Kako je Ljubuski dobio ime?(po narodnom predanju)

Prva imena ljupkog grada zabilježena su u dubrovačkim izvorima ( Liubussa-20. februara 1438. , Lubusia 21. februara 1444. i Lubussa 18. maja 1444. godine ) . Ime Ljubuški se prvi put navodi u dva dokumenta iz 1452. godine .

Iz jednog sačuvanog konceptu pisma od 4. aprila 1452. godine saznaje se da su u dubrovačkom ratu hercegovom najstarijem sinu pali u ruke stoni grad Blagaj i drugi gradovi Huma , osim Ljubuškog ( Lett. di Lev. XV , 110. 4. IV 1452. , ” et ha preso Blagay e tutta la contrada de Chelmo excepto Liubuschi .” ) .

U junu 1452. godine bosanski kralj Stjepan Tomaš pristupio je savezu sa Republikom sv. Vlaha u ratu protiv Hercega . Ne zna se gdje je kralj prešao Neretvu , niti gdje je boravio , ali se zna da se nalazio pod Ljubuškim (” sotto Lubischi “) i da ga je zaista osvojio .

U tri povelje o posjedima hercega Stjepana Vukčića Kosače ( prva , 19. januara 1444. , druga , 20. januara 1448 i treća , 1. juna 1454. ) , u popisu dobara hercegovih ne navodi se Ljubuški . Učeni Vego o tome piše : Tri povelje o posjedima Stjepana Vukčića Kosače nikako nisu uzele u obzir sve posjedovne odnose porodice Kosača . Prema drugim historijskim izvorima , neki gradovi bili su u rukama hercega Stjepana , iako nisu bili upisani u poveljama .

U povelji iz 1454. godine , pored velikog broja utvrđenja i drugih posjeda hercegovih , navodi se i grad Lublano ( civitate Lublano cum castris et pertinentiis suis-grad Lublano sa svojim utvrđenjima i posjedima ) . Civitas Lublano je , po ocjeni uglednog historiografa Mihajla Dinića , grad Ljubuški .

Promjena imena ljupkog grada u periodu od samo dvije godine i novi naziv Lublano do danas nisu objašnjeni .

U prvom udaru u junu 1463. godine Osmanlije su samo oko mjesec dana držale Ljubuški . Povratio ga je hercegov sin Vladislav koji dan prije 18. jula 1463. godine kada je vijest stigla u Dubrovnik : Prima pars est de donando ambassiatori voyuode Vladissaui , qui tulit nouum pro Gliubuschi recuperato .

Ime Ljubuški u osmanskom periodu dugom preko 400 godina ostaje bez bitnih promjena . Osmanlije su selo , varoš i kasabu nazivali Lupuška ili Lubuška ( u turskom , kao i u latinskom , ne postoji glas lj ) .

Pored osnovnog oblika Ljubuški sreću se ponekad oblici Ljubuško i Ljubuška , izuzetno rijetko Ljubočki , Ljubočko , Ljuboški i Ljuboško , kako se navodi u Vukovom rječniku .

Prema podacima iz osmanskih deftera ( popisa naselja , domova , prihoda i poreznih obveznika ) , Ljubuša i Ljubuški su dva posebna naselja . U defteru iz 1468-1469. godine nema pomena o selima Ljubuša i Ljubuški , jer oni do tada nisu bili zauzeti .Osmanlije su se približile Ljubuškom i Ljubuši zauzevši sela Brotno , Kočerin i Lipno koje su pripojili mostarskoj nahiji . U ovom defteru upisano je selo Lubuša ( Ljubuša ) , ali u nahiji Uskopje .

U defteru iz 1475-1477. godine upisana su sela Donja i Gornja Ljubuša . Prvo je pripadalo nahiji Samobor , sada zaselak Ljubuša u općini Goražde , drugo u nahiji Dabar , sada zaselak Ljubuša u općini Foča .

Selo Ljubuški upisano je kao timar* posadnika tvrđave Ljubuški dva puta , sa ukupno 19 domova nemuslimana i tri neoženjena nemuslimana . Navodi se i mjesto < Ljubišna > koje pripada mostarskoj nahiji , ali Aličić ne vjeruje da ono ima veze sa selima Ljubuša i Ljubuški .

U vlaškom defteru iz 1497-1500. godine nema spomena selima Ljubuša i Ljubuški , vjerovatno zato što su u ovim naseljima živjeli samo ratari .

