“Direktor” norveškog sjevera

dulodizdarevic

Tekst prenesen iz  “Bosanske poste”, informativno-zabavnih novina za Bosance i Hercegovce u dijaspori, uglavnom Skandinaviji.

 

Dugo sam cekao na susret sa Dulom Dizdarevicem, Ljubušakom sa norveškog sjevera; meni sjever daleko, jer Dulo samo povremeno, vikendom uglavnom stanuje u Harstadu, ja u Sarpsborgu, razdaljina od dan hoda i to norveškim aeroplanima, daleko brate.

 
Cekam ga na aerodromu u Oslu. Ne znam ga, ni izgledom ni po godinama, pa za svaki slucaj, da se ne pobrkamo, samnom je kolega i Dulin rod Fahro Konjhodžic; Ljubušaci su svi neko nekome u rodu, ko na norveškom otoku Smøla u Romsdalu, tamo cak svi na ostrvu lice jedni na druge – cista rasa.
Naše životne price pomalo pocinju da lice poznatim uvodima u bajke cije prve redove pa i stranice komotno možemo prepisati. Poput onih “bio jednom jedan car”. Tako i prica o nama ide u red nove moderne bajke.
– Imamo tacno sedamdeset minuta, poslovicno ce Dulo.

Ljubitelji mraka: – Nije me niko deportovao na sjever, odmah ce Dulo, demantujuci time neke nejasnoce na tu temu. Bilo je gore nešto naših, te kad smo stigli u Norvešku devedeset trece, nakon samo dvonedjeljnog zadržavanja u kampu, zaputio sam se na sjever. Ko traper. Najprije u jedno malo mjesto Borgenes gdje je bilo dosta našeg svijeta, petnaestak kilometara od Harstada. Tu sam ubrzo dobio i posao u industriji, kao neka vrsta tehnicke kontrole i bogami ostah tu pet punih godina. Paralelno sam se i doškolovavao i otprilike pripremao za ovo što danas radim. Sa završenim politickim studijem bez poteškoca sam dobio mjesto u izbjeglickom kampu, da bih potom i preuzeo upravljanje tim objektom. Nosim, doduše, i iz Bosne nešto organizatorskog znanja, tako da nisam imao poteškoca u vodenju ove ustanove. Lani se ukazala prilika da isprobam “koliko sam težak”; traži se direktor u IMDI-u za Sjevernu Norvešku, to je državna ustanova za strance, grubo receno, za pitanja integracije; konkurišem, prethodno se konsultujuci sa suprugom, Norvežankom inace, ona me podrža i bijah primljen. Sad “upravljam” podrucjem otprilike kao dvije bivše Jugoslavije.
– Ima li još gore naših? – pitam Dulu, a znam da se nedavno jedna naša porodica pokajala što se preselila iz Finmarka u Østfold i nakon dvije godine cežnje za Kirkenesom vratili su se u svoj lijepi mrak.
– Najprije je sjever prihvatio nas, pa smo onda mi prigrlili sjever. Velika je ovo zemlja i moguce su i ocekivane razlike medu ljudima. Sjevernjaci su mnogo topliji, tolerantniji, ljudi s beskrajnom kolicinom strpljenja i raduju se svakom novom susjedu. Ima u tom boravku na sjeveru i drugih prakticnih, da se tako izrazim životnih prednosti. Manja je nazaposlenost, lakše se rješavaju stambeni problemi, drugacije je sa odgojem djece, taj standard je doveden do blagostanja i šta je onda kontra toga; dvadeset i pet dana ljepšeg vremena u godini. Ima li to baš toliku cijenu? Nema! Ako mi je do sunca – eno mi ga u Ljubuškom i neka mi ga, nagrijem se na njemu svakoga ljeta najmanje mjesec, a onda u Harstad gdje i nije tako strašno ako se ne bojiš mraka. A naši se ne boje! Nema nas doduše puno, nema nas previše, ima naših u Harstadu, u Tromsu, u Budø, u Narviku, nešto u Alti i Kirkenesu, držimo se. Naucili su nas izgleda i ti sjeverni susjedi finom ophodenju, toj komšijskoj mekoci i potrebi za bliskošcu. Moji su roditelji samnom, starci takoreci, Salem troši osmu deceniju, oboje s dovoljno norveškog, ne umiru od nostalgije; druže se sa našima, posjecuju, više i cešce bogami nego da su u Ljubuškom. I ne boje se ni mraka, ni oblaka!

