20 godina od progonstva Bošnjaka u Norvešku

 

norveska

 

 

 

Pise: Filip Mursel Begovic, behar.hr

“Zemlja koja kao da je izašla iz kutije lego kockica“, pomislio sam nakon što sam sletio na aerodrom u Oslu. Dočekao me je Fadil Dizdarević, stručnjak informatičkih tehnologija koji ima svoju firmu u Oslu, a ujedno je potpredsjednik “Preporoda“ Norveška.

“Ma nisi ti vidio ništa, Norveška je toliko duga da kada bi je okrenuo naopačke vrh bi joj došao do Rima“, srdačno mi je rekao Fadil. U zemlji snijega i fjordova, gdje je skijanje nacionalni sport, prvo što me je zainteresiralo bilo je kako se bosanski čovjek prilagodio ekstremno drugačijim klimatskim uvjetima. Saznah da im je najteže u zimskim mjesecima, koji em dugo traju em se “svjetlost mjeri na kapaljke“. Što sjevernije to je za Bošnjaka teže, a po ljeti je čitavu noć dan. U početku nisu znali kada leći, a kada ustati. Tada su se neki snalazili pa su dekama prekrivali sve rupe u kućama iz kojih je dopirala svjetlost, ali nije bilo pomoći jer su bez obzira na to osjećali da je dan. No, kada se biološki sat prilagodio, navikli su se. Fadil mi je u vožnji od aerodroma, koji je udaljen 60-tak kilometara od grada, rekao da je problem i kada počnu padati beskonačne ljetne kiše. “Srećom, standard je visok pa si građani Norveške mogu priuštiti mjesec dana odmora bilo gdje na jugu Europe“, tvrdi Fadil.

U Norvešku sam stigao na poziv Bošnjaka iz Kulturnog društva “Preporod“ za Norvešku koji su tada održavali Skupštinu društva te uz to organizirali promociju moje knjige priča i kolumni. Norveški “Preporod“ osnovan je 1996. godine na inicijativu prevoditelja i književnika Muniba Delalića, kojega tom prilikom nisam upoznao. Organiziranje Bošnjaka oko “Preporoda“ svesrdno je pomogao i veliki prijatelj Bosne, šef Katedre za slavistiku u Oslu, profesor Svein Mønnensland. Upravo njegovom zaslugom bosanski jezik je, zajedno sa hrvatskim i srpskim, među prvima uveden na Univerzitetu u Oslu. To je ujedno značilo i prvo priznavanje državnosti BiH u Norveškoj. I ne samo to, prijatni profesor Mønnensland (koji je došao na promociju, ali nismo imali vremena više porazgovarati), 1995. godine je, zajedno s profesorom Tone Bringom i Leifom Pareliem, uspješno realizirao projekt suradnje Zemaljskog muzeja u Sarajevu i Folketsmuseum-a u Oslu. Napisao je i raskošno ilustriranu monografiju o putopisima po BIH.

Nakon dugogodišnjeg uspješnog vođenja Munib Delalić se povukao s pozicije predsjednika te je vođenje preuzela Sanela Numanović koja mi je potvrdila da je riječ o klasičnoj smjeni generacija, no, da imaju određene poteškoće u osmišljavanju projekata jer nova postava nema velika iskustva u kulturnim djelatnostima. “No, imamo volju, rekli su mi Fadil i Alija Trako koji nesebično, zajedno s ostalima, doprinose očuvanju bošnjačkog identiteta u Norveškoj. Smjestili su me u hotel, koji je ujedno bio najbolji hotel u kojemu sam odsjeo. Grizla me je savjest. Vrijedim li najboljeg hotela? Vrijedilo je saznati koliko uopće vrijedi Bošnjak u Norveškoj.

Zašto smo u Norveškoj fina gospoda, a u Bosni krvoloci?

