ZA I PROTIV ANEKSIJE

U periodu austro-ugarske uprave od 40 godina bitno se razlikuju dvije faze : 
zauzeće, zaposjednuće ( okupacija ) od 1878. do 1908. i prisajedinjenje , pripajanje (
aneksija ) od 1908. do 1918. godine .

U prvoj fazi vlast Hasburške monarhije bila je privremena , pod mandatom međunarodne
zajednice i sa formalnim suverenitetom sultana . Bosna i Hercegovina je proglašena <
krunskom zemljom > u kojoj nije vladala ni Austrija , ni Ugarska , nego obe u isti
mah . Osnovano je zajedničko tijelo na čelu sa ministrom finansija , dok je glavnu
vlast u zemlji imao vojni namjesnik , direktno odgovoran kruni . Otomanski zakoni
ostali su na snazi do zamjene ili dopune , a doneseni su i novi .

Težnje austrijske uprave da anektira našu zemlju datiraju još od prije
njenog zauzeća . One su sve više jačale do 1908. godine kada su se stekli
svi uvjeti da se u potpunost ostvare ; ” bolesnik na Bosforu ” bio je
isuviše slab , a Rusija , Srbija i Crna Gora , koje su polagale posebna
prava na našu zemlju ( Srbija na Bosnu , Crna Gora na Hercegovinu ) ,
morale su da pristanu na ultimativne uvjete moćne Njemačke .

Aneksijom 1908. godine naša zemlja prisajedinjena je Monarhiji i postala
njen sastavni dio . Sultan je svoj formalni suverenitet na ime < materijalne
odštete > prodao za dva i po miliona funti sterlinga . Tako je konačno
prekinuta višestoljetna veza Bosne i Hercegovine sa Osmanskom carevinom .

Proglas aneksije potpisao je car i kralj Franjo Josip Prvi 5. oktobra u Budimpešti .
Na našem jeziku objavljen je u Sarajevu samo dva dana kasnije , 7. oktobra 1908.
godine .

U proglasu je istaknuto da je za uvođenje ustava u Bosni i Hercegovini
neophodan uvjet jasno opredjeljenje njenog pravnog položaja :

 ” Nek se sluša i Vaša riječ , kad se unaprijed odlučuje o stvarima Vaše
domovine , koja će kao i do sada imati svoju zasebnu upravu . No prvi je
neophodni uslov za uvađanje ove zemaljske ustavnosti : opredjeljenje jasna i
nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja . S tog razloga , a držeći na
pameti one veze koje su u starijim vremenima postojale između našijeh
dičnijeh predaka na ugarskom prijestolu i ovijeh zemalja , protežemo Mi
pravo Naše suverenosti na Bosnu i Hercegovinu i hoćemo da se i na ove zemlje
primjenjuje red nasljedstva , koji vrijedi za Nasu kuću . “

U vrijeme objave aneksije na političkoj sceni je u punom zamahu bila <
Muslimanska Narodna Organizacija >-prva bošnjačka politička građanska
stranka , osnovana 3. decembra 1906. godine u Slavonskom Brodu na čelu sa
vrlo sposobnim , uglednim i bogatim Ali-beg Firdusom iz Livna . Stranka je
imala punu podršku i povjerenje ogromne većine muslimana . U svom programu
zahtijevala je vjersku i prosvjetnu autonomiju , održanje suvereniteta
sultana , modernije uređenje agrarnih odnosa i kao krajnji cilj političku ,
tj. državno-pravnu nezavisnost . Na Prvoj stranačkoj skupštini u Budimpešti
11. marta 1907. godine formiran je Izvršni odbor u koji je za zapadnu
Hercegovinu izabran Bećir-beg Kapetanović iz Vitine .

Kao i u mnogim drugim manjim mjestima gdje su živjeli Bošnjaci , tako i
Ljubuškom , postojao je miletski ( narodni ) odbor stranke . Sačinjavali su
ga ugledni i bogatiji ljudi u koje je narod imao veliko povjerenje . Odbor
je vrlo složno i uspješno djelovao , što se vidi iz brojnih napisa u
novinama kada je trebalo dati podršku stranci ,njenom vođi ili izvršnom odboru .

Objava aneksije izazvala je burne reakcije u Evropi i zamalo nije dovela do
rata.U tim sudbonosnim trenucima ljubuški Bošnjaci su se podijelili za i
protiv aneksije,kao i ranije kad su bili za i protiv reformi krvoločnog
Omer-paše Latasa i za i protiv otpora austro-ugarskim osvajačima . To su bila
sasvim očekivana reagiranja u jednom pograničnom gradu ; jedni su bili za , a
drugi protiv tako iznenadnih i značajnih promjena .

Miletski odbor odmah je reagirao jednim protestnim brzojavom Izvršnom odboru
stranke u kojem je otvoreno istupio protiv aneksije i tražio da se ona ne
prizna .Brzojav niije sačuvan , ali se po pričanju potpisnika , nisu štedjele
riječi da se akt aneksije osudi kao nelegalan i nepošten s obzirom na ranija
austrijska obećanja .

