-Zaborav je gubitak identiteta.
Svaki od nas je dužan da brine i da zna o svojoj prošlosti . Ljudi koji ne poznaju prošlost misle da sve počinje od njih .
-Sve ono što je palo u zaborav plod je bošnjačkog nemara . Bošnjaci su se uvjek svojski trudili da zaborave što prije i što potpunije .
Kazivači i zaljubljenici ljubuške prošlosti od kojih se moglo mnogo saznati , razasuti su po brojnim ljubuškim haremima . Nema više ni kahvana i priča o minulim vremenima , a likovi poznatih starih Ljubušaka su samo blijede sjenke u sjećanjima .
-Ljubuške mahale su sada tihe i skoro nenastanjene . Kuće su u ruševnom stanju , avlije puste . Haremi sa utonulim i oborenim nišanima, šipci i smokve , stare zidine , kaldrmisani putevi i staze prekriveni lužinama, poneka avlijska vrata s halkama , nepresušni izvori i česme , kuće s kamerijama i mnogo prozora , opominju rijetkog prolaznika da se ovdje nekada živjelo punim životom . Ljubuški je bio u osmanskim rukama preko 400 godina , od 1475. do 1878. godine . Prvo se razvijao kao tvrđava , strateški značajna u osvajačkim pohodima prema zapadu , kasnije kao kasaba i varoš sa razvijenom trgovinom i zanatima . Zapravo , naizmjenično su se razvijali tvrđava i kasaba ; tvrđava u čestim i dugim ratovima , urbano naselje u miru i zatišjima .O događajima , ličnostima i prilikama u tom periodu od puna četiri stoljeća zna se vrlo malo . Ipak , poneki rukopis prepisivača , dubrovačko pismo o trgovini soli , četovanja dalmatinskih uskoka , dokumenti o vijestima sa granice , pokoja pjesma o junaku na serhatu ili zapisi o ljubuškim kapetanima , ostali su svjedoci njegove burne prošlosti . Da se skoro sve ne zaboravi iz prošlosti ljupkog grada u osmanskom periodu , zaslužna su dva naša historiografa , Hivzija Hasandedić i Alija Bejtić .Hivzija Hasandedić je najveći istraživač muslimanske baštine Hercegovine . Rodio se 1. jula 1915. godine u Jablanici na Neretvi . Poslije položene mature na Gazi Husrev-begovoj medresi 1935. godine pohađao je i završio Višu šerijatsko-teološku akademiju u Sarajevu . Cijeli radni vijek proveo je u Mostaru , od 1940. do 1945. godine kao vjeroučitelj Građanske škole , službenik u Statističkom uredu Oblasnog narodnog odbora i od 1954.godine do penzionisanja 1976. godine kao arhivista u Arhivu Hercegovine na prikupljanju , odabiru i proučavanju historijske i rukopisne građe na orijentalnim jezicima . Rezultate svog dugogodišnjeg pionirskog , tihog i predanog rada objavio je u oko 450 stručnih i naučnih radova i nekoliko knjiga . Umro je u Mostaru 2003. godine .
Vrijedan i znatiželjan , prošao je sve gradove i skoro sva sela u Hercegovini , kročio u svaki harem , pročitao skoro svaki epitaf , bio u svakoj džamiji . Zato svaki njegov napisani redak ima snagu nepobitnih činjenica . Za rahm. pjesnika Aliju Kebu Hasandedić je ” neimar i mostar knjigoljubac , baščovan u bujnom raskošnom vrtu naše starine , stanovnik memljivih kancelarija , kopač zlata u riznici bošnjačkoj , čitač poruka s kamenih spavača i bašluka , drag , mio i častan čovjek . “Za ljubuške Bošnjake je , pored dva njegova rada o islamskim spomenicima i institucijama u Ljubuškom objavljena 1970. i 1979. godine u < Takvimu < i , od posebnog interesa knjiga < Muslimanska baština Bošnjaka II < , objavljena 1999. godine .