Najveći hrvatski pjesnik opat Andrija Kačić-Miošić je drag i blizak ljubuškim
Bošnjacima . Ne samo zato što ih često navodi u svom najpopularnijem djelu u
hrvatskoj književnosti < Razgovor ugodni naroda slovinskoga > , nego i zbog
briljantnog lika kao pisca i kao čovjeka . Kačić je živio i stvarao u vrijeme stalnih sukoba Osmanske carevine sa Venecijom i
Austrijom . Iako je pisao o muslimanima , > Turcima Bošnjacima > kao ratnim ,
državnim i vjerskim protivnicima , visoka etičnost i zdrav karakter nisu ga izdali
ni u jednom stihu . Kačić Bošnjake smatra domaćim ljudima , a njihove ratnike i
junake opisuje jednakim epitetima kao i svoje , bliže , kršćanske .
U < Pismi najposlidnjoj od slavne Bosne > Kačić navodi nekoliko ljubuških bošnjačkih
porodica iz kojih su potekli < na izbor junaci > :
Kamo tebi sile Bakotići ,
Kosarići i Filipovići ?
Di su tebi Kopčići junaci ,
Ljubovići di su Ercegovci ,
Sulagići i Mesiovići ,
Lopužići i Vazlinovići ,
i ostali po izbor junaci
Ercegovci al silni Bošnjaci ,
Dalmaciju koji porobiše ,
Na stotine glava odsicaše .
U pjesmi < Turski junaci > Kačić naglašava : > Slidi pisma od glavara turskih ,
silnih junaka koji pogiboše od vitezova hercegovačkih rata kandijskog , bečkoga i
malog oliti sinjskoga . Male , koji su poginuli , ne brojim , niti je moguće
izbrojiti ih , nego poglavite , koji bihu na glasu junaci > .
Na granicama mletačkih i osmanskih posjeda stalno su tinjali i plamsali
sukobi . Stanje se postepeno smirivalo tek kad su prohujala tri zloglasna
rata : kandijski ( 1645-1669 ) , morejski ili bečki ( 1684-1699 ) i mali ili
sinjski ( 1714-1718 ) i kada je konačno utvrđena dalmatinsko-hercegovačka
granica oko 1720. godine , do danas nepromijenjena .
U vrijeme tih dugih i krvavih ratova naoružane skupine ili čete prelazile su
preko granice i robile,palile i pustošile na protivničkom području . Cilj
zalijetanja na tuđu teritoriju ( <četovanja <) bio je , u prvom redu ,
nasilno sticanje tuđih materijalnih dobara i prodavanje zarobljenika kao
robova . Četovali su i jedni i drugi , uvijek vrlo surovo i neštedimice ,
bez milosti prema protivniku .
Suvremenik tih zbivanja , makarski opat Pavao Šilobadović ,u svom dnevniku
na bosanici zabilježio je događaje tog krvavog četovanja na
hercegovačko-dalmatinskoj granici u periodu od 1662. do 1686. godine .
Dnevnik zahvata događaje iz posljednjih sedam godina kandijskog rata i prve
dvije godine bečkog ili morejskog rata . U izvorniku se čuva u Franjevačkom
samostanu u Makarskoj , a prevod sa bosanice na latinicu objavljen je 1889.
godine .
Neke podatke Kačić je koristio iz tog dnevnika , ali se , po svemu sudeći ,
bar kad se radi o ljubuškim Bošnjacima , više oslanjao na bogato usmeno
narodno predanje u Zaostrogu i Bristu . Kačićevo remek djelo < Ragovor
ugodni > i Šilobadovićeva < Kronika > su dva dragocjena pisana izvora
ljubuške prošlosti .
Ljubuški bošnjački junaci u Kačićevom djelu vezani su za događaje u zloglasnom
kandijskom ratu koji je trajao pune 24 godine ( Fazlinovići , Ibrulji ) i malom ratu
i < malo posli njega > . ( Bakotići , Hadžalići , Konjhodžići , Košarići ,
Mesihovići i Zidonje ) .