U jednom nedatiranom popisu Hercegovine koji je nastao vjerovatno u periodu od 1570. do 1579. godine u ljubuškoj nahiji upisana su sela Ljubuša i Ljubuški .Ljubuša se navodi tri puta , jednom kao mezra** sa prihodom od 400 akči ***, drugi put kao veliko selo sa prihodom od 3.600 akči i treći put kao selo sa prihodom od 500 akči .Naselje Ljubuški upisano je tri puta i to dva puta kao selo sa prihodom od 1.000 i 700 akči i kao varoš sa prihodom od 1.400 akči .

U posljednjem defteru Hercegovine iz 1585. godine navode se < selo Ljubuša < i < selo Ljubuški sa samom varoši Ljubuški > .

Selo Ljubuša je bilo timar nekog Rizvana , posadnika ljubuške tvrđave . Selu je pripadala samo jedna baština koju su držali Musa i Mustafa , sin Ahmeda i plaćali porez u iznosu od 100 akči .Po visini ukupnog prihoda može se pretpostaviti da je selo prije toga privredno stagniralo i postepeno gubilo raniji značaj.

Ljubuški se navodi kao selo i varoš sa 30 muslimanskih i 12 nemuslimanskih kuća . Ukupan prihod Ljubuškog bio je dosta velik i iznosio je 8.440 akči .

Navedeni podaci iz osmanskih deftera pokazuju da su Ljubuša i Ljubuški dva odvojena naselja i da selo Ljubuški nije nastalo od sela Ljubuša . Time postaje još upitniji i zagonetniji postanak imena ljupkog grada .

Dok se pitanje postanka imena ljupkog grada naučno ne riješi , ostaju narodne predaje . Ima ih nekoliko , a zabilježili su ih poznati zaljubljenici ljubuške prošlosti Alija Bejtić , Kasim Gujić , Mahmud Konjhodžić i Ivan Zovko .

Predaja da je ljupki grad dobio ime po vrelu < Ljubi > , ( do sada nerazjašnjeni naziv vrela < Gožulj < ) ostala je sačuvana među ljubuškim Bošnjacima.Učeni Alija Bejtić navodi da mu je u Ljubuškom 1974. godine Gožuljanin Mehmedalija Mahić-Dalko ( 1905. ) prenio domaću legendu po kojoj je herceg Stjepan sagradio grad ne u Tihaljini , nego iznad današnjeg Ljubuškog , po savjetu vile iz planine :

Nemoj grada ti u Tihaljini ,

idi dolje Ljubi vodi hladnoj .

” Ljuba voda hladna ” je vrelo Gožulj . Ovo nepresušno vrelo i strateški položaj brda Buturovica uticali su na graditelja da sagradi grad na sadašnjem mjestu.

Sličnu predaju zabilježio je i Kasim Gujić : .

Herceg je počeo graditi grad tridesetih godina XV vijeka pod brdom Ljubečom u selu Tihaljini , nedaleko od sadašnjeg Ljubuškog . Tu grada nije sagradio , jer to mjesto nije bilo zgodno za grad , tj. nije na velikoj uzvisini i valjda nije u samom mjestu bilo vode niti vrela , kratko rečeno , nije bilo na tom mjestu pristanište ni konju , ni junaku . Ostaci tih zidina još se i danas vide . Herceg Stjepan to mjesto napusti i pođe vrelu Ljubi ( danas Gožulj ) u Ljubuškom i tu pokraj vrela na brdu sagradi grad Ljubuški .

Gujić tvrdi da je najvjerovatnija narodna predaja o postanku imena grada vezana za djevojku Libušu ( staroslavensko ime za Ljubušu ) iz sela Komorana kod Livna :

Herceg Stjepan ostao je udovac te je zaprosio iz sela Komorana kod Livna djevojku , ali je ta djevojka u nesvijest pala kad je ugledala svog starog đuvegiju i za Hercega se nije udala . Poslije dvije godine zaprosi Herceg Stjepan tu istu djevojku za svog sina Stjepana . Pokupio je svatove i poveo djevojku Libušu . Kad su svatovi bili u Golinjevu nedaleko od Livna ( 15 km ) tu se svidjela nevjesta Hercegu Stjepanu i on se odluči njome oženiti . Na tom mjestu je Herceg sagradio bazen od miljevine . Taj bazen i vrelo narod je nazvao < Svekar > kao uspomenu na taj događaj . To vrelo i danas je dobro sačuvano .

Kad je Herceg Stjepan stigao u ljubuško polje poručio je svom sinu Stjepanu u Blagaj : Ovo je moja , a ti sebi traži drugu .

