DAME CRNE IZ VITINE


Nikada sedamdesetogodisnja monahinja nije mogla ni da sanja da ce se ovo dogoditi

!…NIKADA ! Niti je mogla pretpostaviti da ce joj se poremetiti snovi zbog svog tog uzasa koji

se desio u njenom zavicaju , koga je napustila jos u djetinjstvu i nikada se nije vratila ,

jer se odlucila da podje KRISTOVIM PUTEM LJUBAVI , kako su je ucili u kuci i na vjeronauku .

Istine radi , tajizbor ne bi nikada ni realizirala da je  na taj korak nije uputila  njena cestita

majka , primjerna vijernica i vazna aktivistkinja u pravoslavnoj PAROHIJI , kojom je upravljao

njen djed – otac ZAHARIJE .

A ne bi se nikada , ni u snu , odlucila ni na ovo OD DANAS  da nije izabrana za

IGUMANIJU manastira

u kome je provela najveci dio svog zivota iza zidina znamenitog zdanja  , medju

IKONAMA i

FRESKAMA , u molitvama i u radu . Kao djevojcica , unijela je i svoje ime u manastir

, tipicno

srpsko ime JOVANA JOVANOVIC , da bi i to ime izgubila prije desetak godina kad je ,

po tradiciji ,

promijenila ime i dobila novo : IGUMANIJA JEFIMIJA JOVANOVIC ! Zapravo , ime je

odabrala sama , kao

uspomenu na JEFIMIJU , prvu zenu pisca u davnom vijeku srednjovjekovne SRBIJE !

A opet , JOVANA JOVANOVIC ne bi nikada do ovog dosla  da nije postala IGUMANIJA i

tako , shodno novom

dobu i zvanju  , dobila i pravo da upotrebljava ordinator i internet , bez koga nije

mogao biti ni tradicionalno

ortodoksni manastir u kome je provela svoje djetinjstvo , mladost , zrelost – i ,

evo , sada i starost .

I to daleko , daleko od zavicaja , u manastiru  opkoljenom visokim zidinama i to

usred pustinje , kojom su

prolazili samo rijetki BEDUINI sa karavanima deva –  pa i to sasvim rijetko ! Zracke

svjetlosti unosio

je u njen zivot i izvjesni KHALID HASAN HENDEWI , vodja naucnih karavana , koji je

lutao pustinjom

i navracao u samostan kao musafir , donoseci monahinjama vijesti i poklone . U

sustini , on je obilazio

rijetka beduinska plemena da bi proucavao uticaj savremenosti na njhov zivot i

biljezio njhove

umotvorine , slusao njihove pjesme , jeo s n jima , ulazio u njihove zivote i

obicaje , njihov vjerski zivot

i njihove medjusobne odnose .

A OVOGA DANAS NE BI NI BILO – rekoh , to jest ne bi bilo ovako neobicne posjete

HASANOVE manastiru ,

da opet nije bilo interneta gdje je Igumanija JEFIMIJA saznala da je uopste bio TAJ

  1. u njenoj domovini ,

da u njenom selu nema vise MUSLIMANA , ne bi nikada saznala da se desila SREBRENICA !

– Boze , je li to moguce…je li moguce…Srbi , Srbi – SREBRENICA…buncala je ona

u dugim besanim nocima ,

poslije tog iznenadnog saznanja u koga , nikako nije mogla povjerovati !

Naime , u vrijeme kad se odlucila za MANASTIR , proucila je i usvojila KRISTOV POZIV

:” Ostvi oca i majku ,

bracu , sestre , rodbinu i sve sto volis i – podji samnom !…Da sirimo ljubav medju

ljudima !!

Tako , ili nekako tako !

Skrhana krvavim saznanjima sa interneta , ona je patila u manastiru i odlucila da

ode NE NAJAVLJENA u

zavicaj , umotana u crni arapski zenski “habit” da je ne prepoznaju , i  NA LICU

MJESTA vidi sta se to tamo desilo !