Na ulici u centru Osla primijetio sam veliki broj muškaraca koji su se držali za ruke i bezbrižno hodali u odjeći koja me je podsjetila na modu sa starih snimaka izvođača “glam” rocka sedamdesetih. Začudih se što kod mene ne izazivaju istu homofobnu reakciju kao kad bi ih ugledao u Sarajevu ili Zagrebu. Naravno, ne pada mi na pamet da na bilo koji način pokažem agresivnost, ali na domaćem terenu bi zasigurno osjetio veliku količinu odbojnosti. Upravo me je to zabrinulo. Zašto sam u Norveškoj tolerantniji? Potom se sjetih Elvira iz Finske koji je preko ljeta došao na praznike s obitelji u Sarajevo. Nije li mi se upravo on, za Bajram, Allahom kleo da bi sve te “pedere“ pobio kalašnjikovom kada bi se još jednom pojavili u gay povorci na čaršiji. Jest! Pa što ih onda nije ubijao u Helsinkiju kada je tolika muslimančina? “Zato što je najveća pederčina među finskim homoseksualcima, eto zato“, ljutito sam u sebi mislio dok su pored mene prolazila dva lika za koje nisam mogao odrediti tko je od njih muško, a tko žensko.

Koliko li se samo takvih lajavih i agresivnih štetočina nakupilo u Bosni, da Bog sačuva. U Skandinaviji gledamo svoja posla i tolerantni smo, a u Bosni pucamo od bijesa. U Norveškoj smo fina gospoda, a u Bosni krvoloci. U Norveškoj se zgražamo na Breivikom, a u Bosni čuvamo kalašnjikove. U Norveškoj ćemo se dobrovoljno prijaviti da čistimo javne površine, jer to je dio norveške kulture, a u Bosni ćemo usred noći istovariti pun kamion građevinske šute u Neretvu, jer je to dio bosanske nekulture. Pa čak ni pseto ne vrši nuždu u svojem dvorištu. Osim onih koji su na lancu. Jesam li to i ja skinuo bosanski lanac sa svojega vrata pa me ni homoseksualci u “glam” rock tajicama ne smetaju? Bit će da je tako. Tada mi se Norveška plaho svidjela. Možda bi neki Sarajlija taj iznenadni osjećaj ljubavi prema Norveškoj ocijenio kao pederluk, ali da sam pederčina kao Elvir, barem to nitko ne može reći.

Međutim, ovdje je nešto drugo bitno, što je vrijedno traženja potpunog odgovora. Kako je moguće da Bosanac (taj neki Bošnjak, Srbin ili Hrvat ) čim izađe iz te svoje Bosne – uspije?

Tome svjedoči i podatak da Bošnjaci u Norveškoj imaju veći procenat zaposlenosti od samih Norvežana. Dakle, ne samo da ne stvaraju nered kao socijalni slučajevi, oni su visoko obrazovani, uspješno integrirani u društvo, naučili su jezik, sudjeluju u društvenom životu… u onoj mjeri u kojoj to nikada ne bi uspjeli da su ostali u Bosni. Kako je to moguće? Je li moguće da Bošnjaci ne mogu uspjeti ukoliko nisu nečiji vazali, ukoliko ne žive pod nečijim dobro uređenim protektoratom.

Po prvi put u svojoj povijesti imaju kakvu-takvu slobodu i s njome se u svojoj domovini ne znaju nositi.

Bošnjaci u Norveškoj nisu socijalni slučajevi

Nakon druženja s prijateljima iz Preporoda susreo sam se s književnikom Uzeirom Bukvićem. Očekivao sam da će mi upravo on, kao dugogodišnji novinar i reporter “Bosanske pošte“, skandinavskih novina BiH dijaspore, dati ponajbolje podatke o statusu Bošnjaka u Norveškoj.

Razgovarali smo šetajući po centru Osla te sam pitao Uzeira kako je živjeti u zvanično najbogatijoj zemlji svijeta. On je dodao da je Norveška i najskuplja zemlja na svijetu. “Sve je skuplje desetak puta, ali prateći cijene hrane i tehnike u BiH to se čak podosta izjednačilo. Mi smo tu u prednosti, a imamo i velike ljetne i zimske rasprodaje na kojima se za male pare mogu kupiti vrlo kvalitetne stvari.“, rekao mi je Uzeir naglasivši da je najveća prednost života u Norveškoj socijalna politika. “Ovdje nema norveških državljana koji su gladni ili nemaju krov nad glavom“, upozorio me je Uzeir.