Narodna predaja koju je zabilježio Mahmud Konjhodžić postanak imena grada veže za ime hercegove žene Ljubuše ( Libuše ) :

Ta priča kazuje da su Mlečani uputili sultanu u Carigrad jednu vrlo lijepu balerinu , za njegov harem . Mlečanka je putovala kroz Hercegovinu preko veza Hercegovih . Kad je Stjepan vidio ovu ženu , toliko mu se svidjela da je ljepoticu zadržao za sebe-kraj žive žene Ljubuše ( Libuše ) i mnogo djece .Da bi nesmetano uživao s Mlečankom i u svojim gradovima Blagaju i drugim , sagradio je za svoju zakonitu ženu Ljubušu i djecu novi tvrdi grad Ljubuški koji se po Ljubuši i prozvao .

Prema pisanim izvorima , nijednoj od tri hercegove žene nije bilo ime Ljubuša . Palavestra je zabilježio jednu jezgrovitu narodnu predaju od hercegovačkog kazivača Mate Miškovića-Miška iz sela Duži kod Neuma (1889 ) :

Herceg Stjepan htio je da ženi sina , pa mu poš'o po nevjestu . Naš'o je tamo neđe . Te kad su se vraćali kući svatovi , u Imotskom prvi put vidio snahu , tamo konake činili . Pa budi na konaku u Ljubuškom , tu je oteo od sina , ne dao je sinu , pa se mjesto prozvalo Ljubuški …

Učitelj Ivan Zovko , najveći hercegovački folklorista , sačuvao je narodnu predaju prema kojoj je grad dobio ime po knjeginji Ljubi , ženi hercega Stjepana :

Ljuba , žena Ercega Stjepana , šetala se jednom sa svojijem dvorskim gospođama , te se malko od njih udalji i zađe u neku malu šumicu . No što je ona dalje zalazila , sve ju je nešto dalje vuklo , a šumica je sve više rasla i širila se i napokon postane gustom i nepreglednom šumom . Sva u strahu i upravo izvan sebe , lutala svijetla gospođa neprestano po šumi , ne bi li kako tako našla put i izlaz , da se odavle po što po to ispriprosti . Dok je ona tako tumarala , tražeći svoj spas , dotle su je njezine gospođe , pune brige i straha iskale i dozivale ,te napokon , kad im nije pošlo za rukom da je nađu , otiđu u dvorove ercega Stjepana i kažu sve što je i kako je . Namah s mjesta bude naređeno najboljijem junacima ercegovim da je traže i da premetnu i obigraju brda i doline , ne bi li je gdje god našli . Ali svaki trud bio im je izlišan i uzaludan . Nje nema , te nema . Već se stalo i sunoćavati , ali od vojvotkinje ni glasa , ni traga kao da ju je more popilo . Vas dvor bio je u crno zavit i u najvećoj žalosti . Svašta se nagađalo i opet pogovaralo . Jedni su je čak držali i mrtvom , ko da je nikad ni Bog nije dao . Ovo je mnijenje za najviše maha prestalo kad se saznalo , kako se nenadno iz nebuha i na jednoć stvorila ona velika i strahovita šuma , koju je priča brzo napunila najužasnijim i najgoropadnijim dusima . Od te šume svak je odsle zazirao više nego od smrti . Plač i lelek orio se po cijelom dvoru i po svojkolikoj vojvodini , jer se bio glas već svuda raznio o tom nemilom i nenadnom događaju . Dok se sve ovo ovako zbivalo i dok su hrabri junaci i prvi dostojanstvenici vojvodstva obijali gore i bregove , tražeći nesretnu gospođu , ljubu svog gospodara , dotle je ona sva iznemogla i poništena u najvećem očajanju na pola mrtva pala pod jedan hrast . Ovaj hrast bio je nekoć na sred srijede današnjeg Ljubuškog , a ona čudnovata šuma protezala se na sva četiri kraja okolo njega . U kasno već doba noći usnije knjeginja vrlo lijep san , koji ju je , čisto da reknem , oživio i ozdravio , a malo za tijem se probudi i okrenu ponešto na desnu stranu . Sjajna mjesečina već je bila povisoko odskočila na obzor i čarobno je provirivala kroz gusto granje . Čim se ona okrenula na desnu stranu , odmah primjeti , kako malo dalje od nje zemlja postepeno raste i visi se . Čas prije to je bila ravna čistina , od koje je narastao najprije omalešan brežuljak , koji se sve više i više uspinjao , dok se napokon ne rastvori i zasja se svuda iz njega naokolo velika i divna svjetlost . U najvećem strahu i uzbuđenosti od koje se malo prije lijepim snom okrijepila , gledala je sada smrtnijem pogledom hercegova ljuba ovaj prizor . A još , kad se ukazala u onoj svjetlosti čudnovata i prelijepa gospođa , koja je bila blažena djevica Marija sa silnom množinom anđela , tada ona nije više znala , gdje je . Smrtni strah bio je posvema obuzeo . Tresla se kao šiba na vodi . Na to će joj reći sveta bogorodica : > Ne treba , draga , ni najmanje da se bojiš . Sam je Bog htio , da ti ovamo zađeš i da se sve stvori , te da me izbaviš iz crne zemlje . Mnogo je godina otkako čamim pod zemljom . Ja sam bila prilika same djevice Marije ; pa kad su navalili na crkvu i razorili je , spasla sam se pod zemlju od griješne ruke . Bog mi je bio još onda naredio,da će me izbaviti nekakva kraljica , koju eto u tebi vidim . Lijepa nek ti je hvala i prosto ti budi zaželjeti , što se samo pomisliti može , a ja ću ti to odmah ispuniti .