Oda sjeveru: Vecina naših na sjeveru se više i ne smatraju strancima, sa aspekta integracije gledano. Nema razlike izmedu njih i Norvežana, ni u poslu, ni u standardu, ni po statusu, vjerujte. Prijatno je slušati razgovor gdje se o Bosancima govori samo u superlativu, kao finim radnicima, dobrim susjedima, nije, dakle, samo da ti je omoguceno da pokažeš ono što znaš nego se i valorizira taj tvoj rad, hvale te, uopce uživamo respekt kakav vjerovatno i zaslužujemo. Ne poznajem ni jednog našeg covjeka na sjeveru da nije zaposlen. Sjever daje šansu, daje vam priliku da pokažete ono što znate, dalje je samo stvar vremena i okolnosti. Naši ljudi su se u tome dobro snašli. Pitanje je, dakle, samo koliko covjek zaista želi da participira u ovom društvu, šanse su zaista velike.
Dosta o sjeveru, prekidam Dulu, ako nastaviš u ovom tonu dode mi da se i ne vracam u Sarpsborg, nego da prvim avionom zapucam ka Finmarku, pa šta me snade.
– Ima nešto što ipak želim da prigovorim i nama, da dodam na naš racun u cemu još nismo dorasli situacije. Bosanci i Hercegovici, generalno, ovdje ne ljube politiku, a to je pogrešan izbor. Uskoro ce u Norveškoj izbori, važan dogadaj za svakog gradanina ove zemlje. I stoga apeliram da naši ljudi ucestvuju u tome, ako su gradani ove zemlje, a jesu vecina, onda ne treba stajati po strani. I jedan glas je nešto, cutanje nije ništa, cutanje je ponižavajuci gest, tvrdi Dulo, koji je svoju funkciju u gradskoj upravi Harstada trenutno zamrzao zbog objektivnih okolnosti – preopterecen je poslom koji obavlja.
Najmanje sam ipak ocekivao da cu ovaj razgovor sa Dulom voditi na aerodromu.
– Od kad sam na ovoj poziciji moj rejon je preko dvije hiljade kilometara, puno i stalno putujem, a to u mom slucaju znaci – letim. Najcešce sam u zraku, ko ptica. Svakog drugog utorka sam u Oslu gdje je centralna administarcija i uprava ove organizacije. Moj odjel, dakle ovdje gdje sam ja direktor, pokriva tri velike norveške regije, po razdaljini to je 2200 kilometara, cetrdeset i dvije su komune sa kojima suradujemo, vodim dijalog sa organizacijama koje se takode bave integracijom stranaca, pomažemo strancima koji u Norvešku dolaze kao radnici, njihovim porodicama, ukljucivanju djece u škole, uopšte se bavimo svim aspektima integracije. To su cesto udaljena mjesta do kojih da bi došao i vratio se u bazu moraš poletjeti i sletjeti ravno jedanaest puta avionom. Zanimljivo, zar ne?! I nikad nisi siguran kad ceš stici na dogovoreno mjesto. Srecom, sjevernjaci su tolerantni ljudi, strpljivi, shvataju okolnosti i ne smatraju uopšte neposlovnim ako na neki dogovor dodeš sa cetiri do pet sati zakašnjenja. Jer, znaju da nije do tebe. Nije nikakva rijetkost da vam dok cekate na neki avion, cije polijetanje je neizvjesno, ako ste sami pride neko i ponudi vas kafom, cokoladom ili nešto slicno, jednostavno ovdje je ta druželjubivost nacin ponašanja, bonton, manir nicim neisforsiran osim potrebom za zbližavanjem, nepoznat cini mi se južnom dijelu poluotoka. I zato me je, pored ostalog, zarobio ovaj sjever.
I još neko! Tu, u Harstadu, prije 14 godina sreo je sadašnju suprugu, Norvežanku Anne sa kojom ima sada vec dvanaestogodišnju kcerku Miu. Anne je zdravstvena radnica u jednoj privatnoj ustanovi, razumije posao leteceg ambasadora i podržava ga u tom njegovom poslovnom uzlijetanju. Kako trenutno stoje pozicije, a to trenutno traje vec 14 godina, Dulo je više pobosancio Anne nego što je ona integrisala njega. Deset godina je neizostavno u Ljubuškom i jedva ceka ljeto da Harstadu okrene leda. Nije se, eto, desila tragedija, kako se najcešce tumace mješoviti bracni izazovi medu našima u Norveškoj.
Aerodromskim holom se cuje poziv putnicima za Kristiansand. Tamo ce i Dulo, i to je znak da je naš razgovor završen. Za ovaj put. Ide, kaže, na neki dogovor sa Husbankom.

***
Peti je dan proljeca, po kalendaru. Nad norveškim Østfoldom orgija prava mecava. Na kojem li aerodromu juros ceka da se nevrijeme slegne pa da poleti na neki dogovoreni ali nikad precizirani zadatak naš leteci ambasador Dulo Dizdarevic?
Zamolih urednika da objavi i moju uz sliku Dula Dizdarevica, jer za nekoliko godina niko mi nece povjerovati da ga poznajem.
Dobro je i potreba je susretati i poznavati ovakve osobe. To su ona poznanstva koja okrepljuju, gase ili makar smanjuju vaša osobna nezadovoljstva, popravljaju nepravedno nastale kvarove naspram bosanstva, uvjeravaju da na tom portretu nema baš previše kica.

1551 Posjeta 1 Posjeta danas