Iako su turske vlasti zabranile slanje pisama o stanju naših iseljenika,ipak su ona
stizala u novine.Redakcija <Zemana < objavila je 1912.godine < Pismo iz Turske <
ljubuškog iseljenika Mehmeda Bećirovića :

< Evo skoro će biti pet godina do pet mjeseci,kako sam iselio iz svoga rodnoga
mjesta grada Ljubuškoga, nikad nezaboravnoga , u Tursku , u Durgut Kasabu,( mjesto
Turgutlu , o. a. ) te sam uzeo 20 dunuma zemlje sa kućom zajedno kod kršle (
kasarne,o.a. ) gdje sam mislio da ću najrahatniji biti…>

Mehmed se dalje žali na nekorektne postupke turskih civilnih vlasti,nezaštićenost i
pljačku njegove privatne imovine ,itd. Kao austrijski podanik žalio se konzulu u
Izmiru ( Smirni ,o. a. ) , ali bez ikakvog efekta.

Na kraju pisma,Mehmed apelira na muslimane da se ne iseljavaju u Tursku :< Draga
braćo muslimani,otvorite oči ,ogledajte se u mene , kao i ostale muhadžire , pa ne
ostavljajte svoje rodno mjesto , umirite na svojoj grudi ,ne dajte se zavesti , kao
što sam se ja i drugi muhadžiri dali , pa sad niti mogu tamo ,niti amo , dok ne
skončam . Umirem za svojim rođenim mjestom , ali za tamo nemam putnog troška i to ne
samo ja , već na hiljade bosanskog islama , pa kad bi nam se smilovala bosanska
vlada i izišla u susret i dala nam putne troškove i u Bosni nas naselila , ne bi
osto od stotine jedan , već bi se svi u Bosnu povratili < .

        Zemaljsku vladu je nastojala je da sazna osnovne uzroke povratka iseljenika
na rodnu grudu . Već 1902.godine svim kotarskim uredima je upućeno naređenje
sa preciznim uputama za saslušanje povratnika . U Državnom arhivu sačuvano
je skoro 200 zapisnika sa tih saslušanja.        Do ruku nam je došao jedan
zapisnik o saslušanju ljubuškog iseljenika Zaima Konjhodžića :



        < Zapisnik od 1. 11. 1912. godine sastavljen kod Kotarskog ureda u
Ljubuškom.Prisutni potpisani.

        U ured dolazi Zaim Konjhodžić iz Ljubuškog koji usljed naredbe vis. zem.
vlade od 24. 9. 1902. br.152.523 i daje sljedeće u zapisnik.

U mjesecu februaru 1900. otišao sam ja bez znanja mojih roditelja u Dubrovnik , da
vidim tu varoš u namjeri da se opet kući u Ljubuški povratim . Kada sam u Dubrovnik
prispijo ,sastao sam se s nekakvim Ćamilom Fetahagićem iz Trebinja , te sa jednim
Arnautom koji su me nagovorili da šnjima idem u Albaniju . Ja sam to učinio i došao
sam šnjima u Durazze,gdje sam ostao 15 dana. Kroz tih 15 dana u Durazzu radio sam
kao nadničar.Za to vrieme došao je i moj brat Muhamed što ja nijesam znao. da će i
on od kuće svoje otići , da mene nagovori da se zajedno povratimo u našu domovinu .
Ja sam mojem bratu kazao da se ja za neko vrieme neželim kući povratiti , jer da bi
rada što više svijeta viditi i proputovati . Moj brat je na to privolio te smo
zajedno preko mora s lađom iz iz Durazza u Smirnu doputovali . Čim smo u Smirnu
došli našao sam ja sebi mjesto kao kahvedžinski momak,a moj brat otpočeo je raditi
kao tišlerski kalfa . Ja sam za sve vrieme mojeg boravka u Smirni služijo kao
kahvedžinski momak , te pošto sam se zaželio svoje domovine i roditelja , te i
ostale rodbine , molio sam da mi se dozvoli povratak u svoju domovinu . U isto
vrieme kad sam ja molio za povratak u domovinu imao je bio namjeru i moj brat
Muhamed da se samnom povrati , ali pošto je on dobio jedan poveći tišlerski posao ,
to nije mogao taj posao napuštati , ostao je još za neko vrieme u Smirni , a ja
nijesam ga hteo čekati i povratio sam se sam kući .

Mene ovdje nitko nije nagovarao da u Tursku idem , već sam ja taj put slučajno
preduzeo ,jer kad sam vidio jednu poveću pomorsku varoš Dubrovnik , vodila me je
želja kao mladog čovjeka da još i više štogod vidim i zbog toga sam to i učinio.

Sada sam se sa dozvolom vis. zemaljske vlade povratio svojoj kući gdje ću sa
podpunim zadovoljstvom u svojoj domovini ostati i svojim kućnim i poljskim  radom se
baviti < .



Većina ljubuških Bošnjaka se naselila u dva sela blizu kasabe Turgutli , Đerdini i
Halilbeyli . U selu Đerdini žive većinom Hercegovci, najviše iz Ljubuškog ,zatim iz
Mostara , Trebinja i Nevesinja . Dominira ljubuška varijanta ikavskog govora.U
drugom,susjednom selu Halilbeyli pored Ljubušaka žive Trebinjci , Bilećani ,
Ljubinjci , Mostarci i Gačani.

Djeca prvih doseljenika izvrsno su govorila naš jezik , kao i žene , sticajem
prilika , vezane za kuću i porodični život . Međutim,već njihova djeca su govorila
bolje turski , nego bošnjački , posebno muškarci . U iseljeničkim selima su ipak ,
koliko toliko, sačuvani jezik,običaji i pjesme ,kako su doneseni iz stare domovine.

Pisac i folklorista Alija Nametak bio je u ovim selima 1967.i 1970.godine.U
Turgutluu je na magnetofon snimio govor Halime hanume Košarić udate za Husein ef.
Košarića iz Ljubuškog , a u Đerdini pjesme mu je pjevala starica od 80 godina ,
Hatidža Sirćo , udata za Omeragu Ćerića iz Ljubuškog . Izabrana je pjesma < Izvir
voda izvirala < sa ljubuškim govorom :



Izvir voda izvirala

ispod pana šimširova,

kroz baščicu proticala,

u bunar se salivala.

Viš bunara kafez stoji,

u kafezu lipa Emma.

Za to čuli Sarajlije,

zlatne kjuće sakovali-

otvoraše,ne mogoše.

Za to čuli Trebinjani,

zlatne kjuće sakovali,

otvoraše,ne mogoše.

Za to čuli Ljubušani,

zlatne kjuće sakovali,

otvoraše,ne mogoše.

Za to čuli Mostarani,

zlatne kjuće sakovali,

otvaraše,otvoriše

i jamiše lipu Emmu.


HALID SADIKOVIĆ

1277 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter