Gastarbajteri

Kategorija: Kemal Mahic    
    Datum kreiranja nedjelja, 13 Maj 2012 23:23
    Datum posljednje izmjene nedjelja, 13 Maj 2012 23:23
    Objavljeno nedjelja, 13 Maj 2012 23:23
    Klikova: 499

Kemo naslovna

Prije pedesetak godina preko 2,5 miliona Turaka je krenulo put Njemacke sa kara-tren(crni voz).To su bili prvi gastarbajteri koji su sanjali da zarade mnogo novca i vrate se u domovinu.Nazalost,vecina ih je ostala do danasnjih dana i vec se porodila i treca generacija Turaka u Njemackoj.Uvjet za dolazak u Njemacku je bio da muskarci ne mogu imati vise od 40 godina,a zene 45 godina.

Iz Jugoslavije su krenule kolone radnika na ”privremeni rad” u Njemacku 1968.godine,vecinom iz pasivnih krajeva.Jugoslavija se ”oslobodila” nezaposlenih,pokazala da drzi do ”ljudskih prava” i napunila ”gladne” banke devizama.Jezik se potrudio da tim ljudima da razlicita imena:emigranti,gastosi,gastarbajteri,dijaspora,radnici na ”privremenom radu”u inozemstvu…

Iz opcine ljubuski je isto tako otislo preko 3.000 nasih sugradjana i komsija.Oni su znali kako im je bilo napustiti svoje ognjiste,roditelje,djecu i suprugu.Gutala se pljuvacka,suze bi orosile lice,kada bi se u rana jutrenja oprastali roditelji od svoje djece,ponekad pomisleci da je to mozda posljednji pogled,uzdah i miris djeteta(roditelja).

”Zabranjeno pusenje’ je pjevalo:

”I vec jezdis k Alemanji

Ceznja ti srce razara

O,kako bezdusno juri kroz noc

Voz 706 Kozara ekspres

Dok jezdis k Alemanji.”’

Nase ”Svabe” i ”Svedjani” su dolazili u posjete za Bozic,rjedje za Uskrs i na godisnji odmor vecinom ljeti.S obzirom da su imali bolji standard,svi smo ih ocekivali sa ushicenjem i radoscu.Donosili su ”sakom i kapom” svojima razlicite poklone,darivali novac,kupovali nekretnine,ulagali u banke koje su u Ljubuskom svake godine nicale u sve vecem broju.Svi smo ih radosno docekivali i osvjezavali stara druzenja i prijateljstva.

Donosili su ”kasetase”,televizore u boji,alatke,dijelove za automobile,darivali majice i kosulje,mladima donosili zeljene farmerke i razne druge drangulije.Ziveci samostalno u barakama(u pocetku) imali su dovoljno vremena da se podsjete i onih kojih se ne bi sjetili da su ostali u Ljubuskom.

Povodom Bozicnih i Novogodisnjih praznika grad bi ”zivnuo”.Sve je bilo okiceno i kao da se spremala dobrodoslica nasim gastarbajterima.Ulice su bile pune automobila raznih registracija.Opeli,kadeti,mercedesi,BMW,Volkswageni i kakvih sve nije bilo.Novih i polovnih.Iz njih se sirio osmijeh,pozdravi,zelje.Ugostiteljski objekti su radili ”punom parom”.Bila bi narucena i muzika u ”zivo” samo da se njeno velicanstvo ”Deutsch-mark ”ostavi u sto vecem broju  u Ljubuskom.

SSRN je prezentirao projekte,kako bi se ”kupilo” radno mjesto za povratnike,ali sve je to islo sporo i nije davalo rezultate..Rijetki su se vracali ili vracali su se oni koji nisu uspjeli.Ne bi  oni  uspjeli  da su bilo kamo otisli!Ljudski faktor!Ostvarena su velika finansijska sredstva.Koristena su za gradnju pompeznih gradjevina sa 20-tak soba,kupovana zemlja,obogacivan masinski park….

Ako bi zavirili u dusu naseg junaka gastarbajtera,mogli bi primjetiti veliku transformaciju te licnosti u  sudaru sa demokratijom,slobodom.I nasi gastarbajteri su postali potpuno drugaciji nego su bili prije odlaska  u pecalbu.Moglo se primjetiti da kod njih preovladava odsustvo svakog rasizma i nacionalizma.Ljudi su postali kozmopolite i promjenili su shvatanja govoreci da svi imaju ista prava,da manjine imaju svoja prava kao i svi oni koji ne pripadaju vecini.To je ta vrijednost koju je u vecini prihvatilo stotine hiljada radnika  pripadnika razlicitih naroda bivse Jugoslavije boraveci u zemljama Zapada prije ratova 1991-1995.godine.U svoj toj njihovoj zaostavstini ova dimenzija je pridonijela demokratizaciji nasih prostora.Cesto pomislim da smo trebali svi boraviti po nekoliko godina na Zapadu,kako bi postali bolji,uspjesniji,tolerantniji,kulturniji,civilizovaniji.

Moji junaci gastarbajteri su bili Nedjo Konjhodzic(Nesada),Mijo Koroman,Mladen Galic-Gale,Ramljak Franjo-Cane,braca Bebici(Franjo,Mrko,Drago i Iko) i mnogi drugi sa kojima sam kontaktirao po raznim osnovama(posao,komsiluk,generacijski kod i slicno)Kada su nastupili dogadjaji 1992-1995 moglo se na njima primjetiti da su ”predvidjeli” takve dogadjaje i da  su oni za takvo stanje najmanje krivi.Na neki nacin u njima je godinama rastao osjecaj nadmocnosti nad nama u domovini,a opet mi smo smatrali da imamo sve i da zivimo bezbrizno i ugodno.Istina je negdje na pola puta.Oni su zeljeli biti u domovini sa njemackim standardom,a vecina nas u domovini je pozeljela njihovo mjesto.Nekima se to i ostvarilo i  oni najbolje razumiju nase gastarbajtere.

Najbolju ilustraciju zeljenih dolazaka gastarbajtera u domovinu pruza nam sjecanje na ocekivani dolazak Ethema Kosarica(Ete) u domovinu.Zejna i Abid bi prije na par dana nego sto ce Eto doci  uzvikivali:”Caro,dolazi u subotu”.A kada bi ”Caro” stigao,Zejna i Abid su postajali drugi ljudi.Osmijeh se sirio njihovim licima,nije ih nista ”bolilo”,auto nije mirovalo,posjecivali su se prijatelji i okolni gradovi,dzepovi su se napunili devizama,a Zejna i Abid su dozivljavali svrhu svoga zivljenja.”Caro”(Eto) je svojim roditeljima stvarao iluziju srece i zeljenog zivota koji bi potrajao 20-tak dana.Onda bi se”Caro” pocetkom Nov e godine vratio nazad na svoje radno mjesto i nestrpljivo brojao dane dane do novog polaska u Ljubuski.Tada bi Zejna i Abid utiho govorili:”Caro je otisao”.I opet ta ista svakodnevnica…

A ”Zabranjeno pusenje” pjevusi:

”Dok jezdis ka Alemanji

Iza tebe su razbijene boce

Okrenuto janje donijeto na ledini

Zar je moguce da je vec gotov

I ovaj odmor u domovini.”

Kemal Mahic

1549 Posjeta 1 Posjeta danas