Hasan je dosao sa radosnom vijescu ( ako , uopste , u JEFIMIJINOM zivotu ima mjesta

  1. radosti )  da ce je

voditi karavanom do dalekog grada , a odatle  i u njenu bivsu domovinu , u kojoj (

gle cuda nevidjenog ) –

on, HASAN – tamo ima prijatelje . Sa njima ce putovati i mlada CASNA SESTRA SERAFINA

, katolicka misionarka –

JEFIMIJINA mladja drugarica iz skole sa kojom je , JEDINOM  , i  àdrzavala kakve

takve veze u toku svog dugog ,

besanog , mukotrpnog i tegobnog zivota u pravoslavnom manastiru u pustinji . Jednom

ju je cak , na dan izbora

za IGUMANIJU , Ivana i posjetila , zahvaljujuci opet ovom istom HASANU koji ju je

doveo karavanom u manastir .

Tada su se , po prvi put u ovom svom zivotu , ludo smijale kao nekada , posebno kad

su shvatile da su –

u dobroj mjeri – zaboravile i svoj govorni maternji jezik , tako da su morale

gvororiti – ARAPSKI ! Smijeh je

poceo odmah pri susretu , jer su uz pozdrav  – umjesto na maternjem jeziku BOG ,

izgovarale ALAH – mada je

to potpuno isto – samo na arapskom !..

A taj  HASAN je stanovao u velikom gradu pored male ,katolicke crkve – jedine u

njegovoj zemlji , u kojoj je

zivjela IVANA IVANOVIC , gdje je tek kasnije postala i  casna sestra SERAFINA , koju

je i dalje  mali , mrsavi i

nasmijani HASAN – zvao  IVANA . Iskreni vijernik u postovalac autenticnih zivotnih

pogleda svog idola –

poslanika MUHAMEDA , HASAN se svojski trudio da pomaze monahe i svestenike , krscane

u svojoj zemlji ,

i to – kako je stalno isticao : U SKLADU SA PRIMJERIMA ZNAMENITOG POSLANIKA ,

sjecajuci se dobro svih

strahova koji su , u pocetku , obuzimali i JOVANU i IVANU , okruzene i gotovo

izgubljene u okruzenju

muslimanskog svijeta . HASAN je jedini stalno drzao kontakt sa njima i hrabrio ih ,

u cvrstoj vjeri da je upravo

time slijedio put koga je trasirao POSLANIK , ne samo kao vjerski vodja , nego i kao

genijalni reformator .

TAKO SU NJIH TROJE , u nekoj vrsti PUSTINJSKOG TROJSTVA , drzali cvrsto svoje veze i

uzivali u njma . A do toga

DANAS ne bi uopste doslo da nije onih HASANOVIH prijatelja u JOVANINOJ i IVANINOJ

domovini , koji su HASANU morali

slati izvode iz KURANA , ili hadise  ” na nasem”- da bi on to davao i jednoj i

drugoj , ne da bi ih privolio za ISLAM ,

nego da bi im dokazao da on ne radi nista neobicno , jer su to tekstovi koji njega

obavezuju , bez izuzetka – tako da su

JOVANa i IVANA neke od tih tekstova drzale na pocasnom mjestu u samoj BIBLIJI ,

pored BOGA , svojoj jedinoj – saputnici !

I dok se IGUMANIJA JEFIMIJA sprema na dugi put kroz pustinju prema velikom gradu , u

kome ju je ceka IVANA –

njena mladja  drugarica iz djetinjstva , i dok HASAN podize na visoku devu njene

stvari , pisac ce iskoristiti vrijeme

da zaviri u JEFIMIJIJU BIBLIJU i da vidi sta to pise na fotokopirnim listovima ,

smjestenim odmah poslije korica znamenite

KNJIGE – koja okuplja oko svojih vjerskih i moralnih normi cetvrtinu svjetskog

stanovnistva !..

Fotokopije su stigle faksom , tekstovi su na nasem i  arapskom jeziku , a zabiljeske

je napisala JEFIMIJA .

H A D I S   :  ISLAMSKI  B U K V A R  ZA  POCETNIKE

—————————————————————————–

” Ako jedan od krscanskih svestenika , ili jedan od njihovih istovijernika , putuje

ili dolazi iz doline ili sa planine ,

pristizuci iz neplodnih predjela ili pjeskovitih pustinja , iz sela , sa obradjenog

polja , ako se nalazi u manastiru

ili ma gdje – ja sam im , kao i svi moji sljedbenici  ZASTITNIK , i ja se obavezujem

da cu ih braniti ! Ja im skidam

njihov teret , ja uklanjam sve njihove teskoce , jer su oni  MOJI STICENICI . Ja ih

oslobadjam svih tegoba . Ja necu

dozvoliti da oni budu muceni !….