*Knjiga obuhvata islamsko nasljeđe u jednom dijelu stare Hercegovine nekada u sastavu srednjevjekovne bosanske države pod vlašću porodice Kosača ( Herceg-Novi , Bijela , Risan , Sutorina , Vrgorac , Imotski , Donja Glavina , Proložac i druga mjesta Imotske krajine , Zadvarje , Makarsko Primorje , Lištica , Čitluk , Biletići , Posušje , Ljubuški , Gradska , Vitina , Proboj , Grab , Klobuk , Studenci i Sovići ) .U vrlo konciznom kazivanju o ljupkom gradu u osmanskom periodu Hasandedić iznosi niz dragocjenih podataka o ljubuškim džamijama , mektebima , vakifima , imamima , mualimima i hatibima , muderisima i hafizima , haremima , vakufima , medresi , mektebi-iptidaijama , narodnim predajama , islamskoj epigrafici , musali , kiraethanama , mekhemi , hanu , pošti i telegrafu , hamamu ( gradskom kupatilu ) , prvoj apoteci , kulama , mostovima , posjedima ( prije reforme 1919. godine ) , mahalama , zatim o ljubuškim bošnjačkim porodicama i istaknutim ljubuškim Bošnjacima .Hasandedić je otkrio tajnu nastanka jedinog mezara van harema u Ljubuškom . Na ulazu u Gožulj , desno , neposredno ispod ceste , u blizini kuća braće Mahića i braće Muminagića , nalazi se mezar bajraktara Hasana Mahića . U sidžilu mostarskog kadije ostalo je zapisano da ga je 1875. godine smrtno ranio u mahali Crkvica ( Klisa ) njegov kmet Boško Tunić iz sela Bijače . Svjedoci pred kadijom bili su Abdulah , sin Mustafin i Ali ef. , sin Sulejmanov , imami u mahali Gožulj . Hasan bajraktar je iza sebe ostavio ženu Fatimu kći Mehmeda i djecu Mehmeda , Hašima , Dudiju i Zejnebu .Hasandedić navodi lokalitet Pejdanicu na pola puta od gožuljske džamije do Musale . Porijeklo naziva tog topinima nije istraženo i rijetko se pominje u govoru . Od Pejdanice naniže prema središtu grada počinje , kako je Hasandedić pogrešno naziva , Bašinovića mahala , a tako je zove i Bejtić . Vjerovatno su oba veoma cijenjena istraživača pogrešan naziv ove mahale prihvatili iz priča mještana . Naše je mišljenje da je pravi naziv mahale ” Bašanovića ” mahala po porodici Bašanovića koja je izbjegla u Ljubuški iz Kolašina u ljeto 1879. godine , u vrijeme masovnog progona muslimana iz Crne Gore . Bašanovići su u Kolašinu imali kuću , imanja u okolici varoši i tvrde kule na Bašanjem Brdu . Naziv ” Bašanovića ” povrđuje jedna stavka u u proračunu općine Ljubuški za 1914. godinu u kojoj se navodi da je ” za popravak puta od Bašanovića mahale do ceste predviđeno 50 kruna .” Bašanovića mahala se ne navodi među ljubuškim mahalama u austrougarskom popisu 1895. godine , što bi moglo značiti da je nastala poslije te godine . Ne zna se u kojem dijelu mahale su Bašanovići stanovali i kad su konačno odselili iz Ljubuškog . U bogatom opusu Alije Bejtića , ( 1920-1981 ) , arhitekte po zanimanju , istaknutog bošnjačkog historiografa , poliglote i folkloriste , jedna od preko 420 bibliografskih jedinica ( među kojima je 11 zasebnih djela ) je radnja < Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu , objavljena 1977. godine * . Istraživanje se bazira na analizi stihova o Ljubuškom i Ljubušacima u djelu najvećeg hrvatskog pjesnika u skladu sa historiografskim referencama . Bejtićev stil je izuzetan , izlaganje tečno i živopisno .
