotaru.Ali-beg
je posjedovao 171 kmetsko selište , Halid-beg , sin Fehim-bega 203 kmetska
selišta i kći Fehim-bega Ajiša 41 kmetsko selište . Po svoj prilici , ta
kmetska selišta su početkom 19. stoljeća bila u posjedu travničke porodice
Teskeredžić . Iz gruntovničkog uloška br. 217 u < vlastovnici < od jula
1916. godine kat. općine Grabovnik , vidi se da je prilikom sastavljanja
gruntovnice 1887. godine u Ljubuškom,jedan posjed bio uknjižen na Aliju ,
Fehima i Muharema , sinove Hadži Nazifage iz Banja Luke .U vrijeme pisanja
zemljišno-knjižnog uloška neki od njih su bili stalno nastanjeni u
Carigradu. Begovi Đumišići koji su iselili u Carigrad zadržali su svoje zemljišne
posjede u ljubuškom kotaru i upravljali njima preko zastupnika i subaša iz
porodice Muminagić u Ljubuškom.Pisani spomenici o boravku begova Đumišića u Ljubuškom vrlo su oskudni.Kotarski ured u Ljubuškom je 1891.godine objavio < izrok > da je Muhamed Mujezinović
iz Ljubuškog podnio tužbu protiv Fehim-bega Đumišića u Carigradu i Muharem-bega i
Ali-bega u Banja Luci , radi isplate duga od 77 forinti . Iz izroka se dalje saznaje
da je samo za Fehim-bega , određen zastupnik Hasan ef.Muminagić iz Ljubuškog , >
pošto je prvooptuženi izvan područja ovih pokrajina < .Iz jedne objave kotarskog ureda u Ljubuškom 1906. godine o prodaji nekretnina nekog
dužnika iz sela Gorice saznaje se da su tada tužitelji Fehim , Muharem i Alija ,
živjeli u Carigradu.Begovi Đumišići su stalno živjeli u Banja Luci i Carigradu . U Ljubuški su dolazili
povremeno , zavisno od porodičnih prilika i poslova na svom ogromnom imanju.Čini se da je od svih begova Đumišića najviše za Ljubuški bio vezan Ali-beg.O njemu
sam našao dva novinska napisa :< Na 28.marta vozio se je Ali-beg Đumišić sa svojom familijom iz Vitine u Ljubuški .
Na cesti kod birtije Juke Tomića , dočeka ga iz zasjede jedna četa seljaka , pa
prihvatiše jedni za konje , a drugi za kočije . Sreća pa je Ali-begov kočijaš ostao
pri sebi , počeo udarati konje , koji napadače razbacaše na obadvije strane . No
njima ne bi dosta , nego se pridigoše i počeše se kamenjem bacati na kočiju .
Ali-beg je jedva živ sa svojom familijom pobjegao u Ljubuški….> Musavat 1910 ;26 : 3 .< Pošto je džamija u mahali Pobrišće -Ljubuški dosta trošna i ne odgovara niti
najprimitivnijim potrebama pri obavljanju molitve , odlučio je i obećao ovdašnji
veleposjednik gosp. Ali-beg Đumišlić o svom vlastitom trošku staru džamiju do
temelja porušiti , a novu , mnogo veću i širu sa lijepom kamenom munarom odmah
sagraditi.Baš radi toga , da se čim prije dogotovi džamija , t. j. da čim prije
ispuni svoj velikodušni zavjet , odmah je pozvao ovdašnjeg poduzetnika g. Jakova
Anića , te mu naredio , da mu izradi plan za džamiju i predloži . Gosp. Anić je
svojom osobitom spremom izradio plan i poslao ga gosp. Ali-begu u Banja Luku na
odobrenje . Nestrpljivo Pobrišćani očekuju dozvolu Ali-begovu , te mu svakom
prilikom čine dove i šalju dragom Bogu za zdravlje i napredak velikodušnoga Ali-bega
i njegove cijenjene obitelji.Kada se džamija dogradi osvrnuću se opširnije o
historijatu te džamije i porodici uvaženih begova Đumišlića < .Sarajevski list 1910 ; 76 :3 . U toku 1910. i 1911.u Ljubuškom je živio Nazif-beg Đumišić,sin Fehim-bega.To
se saznaje iz tri novinska napisa : < U prošli četvrtak vjenčala se mlada Šaćire hanuma , kćerka rahm.
Ibrahim-bega Kapetanovića -Ljubušaka sa Nazif-begom , sinom Fehim ef.
