U jednoj praznoj fioci biblioteke u njemačkom gradu Erlingenu 1913. godine
nađen je rukopis neznanog darodavca , kasnije poznat kao < Erlangenski
rukopis < . Poslije opsežnog studiranja mladi naučnik Gerhard Gezeman je
utvrdio da se radi o najvećem i najstarijem zborniku narodnih pjesama
Balkana . Zbornik sadrži 217 raznorodnih pjesama sa ukupno 11.000 stihova , većinom u
desetercu .Pjesme su epske , lirske , balade , romanse , > masne > , poskočice i
varoške ( umjetničke ) . Rukopis je izveden kaligrafski crkvenosrpskom finom <
diplomatskom ćirilicom > i ne naslućuje ni nagovještaje ličnosti sabirača i vremenu
nastanka . Samo se po vrlo kvalitetnom papiru može pretpostaviti da potiče iz prvih
decenija 18. stoljeća .
Zbornik je nastao negdje u Vojnoj krajini početkom 18. stoljeća . Talentirani
sabirač-autor zbornika sigurno je dolazio u dodir sa mnogim vojnicima koji su iz
svojih krajeva donosili i nametali svoje pjesme . Imao je širok izbor kazivača i
pjevača i mnogo vremena . Pisao je i sabirao sve ono što bi čuo , bez pretenzija da
pjesme popravlja , dopunjuje ili selekcionira . Postoje indicije da je kaligrafski
urađen za princa Eugena Savojskog i da se našao u erlangenskoj biblioteci poslije
prinčeve iznenadne i nagle smrti 1736. godine .
Rukopis je prvi put štampan 1925. godine u Sremskim Karlovcima u manastirskoj
štampariji koja je jedina na Balkanu tada imala stare grafičke znake .
U pjesmama br.130. i 191. , bez naslova , sa skoro istovjetnim tekstom , spominje se
Ljubuški (< Ljubički <) .
Balada govori o strasnoj ljubavi Ćulum aginice i Aimanića Kuče .Ostaje zagonetka
zašto je u zbirci zabilježena dva puta , istina , sa malim razlikama koje bitno ne
mijenjaju njen sadržaj .
Sreli su se u šetnji , negdje ” od Stenčaca do Ljubičkoga ” . On Boga moli da vjetar
puhne i da joj digne duvak s lica i Bogu se namoli . Kad joj je bijelo lice ugledao
, obolio je i legao u svom dvoru u postelju . Svi su ga obilazili osim njegove
voljene . Kad ga je Ćulum aginica posjetila u bijelim dvorima i vidjela njegovo lice
rekla je da ono nije za umiranje nego za ljubav . Htjela je da se vrati kući , ali
ju je Kučo zaustavio , zatvorio čardak i ” ljubio ju tri dni i tri noći “. Na
rastanku ona mu dade trideset dukata da se napije vina . U mehani pijani Kučo odaje
drugovima tajnu da mu je novac za vino dala Ćulum aginica . To je teško povrijedilo
njen ponos i želila je da mu se osveti . Kadiji je izjavila da joj je Kučo silom
uzeo trideset dukata i tražila je da se kazni smrću . Kučo je , po kadijinoj presudi
, obješen .
130.
Šetala se ćulum aginica
od sten'čaca do ljubičkoga
pram noi šeće aimaniću kučo
Boga moli aimaniću kučo
puni vitrac sber'ta sr'pač'koga
te ti snesi pulam purunčuke
i gospoi ćulum aginici
da ja vidim gospoice lice
boga moli bogu se namoli
puni vitar sber'ta sr'pač'koga
i on snese pulam purunčuke
i gospoi ćulum aginici
te oi bilo lice ugledao
a kada e lice ugledao
da se junak obolio bolom
i odide svomu bilu dvoru
i on leži ou bilu dvoru
ou dvoru na meku dušeku
sve gospoie knjemu dolaziše
ne dolazi ćulum aginica
karala ju ćala pakinica
šćo si bolja od inih gospoiah
te ne hodiš aimaniću kuči
šćo ne hodiš te ga ne obajdeš
hoćeli se priboliti junak
I noi ne može biti na ino
već otide aimaniću kuči
a kad doide dvoru bilomu
ona ide gore ou čardake
ali kučo leži ou čardaku
ou čardaku na meku dušeku
pokriose zelenom dolamom
i po glavi zelenom maramom
zokrila ga ćulum aginica
zbila lica vezenu maramu
onda veli ćulum aginica
kurvo edna ćala pakinica
nie njemu lica za oumerlo
već ovo lice za ljubinje
skrenu skute i poide napoli
skočio e kučo aimaniću
i ouzima ćulum aginicu
ouzima ju za bilu ruku
i bio čardak zatvorio
a nju meće na meke dušeke
ljubio ju tri dni i tri noći
kad četvrti danak osvanuo
onda pusti ćulum aginicu
al se fata ćulum aginica
fata se rukom ou čepove
te izvadi trideset dukatah
te i daje aimaniću kuči
na ti kučo te se napi vina
pak otide dvoru bilomu
a otide kučo u meanu
te on side piti ladno vino
a kad se malo ponapio vina
onda veli aimaniću kučo
O junaci draga braćo moia
hodite braćo da se napiemo
imam zašćo piti ladno vino
dala mie ćulum aginica
dala mie trideset dukatah
to e čula ćulum aginica
pak otide na sud na kadiju
sudi meni efendi kadija
kučo mi je silu učinio
i ouzeo trideset dukata
ovesi ga gospodine dragi
i kadija sičil učinio
da ovise kuču aimanića
dovedoše kuču aimanića
dovedoše a i ovesoše .
Gerhard Gezeman navodi da se ” Ljubički ” odnosi na Ljubuški . Dva druga toponima ,
” stenčac ” i ” berto srpačko ” su nepoznata . Aimanić Kučo je bio , po svoj prilici
glasovit junak ili vrlo ugledan prvak , jer kao bolesniku koji leži u postelji ” sve
gospoje knjemu dolaziše ” . Balada ima jednu zajedničku sadržajnu crtu sa mostarskom
sevdalinkom o Komadini Muji ; bolesnika svi obilaze , osim njegove ljubljene .
Sudeći po sadržaju , balada je vezana za neki istinit događaj u ljubuškom kadiluku
krajem 17. ili početkom 18. stoljeća .
Gezeman Gerhard. Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama .
Sremski Karlovci , 1925 .
HALID SADIKOVIĆ
JEDNA LJUBUSKA BALADA
1717 Posjeta 1 Posjeta danas