JEDNA LJUBUSKA BALADA

      U jednoj praznoj fioci biblioteke u njemačkom gradu Erlingenu 1913. godine
nađen je rukopis neznanog darodavca , kasnije poznat kao < Erlangenski
rukopis < . Poslije opsežnog studiranja mladi naučnik Gerhard Gezeman je
utvrdio da se radi o najvećem i najstarijem zborniku narodnih pjesama
Balkana . Zbornik sadrži 217 raznorodnih pjesama sa ukupno 11.000 stihova , većinom u
desetercu .Pjesme su epske , lirske , balade , romanse , > masne > , poskočice i
varoške ( umjetničke ) . Rukopis je izveden kaligrafski crkvenosrpskom finom <
diplomatskom ćirilicom > i ne naslućuje ni nagovještaje ličnosti sabirača i vremenu
nastanka . Samo se po vrlo kvalitetnom papiru može pretpostaviti da potiče iz prvih
decenija 18. stoljeća .

Zbornik je nastao negdje u Vojnoj krajini početkom 18. stoljeća . Talentirani
sabirač-autor zbornika sigurno je dolazio u dodir sa mnogim vojnicima koji su iz
svojih krajeva donosili i nametali svoje pjesme . Imao je širok izbor kazivača i
pjevača i mnogo vremena . Pisao je i sabirao sve ono što bi čuo , bez pretenzija da
pjesme popravlja , dopunjuje ili selekcionira . Postoje indicije da je kaligrafski
urađen za princa Eugena Savojskog i da se našao u erlangenskoj biblioteci poslije
prinčeve iznenadne i nagle smrti 1736. godine .

Rukopis je prvi put štampan 1925. godine u Sremskim Karlovcima u manastirskoj
štampariji koja je jedina na Balkanu tada imala stare grafičke znake .

U pjesmama br.130. i 191. , bez naslova , sa skoro istovjetnim tekstom , spominje se
Ljubuški (< Ljubički <) .

Balada govori o strasnoj ljubavi Ćulum aginice i Aimanića Kuče .Ostaje zagonetka
zašto je u zbirci  zabilježena dva puta , istina , sa malim razlikama koje bitno ne
mijenjaju njen sadržaj .

Sreli su se u šetnji , negdje ” od Stenčaca do Ljubičkoga ” . On Boga moli da vjetar
puhne i da joj digne duvak s lica i Bogu se namoli . Kad joj je bijelo lice ugledao
, obolio je i legao u svom dvoru u postelju . Svi su ga obilazili osim njegove
voljene . Kad ga je Ćulum aginica posjetila u bijelim dvorima i vidjela njegovo lice
rekla je da ono nije za umiranje nego za ljubav . Htjela je da se vrati kući , ali
ju je Kučo zaustavio , zatvorio čardak i ” ljubio ju tri dni i tri noći “. Na
rastanku ona mu dade trideset dukata da se napije vina . U mehani pijani Kučo odaje
drugovima tajnu da mu je novac za vino dala Ćulum aginica . To je teško povrijedilo
njen ponos i želila je da mu se osveti . Kadiji je izjavila da joj je Kučo silom
uzeo trideset dukata i tražila je da se kazni smrću . Kučo je , po kadijinoj presudi
, obješen .



130.



Šetala se ćulum aginica

od sten'čaca do ljubičkoga

pram noi šeće aimaniću kučo

Boga moli aimaniću kučo

puni vitrac sber'ta sr'pač'koga

te ti snesi pulam purunčuke

i gospoi ćulum aginici

da ja vidim gospoice lice

boga moli bogu se namoli

puni vitar sber'ta sr'pač'koga

i on snese pulam purunčuke

i gospoi ćulum aginici

te oi bilo lice ugledao

a kada e lice ugledao

da se junak obolio bolom

i odide svomu bilu dvoru

i on leži ou bilu dvoru

ou dvoru na meku dušeku

sve gospoie knjemu dolaziše

ne dolazi ćulum aginica

karala ju ćala pakinica

šćo si bolja od inih gospoiah

te ne hodiš aimaniću kuči

šćo ne hodiš te ga ne obajdeš

hoćeli se priboliti junak

I noi ne može biti na ino

već otide aimaniću kuči

a kad doide dvoru bilomu

ona ide gore ou čardake

ali kučo leži ou čardaku

ou čardaku na meku dušeku

pokriose zelenom dolamom

i po glavi zelenom maramom

zokrila ga ćulum aginica

zbila lica vezenu maramu

onda veli ćulum aginica

kurvo edna ćala pakinica

nie njemu lica za oumerlo

već ovo lice za ljubinje

skrenu skute i poide napoli

skočio e kučo aimaniću

i ouzima ćulum aginicu

ouzima ju za bilu ruku

i bio čardak zatvorio

a nju meće na meke dušeke

ljubio ju tri dni i tri noći

kad četvrti danak osvanuo

onda pusti ćulum aginicu

al se fata ćulum aginica

fata se rukom ou čepove

te izvadi trideset dukatah

te i daje aimaniću kuči

na ti kučo te se napi vina

pak otide dvoru bilomu

a otide kučo u meanu

te on side piti ladno vino

a kad se malo ponapio vina

onda veli aimaniću kučo

O junaci draga braćo moia

hodite braćo da se napiemo

imam zašćo piti ladno vino

dala mie ćulum aginica

dala mie trideset dukatah

to e čula ćulum aginica

pak otide na sud na kadiju

sudi meni efendi kadija

kučo mi je silu učinio

i ouzeo trideset dukata

ovesi ga gospodine dragi

i kadija sičil učinio

da ovise kuču aimanića

dovedoše kuču aimanića

dovedoše a i ovesoše .



Gerhard Gezeman navodi da se ” Ljubički ” odnosi na Ljubuški . Dva druga toponima ,
” stenčac ” i ” berto srpačko ” su nepoznata . Aimanić Kučo je bio , po svoj prilici
glasovit junak ili vrlo ugledan prvak , jer kao bolesniku koji leži u postelji ” sve
gospoje knjemu dolaziše ” . Balada ima jednu zajedničku sadržajnu crtu sa mostarskom
sevdalinkom o Komadini Muji ; bolesnika svi obilaze , osim njegove ljubljene .

Sudeći po sadržaju , balada je vezana za neki istinit događaj u ljubuškom kadiluku
krajem 17. ili početkom 18. stoljeća .



Gezeman Gerhard. Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama .
Sremski Karlovci , 1925 .


HALID SADIKOVIĆ

1426 Posjeta 2 Posjeta danas