Nikad se ne smiju sprecavati njihove vjerske poglavice u vrsenju svojih episkopskih

duznosti , svecenici u obavljanju

svojih vjerskih obreda , monasi u svom monaskom zivotu , niti putnicima smetati na

putovanju . Isto tako , ne smiju se

rusiti njihove crkve i manastiri u svrhu podizanja poboznih ustanova ili gradjenja

DZAMIJA…

Ko se god usprotivi ovim odredbama , bit ce smatran prekrsiteljem zapovijesti bozje

i zapovijesti NJEGOVA POSLANIKA..

Ova zapovijest da ostane na snazi do konca svijeta i do SUDNJEGA DANA…”

“AKO JE JEDNA KRSCANKA UDATA ZA MUSLIMANA , ON MORA POSTOVATI NJENA PRAVA I NE SMIJE

NIKADA SMETATI

NJENIM VJERSKIM OBREDIMA , ON JE MORA POMOCI I DOPRINIJETI GRADNJI I POPRAVCIMA

NJENE CRKVE I POBOZNIH

USTANOVA…”

MUHAMMED

RESULULLAH

(  ” MUHAMED A.S. I KURAN ” – OMER NURI str. 180  – 1931 . )

NATUKNICA :

——————-

P.S. – “Ratovanje i stocarstvo , jedina su zanimanja pustinjskih ARAPA – BEDUIONA .

Oni su prema gostu iskreni i prijateljski

raspolozeni , oni ce sa gostima podijeliti posljednji svoj gutljaj vode i zadnji

zalogaj hljeba . A kad gost iz satora podje ,

dat ce mu , ako ima , dar i brasenice  i ispratiti ga sa blagoslovom na put !…”

Pustinjski Arapi , BEDUINI , sve do prelaska na ISLAM , smatrali su rodjenje treceg

zenskog djeteta u porodici kao BOZJU KAZNU .

Kako su vjerovali u vise BOGOVA , a razna plemena su imala i posebna bozanstva  –

Beduini su su prinosili zrtve svom BOGU

tako sto su zakopavali do pojasa u pijesak trece zivo zensko dijete , ostavljali ga

u pustinji  – i odlazili sa karavanom !!!

Mozete li zamisliti tu sliku ?!..I polozaj Poslanika MUHAMEDA u tom vremenu ,

posebno u odnosu na “zensko pitanje” …?!

  1. O  S  V  E  T  A

—————————

Sve se ovo naslo i izmedju korica JEFIMIJINE BIBLIJE , kao neka vrsta potsjetnika i

opreza u danima samovanja u MANASTIRU

opkoljenom beskrajnom pjesklovitom pustinjom i sagradjenim pored male oaze u

zelenilu – sa izvorom spasonosne vode .

Na margini knjige zapisana je P O S V E T A na arapskom jeziku  , koga (nazalost)

autor ne zna , ali je bitan potpis :

Dr. KHALID HASAN HENDAWI , University professor , FOUNDER MEMBER : International

Association

of MUSLIM SCHOLARS – Chef international league of islamic literature in QATAR  ( i )

SUPERVIZOR

RESEARCH CENTRE INDONESIEN LEAGUE OF DU AT JAKARTA…

U dnu , skromno na margini , zapisano je na nasem jeziku : HVALA , MOJ

HASANE….Jefimija !

PS .No 2 :  A bilo je slucajeva nedobronamjernih posjeta i lupanja na teska

manastirska vrata da im se otvore . Bilo je toga  , ponekad !

Ali , Jefimija bi nasrtljivcima – provukla list papira kroz malu rupu na debelim ,

okovanim vratima , na kome je – uvelicanim slovima –

pisao gore pomenuti tekst NA ARAPSKOM  –  sa imenom POSLANIKA i potpisom HASANA

KHALIDA , “Pustinjskog vuka” – kako

su ga BEDUINI zvali , radi njegove blage naravi u normalnim , i vucje naravi u onim

prilikama kad bi on sam ocijenio ” DA SLUCAJ  NIJE

U SKLADU SA POSLANIKOVIM NAREDJENJIMA”- i postupao krajnje strogo, ponekad cak i

surovo –  i bez pardona !

