Luka

Kategorija: Kemal Mahic    
    Objavljeno ponedjeljak, 22 Juni 2009 12:52
    Klikova: 1099

Kemo naslovna

Priča kaže da se iz Drinovaca(Bekija) krajem 50-tih godina u Ljubuški doselio Luka Šimić.Kupio je kuću na starom Pazaru gdje je otvorio krojačku radnju.

Svi prolaznici za Žabljak,Gožulj,Mostarska vrata morali su proći pored krojačke radnje i kuće Luke Šimića.To znači da smo gotovo svakodnevno susretali ovaj lik zajedno sa njegovom suprugom Slavom i djecom:Olgica,Smilja,Ljuba,Ljilja i Nedjeljko “Braco”.Da smo se samo pozdravljali sa obitelji Šimić,ostavilo bi traga u našim životima.Naravno,osim pozdrava,bilo je razgovora,”svraćanja”,čašćvanja,čestitanja i odnosa koji su izgrađivali prijateljstvo među nama.Pobrišćani su odrastali sa Lukinom djecom,učvršćujući komšijske odnose pune ljubavi,senzibiliteta i emocija.Sve Lukine djevojke kao i “Braco” bile su aktivne u društvenom životu,kao sportistkinje ili kao izviđači.Luka je danonoćno bio za “mašinom”,sa iglom i koncem,okupljajući u svojoj radnji znane i neznane.Većinom je krojio i šio kape,koje je prodavao na sajmovima diljem Hercegovine. U njegovoj radnji najviše se govorilo o politici.Luka je slušao na radiju “Glas Amerike” sa Grgom Zlatoperom na čelu,radio London,radio Madrid i nije se odvajao od “radija”.Više je vjerovao “radiju” nego što bi vidio svojim očima.Želio je da se Jugoslavija uredi demokratski i zbog toga je često bio u “svađi” sa sagovornicima.Često smo se pitali,s obzirom na cenzuru,kako Luka slobodno sluša sve te strane radio stanice,iako je prošlost govorila da slušanje stranih radio stanica je “opasno” po ličnu slobodu.U tome je Luka bio hrabar i prosto nas “tjerao” da i mi poslušamo glasove Zapada koji su tražili sagovornike u eks Jugoslaviji. Druga “vječna tema” u njegovoj radnji su bili rezultati NK”Hajduk”/Split/Luka je obožavao ovaj klub,pa je svoju ljubav prenio i na djecu.

slikaluka 2

Djeca su rasla,pohađala škole.Četiri sjajne i lijepe djevojčice privlačile su mnoge momke.Oko Lukine kuće “obigravali” su mnogi a najuporniji su bili Mucić(Olgica),Mujo Džildo(Smilja) i kasnije Mladen Landeka(Ljilja).Tako su se udale djevojke Luke Šimića i napustile Pobrišće:Olgica u Sarajevo,Smilja u Njemačku,Ljuba u Beograd,Ljilja na Bučine.Ostao je samo “Braco” sa roditeljima.Nakon neuspjelog braka “Braco” je iznenada umro na žalost roditelja i komšiluka u Pobrišću.Tragedije su se nastavile smrću Luke a nešto kasnije i njegove supruge Slave. Ostala je prazna kuća.Svi to primjetimo kada prolazimo pored Lukine kuće u kojoj je bujao život,radost,smijeh,muzika.Tužni smo što više ne vidimo draga lica koja su odrasla sa nama.Oni su bili dio naših života i njihov odlazak je odlazak i dijela nas. Razlog pisanja ovog teksta,pored poštovanja kojeg osjećam prema djeci Slave i Luke Šimić je spoznaja da Luka i Slava u toku rata 1992-1995 nisu zaboravili na svoje komšije kao mnogi drugi.Saznanja govore,da su pomagali izbjeglicama u Ljubuškom,kao i komšijama muslimanima na razne načine.Luka Šimić,koji je u doba Jugoslavije,bio nacionalno osvješteni Hrvat i katolik,nije dozvolio u “zla vremena” da ga ponese nacionalni zov i da zaboravi sve ono što je u prteklih četrdeset godina doživio dobroga sa svojim komšijama.Njegov gest je pobjeda čovjeka nad samim sobom.To pamtimo!To cijenimo!To ne zaboravljamo!Zato Luku,njegovu Slavu i djecu ne prepuštamo zaboravu.To su naši “pravednici”.

Kemal Mahić,profesor

969 Posjeta 1 Posjeta danas