“Kada su Bošnjaci stigli u Norvešku, u percepciji starosjedilaca bili su izjednačeni sa ostatkom imigranata. Oni nisu imali nikakva saznanja o nama, za razliku od nas koji smo nešto znali o njihovoj kulturi. Znali su za Ivu Andrića i ništa više. Dva su naša gafa na samom početku boravka ovdje pobudila njihovu znatiželju. To je kada je Kečo htio oteti avion i odletjeti u Sarajevo i kada su se igrale nogometne utakmice između norveške i bosanske reprezentacije, a naši su navijači zapalili tribine“, uz smijeh mi je rekao Uzeir Bukvić. Zanimljivo je da su oba slučaja izazvali simpatije kod Norvežana, koji su do tada nogometne utakmice doživljavali kao koncerte klasične muzike. “Kada su naši zapalili tribine to je promijenilo kulturu ponašanja Norvežana na stadionima“, kaže Uzeir koji dodaje da Norvežani ponajviše cijene to što 84% Bosanaca živi od svoga rada i nisu socijalni slučajevi. Ujedno, to je za 2% više od samih Norvežana što je zapanjujući podatak.

No, u Norveškoj postoje političke struje desne orijentacije koji su protiv svih imigranata pa i Bošnjaka. “Naši to onda individualno demantiraju svojim uspješnim etabliranjem u društvu. Imaš naših ljudi u medijima, univerzitetskih profesora, pisaca, redatelja s vrlo uspjelim predstavama itd. Onda, tu su i mnogi kontakti jer Norvežani dosta putuju u Bosnu pa mogu vidjeti da to nije tamni vilajet već normalna europska zemlja i europski narod“, objašnjava mi Uzeir, pritom iznimno hvaleći rad islamske zajednice u Norveškoj i glavnog imama Senaida ef. Kobilicu.

Međutim, Uzeir upozorava da je dvadeset godina od dolaska malo i da bez obzira na sve pozitivne suodnose Bošnjaci još uvijek ne participiraju posve ravnopravno u svim segmentima društva. “Može se uslovno reći da su nas na neki način i prevarili. Prve četiri godine nisu nam dali boravak. Produžavali su nam ga svakih šest mjeseci pa nisi znao koliko ćeš ovdje ostati“, potužio se Uzeir i to s pravom jer je to najviše pogodilo njegovu generaciju koja je izgubila četiri radne godine. Bošnjacima su zatim ukinuli status prognanika i dali im status stranaca. U praktičnom životu to je značilo da ljudi poput Uzeira, koji su u Norvešku stigli u četrdesetim godinama života i otišli u mirovinu, nemaju ista mirovinska prava kao ostali Norvežani, jer država uzima uslov četrdeset godina boravka u zemlji. “Nitko od nas nema te uslove, a ja kad sam odlazio u invalidsku penziju smanjili su mi je do one mjere koja u Norveškoj faktički ne postoji. Kada kažem mojim norveškim prijateljima kolika sam sredstva dobio, oni odgovore da to nije penzija jer se od toga ne može živjeti“, žalosno mi objašnjava Uzeir, čijih 700 eura penzije je duplo manje od financijske pomoći koju dobivaju socijalni slučajevi.

Tetovirana duša Uzeira Bukvića

“Kada svojim prijateljima Norvežanima kažem da živim najgore do sada, njima je to neshvatljivo. U Bosni sam imao bolji standard i bolji status. Bio sam novinar i urednik na televiziji koja nije bila mala firma. Problem je što oni to gledaju kroz prizmu Somalijaca i Vijetnamaca, koji dolaze iz znatno slabijih ekonomskih sredina, pa misle da smo mi sretni što smo uopće ovdje. To su problemi kojima se bavim u svojim dokumentarnim filmovima i reportažama u Bosanskoj pošti“, rekao mi je Uzeir čiji prvi film na tu temu nosi naziv “Tetovirane duše“.