U takvim slucajevima , bez izuzetka , videci ime HASANOVO – rijetki nasrtljivci bi

se udaljavali od manastirskih vrata brze nego sto bi i dosli !…

Ali , to su zaista bili izuzeci . Mnogo vise , daleko mnogo vise , bilo je onih iz

beduinske zajednice koji su ovdje navracali iz potrebe za vodom

i odmorom i lupali na vrata manastira da bi monahinjama dali  dar i pozeljeli im

SELAM , uz kablicu mlijeka od deva , ili komadice sira .

I tako , ili nekako tako , uoblicena je prica od stvarnosti koja slijedi .

JER , DOBAR DIO otsjaja iz realnog zivota , ukjljucujuci i  realisticne otsjaje iz

nezaboravnih i vjecnih  skaski iz HILJADU I JEDNE NOCI – nisu samo

otsjaji stvarnosti , nego i mogucnosti i stremljenja onih koji imaju potrebu da pisu

i opisuju , mastaju i usmjeravaju  – ka nekom visem , BOLJEM

i optimisticnijem opstejudskom cilju !

Tako prica nikada nije sasvim ispricana do kraja . Kao i nastavak nase price o

Vitini i Veljacima – selima gdje su se , stoljecima ljubili ISTOK i ZAPAD !

Ta cinjenica je nagnala autora da , junake prvog dijela price dovede na vjetrometinu

pomenutih sela  i da – po ko zna koji put –  ponovi jasnu cinjenicu

da je covjecanstvo , od bljeska prve svoje svijesti , pricalo , prica i pricat ce

samome sebi – uvijek istu pricu : PRICU O LJUBAVI !

C O V J E K   U   B I J E L O M   I   Z E N E   U   C R N O M

————————————————————————————

Upekao ” Bozji zvizdan” , a u dvoristu vitinske dzamije sakupio se silan svijet i

zauzeo mjesta ispred malog minareta , na cijim stepenicama su

stajale djevojke u narodnim nosnjama , lijepe i nasmijane MOSTARKE , koje su ovdje

dosle da , svojim programom , uvelicaju danasnje

slavlje . Ispred njih se smjestio mali “momacki orkestar” trojice skromnih ,

cutljivih i nasmijanih momaka – tik ispred prvog reda stolica ,

na kojima su se smjestili ljudi sa ahmedijama , vjerski zvanicnici – HADZIJE , i

vazni uzvanici – pristigli ovdje iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine .

Iza njih je posjedao ostali svijet , muskarci i zene , svecano dotjerani i ugladjeni

, ozbiljni i tihi gosti na svecanosti koju su dugo cekali .

I docekali !..

Iza zida koji dijeli dzamijsko dvoriste od susjedne kuce , natiskali su se ostali ,

oni koji nisu mogli uci pred dzamiju malog , ali ukusnog dvorista !

.

Velicinu svecanosti potcrtavao je i fakat da tokom obnove bogomolje nije bilo

nikakvih incidenata ( kojima su se mogli samo zli ljudi radovati ) ,

jer se VITINA smirila , uljudila i stigla na domak onoga sto je nekada i bila , ali

je ostao zal , tuga i bol u njihovim dusama – i kod jednih i drugih !

I kod jednih – i kod drgih !

OVDJE , NA OVOM MJESTU, okupili su se danas oni koji grade mostove medju ljudima i

njihovim dusama , usprkos svemu ! Uz prkos zlu .

I DOSAO JE TAJ TRENUTAK : sve se umirilo – utihnulo toliko – da bi se mogao cuti i

laki zamah letirovih krila , dok su sve  oci bile uperene u najavljivaca

programa – mladog , ozbiljnog i ponosnog covjeka , cije su ruke podrhtavale ,

prihvatajuci mikrofon !  I Samo sto mu te drhtave ruke nisu ispustile

POTSJETNIK – koji je podrhtavao , kao da je u groznici jer se desilo – nesto

nepredvidjeno !

Desilo se nesto nepredvidjeno , nesto vrlo iznenadjujuce , i to upravo u vrijeme te

kratke stanke – par trenutaka prije svecane najave .

Desilo se , odjedanput , nesto sto niko nije ocekivao , cak ni sami organizatori –

nesto sto je prikovalo sve poglede na desnu stranu od prvog reda .