Mujo Fazlinović
U proznom dijelu teksta , datiranom 28. januara 1662. godine Kačić piše : <
Dođoše Gabeljani i Ljubušani , da porobe selo Lovčanj…U tome boju bi
ufaćen arambaša Mujo Vazlinović iz Ljubuškog i arambaša Marko Vejić…
O Muji Fazlinoviću u tom događaju opat Šilobadović kazuje : < 1662. , miseca
srpnja na 28. dođoše Gabeljani i Ljubušani da porobe Lovčanj , 140 Turaka , za
osvetiti sramotu , i pogibe 12 a živih uhitiše 17 , dvi harambaše Muju
Voslinovića i Marka Vehića i daše gjeneralu , a ostale pustiše ,jere nike od
vojske podmitiše , a sve bi ih pohitali < .
Kačić i Šilobadović prezime Fazlinović ne pišu ispravno (Vazlinović , Voslinović ,
Veslinović ) , ali je sasvim jasno da se radi o harambaši koji se tako prezivao .
Harambašu Muju Fazlinovića Šilobadović ponovo navodi šest godina kasnije , što
znači da je do tada otkupljen , zamijenjen ili se izbavio zarobljeništva na neki
drugi način : < 1668. , miseca veljače na 26. Mujo Veslinović , samo 12 Turaka ,
dočeka 5 hajduka na Radosalju kamenu , jednoga ubiše , drugoga raniše , ali uteče
, i ostali utekoše , ali jedva> .
Mustafa Ibrulj
Kačić nekoliko puta navodi agu Mustafu Ibrulja , kao < Mustapu Ibruljevića >
, junaka iz Vrgorca i ovako saopćava njegovu pogibiju :
Di li nam je Ibruljević ago ,
Koji ruse odsicaše glave ?
Pogubi ga Zale od Igrane ,
Ej Mustapa , krilo od Vrgorca .
O pogibiji Mustafe Ibrulja Šilobadović u svom dnevniku piše < 1663. , miseca
sičnja na 13. pođe naša četa na Vrgorac i ubiše Mustapu Ibruljevića , a drugoga
živa dovedoše tot tako <
Događaj se zbio za vrijeme kandijskog rata kada je Vrgorac bio u osmanskim
rukama . Ibrulji su , svi ili možda samo jedna grana , preselili u Ljubuški
prije pada Vrgorca u mletačke ruke 1690. godine . Mustafu Ibrulja Kačić
naziva < krilom od Vrgorca > , na neki način žali njegovu smrt , kao i
častan poraz vrgoračkog junaka Muje Dizdarevića u jednoj drugoj pjesmi .
To što se preziva Ibruljević , a ne pravim prezimenom Ibrulj nije značajno .
Hrvatski pisci su često neka bošnjačka prezimena < prevodili na ić <,
napr.Bilal na Bilalović , Alendar na Alendarović , Firdus na Firdusović ,
itd . Kad je učeni ljubuški kadija Husein Ibrulj izabran za člana Ulema
medžlisa , austrijske vlasti su mu < dale < prezime Ibrahimović , vjerovatno
iz političkih razloga , jer ih je prezime Ibrulj podsjećalo na orijentalno
porijeklo , kao i Bilal , Alendar ili Firdus .
Selim Bakotić
Junak Selim Bakotić , < zmaj žestoki < , pogibe za vrijeme < rata maloga ili posli
njega > , tj. u periodu od 1714 do oko 1725. godine , od ruke hajduka Šimuna Ujdura
, > silnog junaka od Vrgorca grada > :
< Vi ste čuli zmaja žestokoga ,
od bijela grada Ljubuškoga ,
po imenu Selim Bakotića ?
Pogubi ga Ujdure Šimune ,
Silni junak od Vrgorca grada > .
Bakotića odavno ne žive u ljupkom gradu . Možda su izumrli u nekoj epidemiji ,
promijenili prezime ili davno odselili . Od zaborava ih jedino čuva ljubuška narodna
predaja o Šehi Mehmed-agi koju je 1936. godine objavio novinar Muhamed Sadiković .