Budući da je Brčko, od kuda je Uzeir, palo u prvim danima rata, on je s kamerom krenuo put Europe snimajući životne priče izbjeglih Bosanaca. Ironijom sudbine 1993. našao se u istoj situaciji kao i akteri njegovog filma te je u Norveškoj nadosnimio materijale i složio ih u dokumentarni film. Film je odlično prihvaćen, a Uzeir je s njime nastupao i na festivalima filma diljem Skandinavije. Na sličnu temu je i film “Dženeta“, o djevojčici koja je, nakon dvije godine boravka u Švedskoj, na skandinavskom literarnom konkursu osvojila prvu nagradu. Film je izazvao senzaciju ponajprije kod Šveđana koji su se čudili da jedna bosanska izbjeglica, u tako kratkom roku, može tako dobro ovladati švedskim jezikom i uz to osvojiti prvu nagradu. Uzeir će s ponosom isticati da je 1997. pokrenuo Bosansku ljetnu školu. Nažalost, projekt je ugašen jer nije dobio podršku iz BiH. Takva nezainteresiranost i nebriga političkog establišmenta u Bosni prema dijaspori, u kojoj se krije neslućeni potencijal, u najmanju ruku brine. Bosansku ljetnu školu Norvežani su ocijenili kao najbolji kulturni projekt kojega su osmislili neki doseljenici u Norveškoj te ga nagradili “Nagradom za ravnopravnost“.

Hodajući Oslom, u kojem je početkom aprila još uvijek padao gusti snijeg, Uzeir i ja smo s gorčinom zaključili da neprestano i nepovratno propuštamo projekte od “nacionalnog vitalnog interesa“, parafrazirajući tako sintagmu koja je u zadnje vrijeme postala sinonim za nemilosrdnu foteljašku borbu političara u Bosni.

Uzeir mi priča da Norvežani, koji uz to imaju kompliciranu birokratsku proceduru na fondacijama za film, nisu više onako blagonakloni u financiranju projekata iz kulture kojega predlažu Bošnjaci. Čini se da je mnoštvo naših sunarodnjaka u nekoliko navrata dobilo znatna financijska sredstva za projekte od kojih na kraju nije bilo ništa. Taj sramotni mentalitet i sklonost nekih Bošnjaka da pronevjere novac, ujedno znači da su i onima koji imaju sasvim poštene namjere i kvalitetne projekte u budućnosti zatvorena vrata.

Norvežani su sve oprezniji u zadnje vrijeme. To je narod koji do prije nekoliko godina gotovo da nije poznavao pojam krađe. Bilo je sasvim normalno da u podne vlasnik trgovine ode na pauzu i ostavi otključanu trgovinu bez ikakvog straha da će biti pokraden. Ulaskom zemalja istočnog bloka u EU, čiji građani u potrazi za boljim životom dolaze u Norvešku, sve je više kriminala. Bez obzira na sve rečeno Uzeir mi je povjerio da kada bi postojao još jedan život ne bi imao ništa protiv da se rodi u Norveškoj. “U ovoj zemlji čovjek, ako je uporan, može ostvariti sve što hoće. Samo lud čovjek ovdje ne može uspjeti“, rekao mi je na našem rastanku.

Uzeir je zadnjih godina rad na dokumentarnom filmu ostavio postrance i bavi se pisanjem. Njegovi spisateljski interesi se uglavnom dotiču tema egzila i progonstva. Na talijanskom mu je 1994. izašla knjiga o silovanim ženama u BiH koja je uručena i papi Ivanu Pavlu II. u Vatikanu, a koji je nakon čitanja prvi put javno rekao da “Srbe treba vojno zaustaviti“. Uzeir je knjigu tada objavio pod pseudonimom jer se bojao za rodbinu koja je bila pod srpskom okupacijom u Brčkom. Član je Saveza pisaca i Saveza novinara Norveške. Budući da piše na bosanskom jeziku, koji je manjinski jezik i Norvežanima neatraktivan, iako ima sva prava kao i ostali norveški pisci, do sada nije uspio konkurirati na financijski izdašnim fondovima tih izrazito moćnih fahovskih udruženja. Situacija je nešto bolja u Švedskoj gdje država otkupljuje knjige bosanskih pisaca.