I nije to bilo NESTO , nego NETKO – bio je to COVJEK U BIJELOM , koji je odjednom

iskrsao kao da je “sa neba bacen” , uplovivsi  tu u vidno polje

svih koji su se tu okupili ! Covjek je bio mal , mrsav , malo poguren i lako , s

mjerom , nasmijan i sav u bijelom ogrtacu do zemlje , dok mu

je glavu pokrivao tradicionalni arapski rubac , sa okruglim , crnim krunskim krugom

na vrhu glave – kao sto nose arapski seici , zvanicnici ,

princevi , vodje karavana , vjerski i naucni autoriteti , pa i obicni beduini , ili

ljudi do kojih se drzi !..

Covjek je ponajprije malo zastao , pogledao po prisutnim – ocima covjeka naviklog na

publiku , naklonio se lako i sa mjerom , i sam iznenadjen

  1. koju  je izazvao cinom svog prisustva . Njegov pratilac , covjek za glavu

visi od njega , nasao se i sam “u neobranom grozdju”, ali se

odmah i snasao . Okrenuo se prema publici i , biranim rijecima , saopstio da je nas

uvazeni gost , sasvim slucajno dosao u posjetu svojim

prijateljima u MOSTAR , a onda bio odusevljen pozivom tih istih prijatelja da ,

svojim prisustvom , uvelica slavlje OTVARANJA VITINSKE DZAMIJE  :

– On je nas prijatelj i KATARA i zove se : Dr. KHALID HASAN HENDAWI , profesor

univerziteta , pisac , naucnik..i prijatelj Bosne i Hercegovine !…

zakljucio je covjek , koji je dosao u HASANOVOM drustvu .

Cuo se najprije aplauz , a onda je COVJEK U BIJELOM gotovo pmonizno sjeo na prvo

mjesto u prvom redu ! Ali , to nije bio kraj ovog dramaticnog trenutka !

SAMO STO JE COVJEK U BIJELOM SJEO – na njegovo  mjesto , kao da su crne sahovske

figure , stvorile su se dvije ZENE U CRNOM , prekrivene od glave

do peta crnilom – samo sto su im se  ocrtavala lijepa lica , bijela kao mlijeko –

lica lako nasmijana i  uokvirena crnim pokrivacem . Zene su licile na

crne kipove postavljene na nekom zloglasnom mjestu , da opominju ! Da nije bilo

lakih osmjeha na njhovim licima kao u MONA LIZE , covjek bi pomislio

da su dosle na sahranu ! Tako se bar cinilo onima koji nisu navikli na drasticne

vizuelne razlicitosti medju ljudima , medju istim ljudima kao sto su i oni !

Sve oci su bile uprte u njih . SVE ! I to u pocetku sa cudjenjem , a onda  –  zeljom

dobrodoslice !

Ali , to je trajalo kratko , kao tren varljivog oka . Zene su se , kao i COVJEK U

BIJELOM , naklonile prisutnim i sa prijateljskim osmjehom sjele u prvi red .

Sada su svima bile okrenute ledjima , tako da su oni iza njih ostali uskraceni da

posmatraju njhova lica , posebno one mladje – iz cijeg lica je isijavala

ljepota , kakvu moze da porodi samo suha , bezvodna , osuncana  pustinja sa

plavetnilom i vjecno cistim ozvjezdanim nebom iznad glava – iznad glava

vjecnih pustinjskih lutalica i mastovitih potomaka i tvoraca nezaboravnih prica iz

HILJADU I JEDNE NOCI !..

Onima , rijetkima koji su – i inace , onako “na svoju ruku”- ZENE U CRNOM mogle su

licti na casne sestre franjevke obucene u svoje crne , svecane haljine –

ili na monahinje u crnim odezdama monahinja iz pravoslavnih manastira sirom svijeta !

U takvim slucajevima , mogla bi se cuti i suvisla pitanja  – ” STA CE CASNE SESTRE

NA OTVARANJU JEDNE DZAMIJE ?..”

Takvih filozofa , bar ovdje , nije bilo . I dobro je da nije ! Jer , granica izmedju

dobra i zla , upravo se nalazi u tom pitanju : STA CE CASNE SESTRE  NA

OTVARANJU JEDNE DZAMIJE ?..

Na strani dobra pise : DOBRODOSLE !

Na strani zla : STA CETE VI CASNE OVDJE ?!..

Pa vi , sada , odaberite !… U pakao , ili u raj !

( ” Jesu li ove dvije zene u crnim habitima katolicke , ili mozda pravoslavne casne

sestre ?..Ako jesu , sta ce casne sestre na otvaranju dzamije ? “

pita se jedan “komentator” u ljubusaci . com  , trudeci se da bude “duhovit” ! )

———————————————————-

NA VODOPADU KOCUSA U VELJACIMA

———————————————————-

OVDJE CE SE ZAVRSITI NASA PRICA . Ovdje na vodopadu KOCUSA , na kome su se , po

predanju i cinjenicama , krstavali stari krscani kad se krstavalo na

rijekama !Tu – nedaleko od rusevina starokrscanske BAZILIKE , cije je temelje otkrio

fra VINKO DRAGICEVIC dok je jos bio zupnik u KLOBUKU , a sada je

umirovljenik u samostanu na HUMCU .

Tu ce se zavrsiti prica  , a mozda samo poceti ! Jer , ovdje je stara , znamenita

ZUPA VELJACI u koju su organizatori otvaranja obnovljene vitinske

dzamije pozvali svoje uglednije goste na rucak . Tu , odmah uz znameniti vodopad i

bistru i cistu rijeku TREBIZAT , koja cistocom i bogatstvom  pitke vode

prednjaci u HERCEGOVINI ! Kao sto je bistra , jasna i nedvosmislena ljubav nasih

domacina , ugostitelja veljackih , koji su sve nas primili kao prijatelje !

Sa njima , uglednicima , u tipicnom “katolickom okruzenju” – sjedio je i COVJEKA U

BIJELOM . Odmah uz GRADONACELNIKA LJubuskog , kao sto i prilici !

  1. ZENE U CRNOM ?…One su sjedile, po obicaju , na ” izdvojenom mjestu” , medju

zenama , i izazivale interes veljacke djece , nenavikle na ovakve prizore .

Ali , samo zacas ! Samo zacas !

Tu , preko puta njih sjedila je ENVERA MAHIC , diplomata ( a ko bi drugi ! ) i

zabavljala ih – na engleskom ! To  “CUDO U VELJACIMA” trajalo je dvadesetak

minuta , a onda je sve postalo normalno . I zene u crnom su se “otvorile” , postale

komunikativnije , pricale su i salile se – na svoj racun ! Slikale se !

Evo ih sada na obali rijeke kako , sa COVJEKOM U BIJELOM , posmatraju brzace ciste

rijeke , vodu po kojoj klize i gumeni camci sa golisavom omladinom !

– Ovo je najveci dar Bozji – kazu i slikaju se pored bistrog brzaca vode , kakva

postoji samo u njihovim snovima ispod vedrih i zvjezdanih podnrblja

dalekog, zarkog  i susnog KATARA !

Koristim ovu priliku da priupitam “diplomatu od zanata” – nose li ove ” zene u

crnom” uvijek ovu ( i ovakvu )  crnu opravu ?

– Kad putuju u zapadni svijet , te rasne , rajske ljepotice – jos u avionu uskacu u

svoje skupe “minice” , pa se i na Jelisejskim poljima – okrecu za njima …

sali se sa  nama  ENVERA MAHIC, pijuci koka kolu i snimajuci bijelo-crnu trojku kako

, na obali Trebizata , ispod vodopada KOCUSA – sire ruke od ushicenja !

Na kraju , pozdravljaju se sa nama kao sa novim , iskrenim prijateljima , zahvaljuju

se na gostoprinstvu i kazu : OPET JEDNOM – ZAR NE !?…OPET !

Na kraju , i ja se pozdravljam sa Dr. KHALIDOM  HASANOM HENDAWI i pitam ga , ima li

zapreka da u jednoj svojoj prici iz pustinje ,  upotrijebim i njegovo ime ,

kao primjer prijateljstva i ljubavi medju ljudima raznih religija . On me grli i

kaze mi :

:

– Antonn – svi su ljudi pred Bogom braca !..Ni jedna religija , pred BOGOM nema

prioritet , izuzev po dobrim djelima !..Neka ti BOG i ISA Poslanik bude na pomoci

za sva tvoja dobra djela – a ja cu se moliti za sve vas u Bosni i Hercegovini !..Po

svom zakonu !..A to sto me pitas za pricu : GDJE JE LJUBAV – TU SAM I JA !…

Kad su otisli – COVJEK U BIJELOM I ZENE U CRNOM – osjetili smo svi mi u restoranu

pod KOCUSOM – da smo , istog trenujtka , ostali siromasniji za troje ljudi !

1652 Posjeta 1 Posjeta danas