O tome zašto je u nizu gradova u Kačićevom djelu za svoje izlaganje izabrao Ljubuški , autor piše : > To , što izlaganja svodim na Ljubuški i njegove porodice nije iz htijenja da posebno Ljubuški izvlačim iz zaborava , nego jednostavno iz činjenice što se taj grad , pored Gabele , najčešće spominje u , više nego ijedno drugo mjesto u Bosni i Hercegovini . Ni Kačić nije imao posebnu nakanu da na toliko mjesta spominje Ljubuški i njegove porodice . Razlog tome nalazi se , naime , u činjenici što je Ljubuški bio važna strateška točka u zapadnoj Hercegovini , sasvim blizu dalmatinske ( mletačke ) granice i što je , u takvim okonostima , bio sa svojom okolinom poprište čestih četovanja dalmatinskih ratnika , a i akcija samih Ljubušaka u sva tri navedena rata* . > Po Bejtićevu mišljenju , dva napada mletačkih i uskočkih jedinica na Ljubuški , 1689. i 1694. godine , izbrisali su fizionomiju grada koju je imao prije kandijskog rata : U opisu kasabe i varoši ljubuške Bejtić navodi jedanaest mahala : Bala ( ) mahala , Bešir mahala , Zir ( < Donja <) mahala i Vaganj na Žabljaku , Crkvica , Vodica , Donja glavica , Gornja glavica , Banja , Bašinovića mahala i Mesihovina na Gožulju.Na Gožulju je postojala čaršija sa dućanima i ćepencima,kojih je još do iza prvog svjetskog rata bilo oko trideset , a zna se i za sedam pekara . Zanimljivo da Bejtić ne navodi mahalu Pobrišće , formiranu prije 1870. godine kada je izgrađena džamija . U blizini džamije bio je harem na nekadašnjem posjedu ljubuških dizdara i kapetana . Graničio je na jugu sa Uredom za otkup duhana , površine oko 600 m2 . Uništen je odmah poslije drugog svjetskog rata kad se gradio najveći duhanski magazin . Bejtić Ljubuški u osmanskom periodu upoređuje , zbog amfiteatralnog položaja , sa Počiteljem i ističe da su za sigurnost i razvoj ovog naselja postojala dva bitna uvjeta : mjesto je bogato živim izvorima vode i ima prilično dobre mogućnosti za odbranu ( nalazi se u strmini , ispod štita brda Butorovice , kuće su poredane skoro u nizu od istoka prema zapadu u dužini od pola sata hoda ) . Zanimljivo je da Bejtić spominje samo sedam ljubuških izvora ( od istoka prema zapadu ) : Vodica , Gožulj , Đuluša , Zaguša , Hišuša , Dizdaruša i Žuborin . Danas se niko od ljubuških Bošnjaka ne sjeća gdje je bio izvor Dizdaruša .U Kačić spominje i veže za tok i događaje u ratovima od 1645 do 1718. godine osam ljubuških porodica i to Bakotiće , Fazlinoviće , Hadžaliće , Ibrulje , Konjhodžiće , Košariće , Mesihoviće i Zidonje . Navedene ljubuške bošnjačke porodice su stare preko 350 godina i imaju naučno potvrđenu historičnost . Od Bakotića se navodi Selim ,> zmaj žestoki >, od Fazlinovića harambaša Mujo , od Hadžalića ljubuški kapetan Mahmut-aga , od Ibrulja Mustafa , > krilo od Vrgorca > , od Konjhodžića Konjodža , > tursko momče silovito > , od Košarića Ahmet koji , od Mesihovića Zuko ( Zulfikar ) , > desno krilo cara čestitoga , sve uzdanje grada Ljubuškoga > , od Zidonja Ahmet i Mehmed .Bakotići i Zidonje su izumrli , a ostale navedene ljubuške bošnjačke porodice i danas žive u Ljubuškom , u drugim hercegovačkim i bosanskim mjestima i inozemstvu .Osim Mostara , Hasandedić nije detaljnije istraživao povijest muslimanskih porodica u drugim hercegovačkim mjestima . Preko stotinu ljubuških muslimanskih porodice navodi samo u popisu , ali ni za jednu ne iznosi druge odrednice ili pisane izvore . Ipak , iz njegovog opisa osmanskog perioda povijesti Vrgorca mogu se sabrati osnovni podaci za samo dvije ljubuške muslimanske porodice , vitinske Dizdareviće i ljubuške Šabiće . Povijest Ljubuškog u osmanskom periodu bitno su odredili pad Vrgorca 1690. i Imotskog 1717. godine u mletačke ruke * . Ljupki grad je ostao na samoj granici , serhatu Turske Carevine i Mletačke Republike . Mlečani su kao osvajači striktno primjenjivali staru latinsku maksimu ( ) . Muslimani koji nisu bili spremni prihvatiti katoličku vjeru morali su izbjeći , a oni koji su ostali , odmah su pokršteni . Dok je u Imotskom muslimanska baština potpuno uništena , u Vrgorcu je do danas sačuvano nekoliko turskih kula , među njima i kule Hasan-age Dizdarevića i Mujage Šabića .Dizdarevići su bili dizdari vrgoračke tvrđave . Imali su velike posjede u gradu i okolini . Kula Hasan-age na kat , sada u trošnom stanju , nazvana po vlasniku , nalazi se ispod glavne ceste . Dizdarevići su prije pada Vrgorca u mletačke ruke iselili u susjednu Vitinu . Dedijer navodi da je u Vitini oko 1900. godine bilo 15 njihovih kuća . Prema porodičnoj usmenoj predaji doselili su iz kad su Turci osvajali Hercegovinu < , jedno su pleme sa Mesihovićima i bili su , kao i oni , dizdari ljubuške tvrđave *. Šabići su bili ugledna i bogata vrgoračka muslimanska porodica . Kula Mujage Šabića , na kat , nazvana po vlasniku , nalazi se i danas u glavnoj vrgoračkoj ulici , u blizini i sjeverno od Raosove . Šabići su prije 1690. godine iselili iz Vrgorca u Ljubuški i nastanili se na Gožulju u blizini Konaka , iznad puta za Prilaz . Na ovu porodicu danas podsjećaju Šabića pećina u blizini njihove kuće , prostrani Šabića harem ispod puta za Prilaz i nekadašnji Šabića han ( ) , lociran ispod Dalkine kuće , niže od Šabića harema , uz lijevi rub ceste koja vodi na Gožulj . Lokalna predaja veli da su Šabići iselili u Tursku oko 1878. godine . Međutim, iz jednog popisa ljubuških Bošnjaka koji su dali novčani prilog za 1911. godine , vidi se da su u Ljubuškom te godine živjele dvije porodice Šabića , Sulejmana i Hatidže i Muharema i Fatime .* Tekst o muslimanskoj baštini Ljubuškog iz Hasandedićeve knjige < Muslimanska baština Bošnjaka II < prenesen je u cjelini u osnovu portala ljubušaci.com. kao , 1. , 2. , 3. i 4. dio.* Alija Bejtić je boravio u Ljubuškom 1974. godine da bi upotpunio građu za ovaj rad . Tada mu je Dalko ( Mehmedalija Mahić , rođen 1905 . ) prenio domaću legendu da je na nagovor vile Herceg Stjepan izabrao Ljubuški za gradnju utvrde .* U ovom radu Bejtić piše i o Vitini , ali samo o napadu uskoka 1686. godine kada su potpuno uništili naselje .* Tri rata : kandijski ( 1645-1669 ) , morejski ( 1684-1699 ) i mali ili sinjski ( 1714-1718 ) .* Vrgorac je bio u turskim rukama 213 godina ( 1477-1690 ) , Imotski 224 godine ( 1493-1717 ) .* Ovu predaju , neovisno od Dedijera , ostavio je u rukopisu Ali-beg Kapetanović , sin Omerov ( Bejtić ).Hasandedić H. Islamski spomenici Ljubuškog i okoline . Takvim za godinu 1970. : 170-184 .Hasandedić H. Islamski spomenici i institucije u Ljubuškom i okolini . Islamska misao 1979-1980 ; 15 : 27-36 .Hasandedić H. Muslimanska baština Bošnjaka II . Mostar : Islamski kulturni centar , 1999 .Sidžil mostarskog kadije M-V-61 , list 51 b.Arhiv Hercegovine .Hasandedić H. Novi podaci o umorstvu trebinjskog muftije ef. Cvijetića i ubistvu bajraktara Mahića iz Ljubuškog . Glasnik VIS-a 1988 ; 1 :526-7 .Arhiv Bosne i Hercegovine. Proračun općine Ljubuški za 1914. godinu . Godina 1914.-ZVS 156-47/102 .Hatidža Čar-Drnda. Hifzija Hasandedić ( 1915-2003.) . Anali Gazi Husrev-begove biblioteke , knjiga XXIII-XXIV , 2004/2005 , Sarajevo 2005 : 403-5 .Zahirović Š. Velikan baštine . Sjećanja na lik i djelo Hivzije Hasandedića . Most 2005 ; 188-189 ( 99-100-nova serija ) .Bejtić A. Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu . Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine , radovi-knjiga LX , Odjeljenje društvenih nauka , knjiga 19. Sarajevo , 1977 .Dedijer J. Hercegovina : Antropogeografske studije . Sarajevo : Veselin Masleša , 1991 ( Prvo izdanje 1909. ) .Dobrovoljni prilozi za . Zeman 1911 ; 35 : 3-4 .HALID SADIKOVIĆ