Radi i kao reporter za “Bosansku poštu“, skandinavsku novinu koju su osnovali prognani Bosanci i koja je po Uzeirovim riječima spasila mnoge novinare u egzilu. No, uloga tih novina je prije svega u povezivanju prognanika iz BiH u Skandinaviji te zadržavanje prisnijih kontakata sa domovinom. Izlazi u sve četiri skandinavske zemlje, a središte je u Norveškoj. “Bosansku poštu“ vodi Dževad Tašić, nekadašnji urednik sarajevskog “Oslobođenja“ koji je do sada uspio održati taj izdavački projekt. U Norveškoj je do sada pokretano nekoliko novina i časopisa, radijska postaja te čak i TV kanal, ali ništa od tih medija se nije održalo osim “Bosanske pošte“.

Dževad Mešan i magična nacional-patriotska riječ “naš“

Još u Sarajevu su me prijatelji upozorili da ako idem u Oslo ne propustim susret s Dževadom Mešanom, koji je čovjek “naš“, stoji čvrsto na zemlji i učinio je veliki hajr tamošnjoj Islamskoj zajednici. E sad, to “naš“ inače uzimam s velikim oprezom, zavisi od toga tko je izgovorio tu magičnu nacional-patriotsku riječ koja bez ikakve provjere garantira povjerenje i naklonost. Jer, ponajčešće je to “naš“ bilo veliko razočarenje. Čim sam stigao pitao sam za Dževada. Fadil me je upozorio da neće svi dijeliti jednako oduševljenje samim time što je on predsjednik Islamske zajednice, što je Hercegovac, što je uspješan poslovni čovjek itd. Tako je i bilo. “Grmalj…“, šaptali su mi neki, uz dopunu da Dževada cijene jer je ipak nešto napravio za razliku od drugih. Fadil mi je rekao da su Bošnjaci ljubomorni na Dževada jer je uspješan, što je nepravedno jer ne samo da pomaže bošnjačka udruženja već i ljudima pojedinačno. Od nekih drugih sam čuo da ako se na listi organizatora neke bošnjačke priredbe nađe Dževadovo ime, to je ujedno preduslov i znak da će događaj uspjeti.

Zašto je za neke “grmalj“ shvatih nakon što ugledah ljudinu od dva metra. Istog trena uvidjeh da Dževad Mešan nije kao neki službenici islamske zajednice. Naime, svoj poveliki imetak, kojeg može zahvaliti uspješno vođenom poslu s nekretninama u Oslu, nije zaradio uz pomoć i preko Islamske zajednice, kao što je to često slučaj kod određenog broja uzurpatora džamijskih resursa, kojih na našu veliku žalost ima posvuda. Iza pokazne zamjenice “naš“ i pridjeva “uspješan“ često se, dakle, krije najpokvareniji soj ljudi koji su hodali Bosnom. Poznato je da u tome “naš“ kod Bošnjaka postoji tolika količina korupcije, lihvarstva, netransparentnosti i prevrtljivosti da je ponekad onaj “vaš“ kudikamo bolja adresa.

Pojedinac je važan. To sam vidio na nekoliko mjesta u dijaspori, ali i u Republici Srpskoj, odnosno svugdje gdje su Bošnjaci velika manjina. Tamo gdje Bošnjaci nemaju veći broj svojih vjerskih, kulturnih i političkih institucija, tamo gdje se ovisi o samo jednom izvanrednom pojedincu na čelu zajednice – tamo stvar nepogrešivo funkcionira. Ne zalažem se za diktaturu pojedinca i ne tvrdim da institucije nisu važne, naprotiv, ali činjenica jest da gdje god postoji više bošnjačkih institucija – tamo vlada nepodnošljiva i nepomirljiva svađa. Zato mi je Dževad Mešan isti tren bio zanimljiv sugovornik. Prepoznah ga kao izvanrednog pojedinca u Norveškoj.