Hajduk Ujdur ( Hujdur ) Šimun je bio strah i trepet ljubuških mahala . Kažu da su
Ljubušanke plašile svoju djecu riječima : > Šuti , eto Hujdura > . Kad je Hujdur
smrtno ranio Selima Bakotića , šuru čuvenog ratnika Šehe Mehmed-age , na osvetu se
nije dugo čekalo . Kako Sadiković piše , Šeho Mehmed-aga je dočekao Hujdura u
zasjedi negdje u Grabovom Vrelu , ( <Hutvica < ), ubio ga iz puške , a njegovu
sablju donio u Ljubuški . Sablja je imala posebno izrađenu dršku i bila je posebno
kovana za Hujdura . Bila je toliko dugačka da ju je Šehin unuk Mula Abid-aga
Sadiković dao u Sarajevu pokratiti za više od pola aršina , da bi je čovjek normalne
visine mogao opasati . Hujdurova sablja ( < hujdurovka > ) čuvala se u porodici
Sadikovića sve do < prevrata < 1878. godine kada se oružje , pod prijetnjom smrtne
kazne , moralo odmah predati austrijskim vojnim vlastima . Njen posljednji vlasnik
bio je učeni Ibrahim ef. Sadiković .
Mahmut-aga Hadžalić
U proznom dijelu < Ragovora ugodnog > Kačić piše : < Grujo Grubišić vazda vitežki
vojevao i ufati silnoga Mamut-agu Adžalića , kapetana ljubuškog > . U < Pismi od
vitezova primorski > o zarobljavanju ovog ljubuškog kapetana kazuje :
Pivaj pobro , junaška je dika ,
deliju ti kažem i vojnika ,
po imenu Gruja Grubišića ,
koji često u četu iđaše ,
još i turske glave odsicaše ,
i ufati zmaja žestokoga
od bijela grada Ljubuškoga
Adžalića mlada Mamut-agu ,
kapitana od bijela grada < .
Kačićev < Mamut-aga > je Mahmut-aga Hadžalić , jedan od prvih ljubuških kapetana .
Zarobljen je u vrijeme malog rata , ali prije 1716. kada je na tom položaju Alija
Hadžalić (kapetanija je bila nasljedna ) .
Konjhodža
Bila je neka značajna bitka < na srid Cerna ispod Ljubuškoga > u kojoj su
ljubuški Bošnjaci pretrpili težak poraz . Mnogi su poginuli , a među njima i
silovito < tursko momče > Konjhodža . O njemu u < Pismi od vitezova vrgorski
> Kačić pjeva :
Tursko momče biše silovito ,
prid junacim puno ponosito ,
imenom se Konjodža zoviše ,
k Vrgorcu se često zalićaše .
Ali mu je loša srića bila ,
Posiče ga junak od krajine ,
Po imenu Marine Pervane ,
Na srid Cerna , blizu Ljubuškoga .
Pogibija Konjhodže zbila se poslije pada Vrgorca u mletačke ruke 1690.
godine,vjerovatno u vrijeme malog rata od 1714. do 1718. godine . Kao što se vidi
iz navedenih stihova,Konjhodža je prezime , a ne ime , što znači da on nije
rodonačelnik te najbrojnije ljubuške bošnjačke porodice.
Ahmet Košarić
Kačić na tri mjesta navodi članove ove porodice za koje ističe da su iz Ljubuškog.
U proznom dijelu < Razgovora ugodnog > Kačić kazuje o mejdanu Matije Bilasa iz
Lovčanja i < Turčina Košarića < iz Ljubuškog 1664. godine : < ova dva udariše se
viteški mačem , i posli nikoliko vrimena udari Matija Bilas Košarića , ter jako , po
ruci , i malo je ostalo da mu ruku ne prisiče > . Mejdan je zabilježio i opat
Šilobadović , ali ne navodi , kao Kačić , prezime ljubuškog megdandžije : < 1664. ,
miseca listopada na 20. biše tri mejdana pod Kozicom Mati Bilosaljić i Turčin iz
Ljubuškog i rani Turčina vrlo po ruci…> .