Kad je to čula i razumjela kneginja , malo se povratila i došla sebi i zaželi da na onom mjestu postane grad . Odmah čim je ona to i pomislila , istoga onog časa stvori se lijep grad , a one šume nestane , ko da je nije nigda ni bilo . Kneginja , kako je bila dobra i pobožna , pokupi iz cijele svoje zemlje sve siromahe i jadnike , što ih je bilo , te im pokloni ovaj grad i u njem ih nastani . A ti siromasi i jadnici , da se što zahvalnijim pokažu prema svojoj dobročiniteljici , prozovu taj poklonjeni grad < Ljubuški > po njezinom imenu Ljuba i što ih je kao rođena majka ljubila , pa se tijem imenom taj grad još i danas zove .

*timar-plata vojnika koju je dobivao iz naturalne rente-desetine i izravnih i neizravnih poreza , koji nisu ulazili u carski has . Timar nije feudalni posjed , jer timarnik-spahija nije imao nikakva svojinska ni upravna prava nad rajom koja je obrađivala mirijsku zemlju ( Aličić ) .Godišnji prihod od timara nije prelazio 20.000 akči.

**mezra-staro selište , napušteno ili raseljeno selo , odnosno mjesto koje je imalo svoj teritorij , granice i tragove ranijeg naselja ( groblje , bunar , česma , voćnjak , itd ) . Obično je na tom selištu ponovo osnivano selo .

***akča-sitni turski srebeni novac.

Tošić Đ. Trg Drijeva u srednjem vijeku . Sarajevo : Veselin Masleša 1987 .

Kovačević-Kojić D. O naselju Drijeva i njegovom položaju . Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XXI-XXVII . Sarajevo , 1976 .

Kovačević-Kojić D. Gradska naselja srednjevjekovne bosanske države . Sarajevo : Veselin Masleša ,1978 .

Vego M. Prilog poznavanju srednjevjekovnih gradova hercega Stjepana Vukčića Kosače . Most 1980 ;28-29 : 129-140 .

Dinić M. Zemlje hercega Svetog Save . Glas SKA CLXXXII , drugi razred , 92. Beograd , 1940 .

Truhelka Ć .Dubrovačke vijesti u godini 1463 . Glasnik Zemaljskog muzeja XXII , 1910 .

Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine . Dešifrirao i sa osmansko-turskog jezika preveo , naučno obradio i za štampu priredio Ahmed S. Aličić . Mostar : Islamski kulturni centar , 2008 .

Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina . Uvod , prevod , napomene i registre priredio Ahmed S. Aličić . Sarajevo : Orijentalni institut , 1985 . Aličić AS .

Prilog proučavanju istorije Ljubuškog i okolice u XV i XVI stoljeću . Zbornik radova < 100 godina muzeja na Humcu > . Ljubuški , 1985 .

Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika . Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti , 1904-1910 .

Bejtić A. Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevom < Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga > . Sarajevo : Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine . Radovi-Knjiga LX . Odjeljenje društvenih nauka , knjiga 19. , 1977 .

Gujić K. Hercegovina , Herceg Stjepan , hercegov stari grad Ljubuški i njegovi gospodari . Obzor 1931 ; 173-7 .

Konjhodžić M. Kronika o ljubuškom kraju .Knjiga prva . Ljubuški : Općinski odbor SUBNOR-a , 1974 .

Mulić J. Hercegovina . Prvi dio . Feudalna oblast srednjevjekovne bosanske države . Sarajevo , 2004 .

Palavestra D. Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine . Sarajevo : Buybook ; Zemun : Most Art , 2004 .

Zovko I. Kako je postao Ljubuški i njegovo ime . Glasnik zemaljskog muzeja . God II , knjiga II , 1890 : 237-8 .

HALID SADIKOVIĆ

1154 Posjeta 1 Posjeta danas