Đumišića.Da Bog da s hajrom !Kako nam javljaju mlada je hanuma koja je inače vrlo bogata , odlučila učiniti jedan
hajr u znak svoje sreće . Stoga ljubuški muslimani mole Šaćire-hanumu , ako se hoće
na taj korak odlučivati , da bi najpreče bilo da sagradi jednu zgradu za mektebi
ibtidaiju.Jer i ako su nekad na glasu bili ljubuški bezi i age , ipak im nije nasib ( suđeno
,o. a. ) bilo , da što u vakuf metnu , pa da se iz tog današnje potrebe
pokrivaju.Svi današnji vakufi u Ljubuškom ne iznašaju više godišnjeg prihoda od 700
kruna .Uvjereni smo da je u tom neće Nazif-beg spriječiti < .Musavat 1910 ; 9 : 3 .Na teferiču kod Sadik ef. Sadikovića , Ljubomir Gnjato prikupio je za <Gajret> 32,30
kruna.Priloge su darivali svi prisutni,među kojima i dva Đumišića,Nazif-beg i
Himzi-beg.Gajret , kalendar 1911. : 222 . Visokim prilogom za nastradale u talijansko-libijskom ratu , pored Mahića ,
Gujića i Mesihovića , istakao se i Nazif-beg Đumišić .Zeman 1911 ;34 :4. Ali-beg sa porodicom iselio je u Carigrad 1911.godine gdje je i umro u
januaru 1914.godine.Za života nije ni slutio kakva će sudbina zadesiti
njegovu suprugu i troje malodobne djece samo nekoliko godina kasnije.Prema posljednjem austrijskom popisu 1910.godine Bošnjaci su imali preko 90 % svih
zemljišnih posjeda u svom vlasništvu . > Agrarnom reformom < 1918.-1919.godine ,
silom i milom , oduzeto ( oteto ) im je preko milion hektara zemljišta , a u
zemljišne knjige upisali su se novi vlasnici koji ništa nisu platili za dobijeni
posjed . Begovima i agama je ošteta plaćana u bonovima . Nije prošlo ni godinu dana
do unaprijed planiranog pada nominalne vrijednosti bonova na 10 % početne
vrijednosti .Tada je ministar finansija < Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca > (
Bošnjaci si tada bili vjerska manjina ) otkupio bonove i tako u crno zavio stotine
hiljada bošnjačkih porodica . Ovo razvlašćivanje i osiromašenje Bošnjaka dovelo je
do masovnog iseljavanja u Tursku. Mnogi begovi i age nisu imali od čega živjeti .Ako
im je i ostao koji posjed , obično je bio opterećen < kmetskim pravom > i nije
donosio nikakav prihod.Poslije smrti Ali-bega u januaru 1914. godine , Ruhija hanuma s troje malodobne
djece , Fehimom , Osmanom i Đemilom, vratila se u Sarajevo , gdje je za ratnih
godina potrošila svu porodičnu uštedu . “Agrarnom reformom ” i prestankom primanja
haka , ona i njena djeca postali su puki siromasi , bez ikakvih prihoda , iako su od
Ali-bega naslijedili preko 40.000 dunuma zemlje . Kako ističe njen advokat , i pored
tako velikog zemljišnog posjeda , za odštetu – privremenu rentu ” nisu ni helera
primili “.Ruhija hanuma se u novembru 1919. godine obratila molbom Agrarnoj
direkciji za dozvolu da putem kotarskog ureda u Ljubuškom proda malo suvlasničke
beglučke zemlje od oko 55 dunuma , svoj udio 15/24 , br. gr. uloška 217., u selu
Grabovniku u ljubuškom kotaru , da joj se djeca ” ne pate kao veleposjednici svakom
oskudicom < i da ” uzmognu preživjeti i sebi nabaviti kuću za stanovanje >. Tada je
bilo pogodno vrijeme za prodaju zemlje,jer su ljubuški povratnici iz Amerike “
zdravim novcem ” kupovali zemlju i sami je obrađivali kao i ranije kad su bili
težaci.Trebalo je na licu mjesta utvrditi da li postoje zapreke za prodaju.Prema zapisiniku
od 19.marta 1920.godine,u Grabovniku su se našli sreski načelnik , nadgeometar ,
zastupnici vlasnika i vlasnici posjeda , članovi seoskog vijeća sa glavarem na čelu
i oko 200 zemljoradnika iz Grabovnika i okolnih sela . Zanimljivo je da se se brzo
složili da se može prodati jedna ozidana zgrada ,zvana “birtija” u kojoj niko ne
stanuje i u kojoj su Đumišići kao vlasnici držali žito.Oko drugih čestica bilo je
sporenja,ali je sve na kraju usaglašeno.Za izlazak na teren plaćeno je za fijaker
300 K , kotarskom predstojniku i nadgeometru dnevnice po 40 K i radniku koji je “
nosio spravu ” 40 K.U aprilu 1920.godine , uvažavajući ” bijedno ekonomsko stanje molitelja “, nadležni
organi u Beogradu i Sarajevu dozvolili su prodaju .
HALID SADIKOVIĆ