Kako je moguće da Bošnjak čim izađe iz svoje domovine postaje us­p­ješan i zahvalan radnik, a u svojoj zemlji ne zna što bi sa sobom?
Dževad Mešan: Veoma lahko, mi smo po prirodi radišni ljudi. U suštini, stvar je pristupa. U Norvešku su stigli najobrazovaniji ljudi iz BiH. Čim smo došli prihvatili smo se posla jer nismo naučili biti socijalni slučaj. U BiH je drugi slučaj. Došle su organizacije poput Merhameta i Caritasa koje su nas hranile, ali i odvikavale od rada. Imamo i postratni sindrom koji se ogleda u letargiji i zahvatio je čitavo društvo. Ljudi ne znaju ni što raditi. Pitaš ga šta bi radio, a on odgovori šta bilo. Nema više socijalizma i možeš raditi samo ono za što će te netko platiti. Ako zaradiš pare tada ćeš ih i dobit, a ako ne, nemaš ih. Ljudi nisu spremni, zbog te letargije i beznadežnosti, ni na prekvalifikaciju. Ja sam u Norvešku stigao kao magistar financija i računovodstva, a pošto nisam mogao podnijeti da sa 26 godina primam socijalnu pomoć, a čekao sam dvije godine da mi se prizna diploma, radio sam na montaži namještaja. Tražio sam da radim. Sa današnjim danom imam 52 stana u Norveškoj. To je veoma unosan posao i ja sam profitirao. Nekretnine su poskupile šest puta, a moji krediti su ostali isti. Kada si situiran počinješ razmišljati šta dalje, pa dođeš do zaključka da bi mogao ulagati u Bosnu. Ne očekujem profit. Želim našim ljudima dati šansu, a oni će sami zaraditi novac. Daj našem čovjeku pravo da sam radi, bez da mu je nad glavom tutor, i on će uspjeti.
Smatram da se ljude u BiH može veoma lahko aktivirati. Ja ću se vratiti u BiH. Osnovao sam firmu u Sarajevu, imam 7 zaposlenih i za dvije godine, ako Bog da, imat ću 100 zaposlenih koji će imati barem 20% veće plate nego što trenutačno ima većina Bošnjaka. Ako to uspijem ja mogu reći da sam odradio svoj dio posla. Ne radi se o tome da ovdje žele raditi, a u BiH neće. Rekao bih da je poduzetnički duh zbog rata drastično opao. Imamo i problem političkog sistema, nejednakosti pred zakonom i naravno korupcije. Problem vidim i u koncentraciji moći u velikim gradovima. Nemamo ujednačeni teritorijalni razvoj i ne ulaže se u sve dijelove BiH jednako. Da li bi se Bošnjak iz Norveške vratio u BiH, to je pitanje? Šta Bosna nudi? Svjedok sam mnogih uspješnih povrataka u BiH. Zavisi i od toga od kuda je netko došao u Norvešku. Imaš ljude koji su došli direktno iz srpskih koncentracijskih logora iz Krajine ili onih koje je držao HVO u Dretelju itd. Nekada je povratak nemoguć iz spoznaje proživljenih tragedija. Često će reći da ne želi priuštiti svom djetetu ono što je on proživio. To nisu ekonomski razlozi i nije riječ o racionalnom rasuđivanju. Ovdje ima veliki broj uspješnih poduzetnika koji su se vratili i u BiH napravili fantastičan posao. Imamo slučajeve da su u BiH otvorili fabrike i izvoze u Norvešku i obrnuto. Povezali smo dvije zemlje i postoji dobra suradnja. Hercegovački krompir u Norveškoj postiže duplo veću cijenu. Život ide dalje. Možda bi na ovo pitanje bilo bolje odgovoriti za nekih petnaestak godina kada neka nova generacija neće nositi stresna sjećanja na rat.

Islamska zajednica u Norveškoj

Primio me je u prostorijama Islamske zajednice, u centru Osla, koje su Bošnjaci kupili 2002. godine. Sama lokacija svjedoči o položaju Bošnjaka muslimana u Norveškoj jer ona nije u dijelu Osla gdje se nalaze ostale, samogetoizirane muslimanske manjine, poput Somalijaca i Pakistanaca. Dževad tvrdi da je riječ o multietničkom dijelu grada gdje je 60% Norvežana, a 40% ostalih. “Nema na dunjaluku nacionalnosti, a da se ne živi u Norveškoj“, rekao mi je Dževad, što mi je i na samom početku našeg druženja objasnio i Fadil riječima da se ne može govoriti o multietničnosti neke zemlje ako u njoj ne žive imigranti iz svih dijelova svijeta. I zaista, u Oslu se može vidjeti raznoliko društvo Afrikanaca, Kineza, Indijaca… Iranci, Turci i Pakistanci u Norveškoj žive već treću generaciju, a začuđujuće je da su Bošnjaci u samo dvadesetak godina stekli puno veće simpatije starosjedioca.