U dvije pjesme Kačić pjeva o pogibiji ljubuškog bošnjačkog junaka Kosarić Ameta (
Ahmeta Košarića ) ,> zmaja žestokoga > , > koji valjadaše dva grada careva > :
Ah moj Bože , čuda velikoga !
Ko pogubi zmaja žestokoga ,
Od bijela ljubuškoga grada ,
Po imenu Kosarić Ameta ?
Pogubi ga momče golobrado ,
Po imenu Nosić , dite mlado…>
( Pisma od vitezova vrgorski )
Kakav biše Kosarić Amete ?
Valjadaše dva grada careva ,
Pogubi ga momče od Vrgorca ,
Po imenu Nosić , dite mlado .
( Pisma od glavara turski i silni junaka )
Zuko ( Zulfikar ) Mesihović
Prema Kačićevim stihovima Zuko ( Zulfikar ) Mesihović , < zmaje od dvi glave
< , bio je značajan nosilac vojne ili upravne vlasti u Ljubuškom . U jednom
dokumentu o zakupu soli na dubrovačkoj skeli za posadu ljubuške tvrđave
1714. godine potpisan je kao svjedok i posadnik Zulfikar-aga .Može se
pretpostaviti da se radi o istoj osobi jedno po vremenskom slaganju , jer
Zukinu pogibiju Kačić smješta u doba malog rata od 1714. do 1718. godine .
Deliju ti kažem od mejdana ,
po imenu Markotić Antona ,
koji često u četu iđaše ,
Ljubuškome rane zadavaše .
I pogubi zmaja žestokoga ,
po imenu Mesiović Zuku ,
desno krilo cara čestitoga ,
sve uzdanje grada Ljubuškoga .
( Pisma od vitezova vrgorski )
Ko bijaše Mesiović Zuko ?
Ono biše zmaje od dvi glave ,
pogubi ga soko od Vrgorca ,
sivi soko Markotić Antone ,
Ajme Zuko,naša desna ruko !
( Pisma od glavara turski i silni junaka )
U < Razgovoru ugodnom>Kačić navodi i dva ljubuška bošnjačka junaka iz porodice
Zidonja , Ahmeta i Mehmeda .Oba je zarobio Vrgorčanin Jakov Herceg u vrijeme
četovanja poslije pada Vrgorca u mletačke ruke .
Ahmet Zidonja
Ko ufati Zidonju Ameta ,
i isiče Turke Ljubušane ?
Ufati ga Erceže Jakove
i posiče tri delije mlade
kod bijela Ljubuškoga grada .
Mehmed Zidonja
Brz ti biše Zidonja Memede ,
brži,pobre,od konja careva ,
ufati ga momče od Vrgorca ,
po imenu Erceze Jakove .
Zidonja , kao i Bakotića , odavno u Ljubuškom nema . Ovo prezime se danas
ne može naći ni u pripadnika drugih konfesija , što je raritet svoje vrste
.
Kačić-Miošić A . Razgovor ugodni naroda slovinskoga . Knjiga prva . Stari pisci
hrvatski ,knj. XXVII . Priredio za štampu i uvod napisao Matić D . Zagreb : Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti , 1942 .
Zlatović S . Kronika o. Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju ( 1662-86 ) .
Starine , knj. XXI . Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti , 1889 .
Bejtić A . Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevom < Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga >
. ( Poseban otisak ) . Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine .Radovi ,
knjiga LX . Odjeljenje društvenih nauka . Knjiga 14 . Sarajevo , 1977 .
Sadiković M. Iz slavne prošlosti Ljubuškog . Jugoslovenska pošta 1936 ; 2129 : 6 .
Hrvatski arhiv Dubrovnik , dok. C8 84 b .
HALID SADIKOVIĆ
LJUBUŠKI BOŠNJACI U KAČIĆEVOM DJELU
4260 Posjeta 1 Posjeta danas