Brzojav su potpisali Jusuf ef. Tančica , Hasanaga Gujić , Memišaga Mahić , Mustafa
ef. Mušić , Šaćiraga Dalipagić i Hasanaga Dizdarević .

 Austrijske vlasti brzo su saznale za ovaj , u ono vrijeme , vrlo hrabar čin .
Svi potpisnici privedeni su kotarskom predstojniku Mihajlu Murki , ispitivani
i kažnjeni sa po 500 kruna . Sigurno su im dopunjeni i tajni lični dosijei
koje su vodili austrijski organi državne sigurnosti , jer se radilo o
osvjedočenim protivnicima režima .

       Bilo je i drugih vidova otpora aneksiji .

Članovi općinskog vijeća su na sjednici u novembru 1908. godine odlučili da
ne sudjeluju u proslavi dana nastupa vladanja cara i kralja Franje Josipa
Prvog 2. decembra . Tada je načelnik grada bio Abdulah ef. Sadiković ,
podnačelnik Mato Knežević , zastupnici Ante Babić , Memiš-aga Mesihović ,
Luka Gnjato , Alaga Mahić , Muharem-aga Mahić , Arif-aga Omerhodžić , Abdulah
Nović , Zaim-beg Selimić i Derviš-aga Mahić . Vijećnicima su se priključili i
drugi ugledni ljubuški Bošnjaci , mnogi prećutno , ali neki i javno .

O tome prosrpski < Musavat < piše 2. decembra 1908. godine :

< Gosp.Abdulah ef. Muminagić * iz Ljubuškog dobio je od tamošnje čitaonice
ovu odluku : Ljubuška čitaonica kojoj ste Vi članom , bila je zaključila da
se dan 2. decembra 1908. godine , kao dan nastupa vladanja Njegova c. i kr.
Apostolskog Veličanstva , uz sudjelovanje ovdašnje općine i ostalih društava
što dostojnije proslavi , pa je u tu svrhu pozvala na dogovor sve članove ,
ne dvojeći o njihovoj lojalnosti i odanosti prema Njegovom c. i kr.
Apostolskom Veličanstvu .

Općinsko vijeće je na svojoj sjednici 6. novembra 1908. godine zaključilo da
neće pri zamišljenoj proslavi sudjelovati , a i Vaše gospodstvo je bio jedan
od onih , koji su se tome zaključku priključili . >

Kotarski predstojnik Mihajlo Murko zahtijevao je od Abdulaha ef. Muminagića
da dobrovoljno istupi iz članstva čitaonice , a ako to ne učini , biće
isključen na skupštini čitaonice koja će se zakazati samo radi toga .

Ipak , nisu svi ljubuški Bošnjaci bili protiv aneksije . Neki su u pripajanje
naše zemlje jednoj moćnoj evropskoj državi vidjeli uvjet za brži privredni
razvitak ljupkog grada , sigurniju zaradu i veću građansku sigurnost . Među
njima se posebno isticao trgovac Ahmed ef. Mahić . On je bio član jedne
deputacije odličnika ( 
) koja je u Beču 1908. godine izrazila lojalnost Caru povodom aneksije .

Zanimljivo je da je tih dana ljubuška policija pretresla dućan Milana
Radoičića , prodavca slika , zaplijenila mu sve slike kralja Petra i kaznila
ga sa 150 kruna .

 Aneksija 1908. godine bila je uvod u prvi svjetski rat . Ona je osujetila
planove stvaranja jedne moćne južnoslavenske države koje će uslijediti slomom
Austro-Ugarske monarhije 1918. godine .



* Jedan od ljubuških prvaka . Imao je sinove Hasana i Sabita i kćeri Ajišu , Tatlu i
Dudu . Hasan je kao ljekar cijeli svoj radni vijek proveo u Zenici . Uživao je
veliki ugled među Zeničanima koji su jednoj ulici u Zenici dali njegovo ime . Sabit
je radio do penzije u ljubuškom  poreznom uredu . Od sina Hasana su mu unuci Sahiba, Sahib i Azra ,

od kćerke Ajiše Šerifa , Džemila , Asim , Džemal i Halid . Kuća
Abdulaha ef. Muminagića je i danas na uzgoru , u ruševnom stanju , uz put od Gožulja
do Glavice , na početku Bilog Brda . Umro je 1913. godine . Imamović Mustafa. Historija Bošnjaka ( drugo izdanje ) . Sarajevo : Bošnjačka
zajednica kulture , 1998 .                Malcolm Noel. Povijest Bosne-kratki pregled . Zagreb-Sarajevo , 1995 .Ibrahimagić Omer. Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine . Sarajevo : Vijeće
Kongresa bošnjačkih intelektualaca , 1998 .Sadiković H. Muhamed. Muslimani iz Ljubuškog nisu priznali aneksiju Bosne i Hercegovine . Islamski glas 1936 ; 27 : 3. , od 3 aprila .    

1015 Posjeta 1 Posjeta danas