Kategorija: Kemal Mahic
Datum kreiranja subota, 29 Maj 2010 09:43
Datum posljednje izmjene subota, 29 Maj 2010 09:43
Objavljeno subota, 29 Maj 2010 09:43
Klikova: 932
Dolazi su nam, ljubušacima,mnogi mostarci i još uvijek dolaze. Bilo je među njima ” prodavača magle” istinskih stručnjaka ”šereta” i kvaziinteligentna. Primali smo ih otvorena srca kako provincijalci primaju ljude iz centra. Njihova djela su najbolji pokazatelj traga kojeg su ostavili svojim boravkom u nasoj sredini. Jedan od onih koji je stigao u naš grad 50-tih godina je učitelj Enver Dizdar. On je postavljen za upravitelja osnovne škole u Ljubuskom.Ova škola se nalazila na prostoru gdje se sada nalazi parking hotela ”Bigeste”. Škola je imala 4 učionice, sanitarni čvor i nus prostorije. Učitelji u školi do 60-tih godina su bili: Tereza Buble, Ljubo Milas, Vjeka Bandur, Ibrišim Hrnjičević, Jelena Vujović, Mila Boto, Štefica Musa…Njihov upravitelj kao i ucenika je bio Enver Dizdar. Sa obzirom na vrijeme djelovanja Enver se pokazao kao uspješan rukovodilac koji je morao brinuti o svim nedostacima koji su se pojavljivali u onom siromaštvu koje je pružalo nadu da se samo obrazovanjem i kulturom mogu prevazići postratne traume i zaostalost za svijetom proteklih desetljeća.
Enver je bio markantan i elokventan. Imao je onu crtu mostarske ”liske” koji bi uvijek ”doskočio” nametnutim problemima.
Enver se ”srodio” sa čarsijom. Često je borovao nakon nastave u starom hotelu ili kod ”Čome”. Volio je igrati skambila u ”šestero”. Igrali su Šerif Ćerimagic, Fadil Kadragić, Muharem Ćeško, Smail Orerhodžić, Alija Dizdarevic- Guto i drugi. Nije to bilo”kockanje”, to je bilo nadmetanje duha i karaktera. Nakon igre nastupilo je ”rarakanje” poraženih, smijeh, šala, ”ujedanje”.
Enver je bio pun duha i vica. Želim da sa čitaocima podjelim sljedeće Enerove anegdote: Enver bi na putu ka svom stanu često svraćao u prodavaonicu preko puta ”velikih letava” koju je vodio Alija Dizdarević-Guto. Jednom prilikom gledajući pune vreće sirove kafe Enver reće Aliji: ”Slušaj Alija, ti možeš svaki dan uzeti jednu šaku kahve svojoj Sulti i jednu banku…A da nisi jadan, dvije šake kahve i dvije banke”. Enver je ovom dosjetkom aludirao na pojavu već pristigle inflacije.
U lagodnim trenucima u ”Čome”(Munib Delipagić) vodila se diskusija koja je najbolja ”pura”. Jedni su govorili da je najslađa pura sa pekmezom od smokava, drugi pura začinjena i prekrivena sirom iz mijeha, treći su pominjali puru sa sirćetom, suhim mesom, saransakom. I Enver je uzeo učešća u ovoj diskusiji rekavši trijumfalno najbolja je pura koja se nevidi od ”peča” mesa!
U braku sa svojom prekrasnom Azrom, Enver je podario dvije ljepotice- Adlu i Senu. Obje su završile stomatoloski fakultet.Jedna je likom bila na oca (Adla), a druga na majku (Sena). Adla je uspjesno recitirala aktuelne pjesnike u društvenoj aktivnosti našeg grada. Sena spada među prve maturante gimnazije Ljubuski. Njihovo društvo su bile Angelina Paradžik i Supha Mesihović. Sena se udala u Makarsku, a Adla se udala za dipl.ing.Đuru Maričića, bivšeg profesora Mašinskog fakulteta u Mostaru. Đuro je bio profesor u ljubuskoj gimnaziji i školi ucenika u privredi.Zapamtio sam ga kao izuzetnog matematičara, kao gospodina,kao igrača malog nogometa.Njihovim odlaskom u Mostar završila je jedna od devet etapa života Envera Dizdara.
Ovim tekstom htio sam”otrgnuti od zaborava” jednu ličnost i jednu familiju koja je ostavila velikog traga u našem gradu. Valjda zato postoje učenici.
Ucenici koji cijene i ne zaboravljaju.
Kemal Mahic