U čitavoj Skandinaviji živi oko 150 000 hiljada Bošnjaka, a 2013. širom Norveške se obilježava 20 godina od njihovog progonstva iz BiH. Islamska zajednica je osnovana 1993. godine, netom nakon dolaska Bošnjaka iz ratom zahvaćene BiH, a osnovao ju je, zajedno sa bosanskim izbjeglicama, glavni imam Zehrudin ef. Jašarević. Djelovala je u iznajmljenim prostorijama, a današnje prostore od 302 m2 Bošnjaci su kupili za, po Dževadovim riječima, “smiješne pare za današnje prilike“. Prostor se sastoji od administrativnog dijela, mesdžida, manje knjižnice i društvenih prostorija. Lijepo je održavan i ugodan za boravak. Surađuju sa ostalim islamskim zajednicama Bošnjaka u Skandinaviji, a pokrivaju i Island gdje se nalazi stotinjak Bošnjaka. U Norveškoj postoji 14 bošnjačkih džemata, a za razliku od ostalih zemalja Skandinavije (Danska nije službeno priznala islam i tamo je položaj muslimana najlošiji) postoji krovna organizacija koja ih objedinjuje.

Islamska zajednica izdaje i časopis “BH glasnik“ te je po Dževadovim riječima jedina organizacija Bošnjaka u Norveškoj koja je pokazala kontinuitet kroz dvadeset godina te se održala bez obzira na krize koje je prolazila. Dakle, džemati nisu pravni subjekti i imami su plaćeni iz centrale u Oslu.

Sastav džemata je iz svih dijelova Bosne, a od 13 000 Bošnjaka u Norveškoj 9380 su članovi IZ-a. Taj podatak, o brojnosti džemata naspram ukupnog broja Bošnjaka, me je nemalo razveselio. Iako sam svjestan da u dijaspori vjerske institucije često služe i kao zavičajni klubovi, ta brojnost govori da postoje predispozicije za toliko žuđenu bošnjačku slogu.

Vjerski obredi su, davno sam naučio, nešto što je između Boga i čovjeka te nije uputno u to ulaziti. No, primijetio sam da poimanje i praksa islama kod nekih dijasporaca je često ništa više nego folklorno potvrđivanje identiteta.

Međutim, to ne mora biti negativno jer je Islamska zajednica pokazala kohezivnu snagu da okupi Bošnjake bez obzira jesu li vjernici ili ne. Zasigurno onaj tko vrši teror nad svojim porijeklom, pa ga niječe, loše prolazi. Porijeklo se, naime, teško može sakriti, a nitko ne voli “suncokrete”, što se Bošnjacima često pripisuje. Dokazano je kroz iskustva mnogih Bošnjaka i muslimana koji žive kao manjina, nakon mogućih početnih sumnjičenja i nepovjerenja, da onaj tko se ne stidi onoga što je i tko je, naposlijetku dobro prolazi i biva prihvaćen i cijenjen. Da u svemu tome mora biti i mudrosti, opreza, a ujedno otvorena srca, to je blisko istini. Upravo zbog tog iskustva suživota, mnogi Bošnjaci i Bosanci, koji žive širom Europe, mogu donijeti BiH mnoge benefite. U BiH imamo, nažalost, nakon rata, praktički etnički očišćene teritorije, a one granice koje nisu iscrtane na kartama nalaze se u srcima i glavama Hrvata, Bošnjaka i Srba.

U BiH je suživot trenutno samo sjećanje na nešto što je nekad bilo, a u dijaspori suživot je nešto što se živi svakodnevno. Upravo zato je dijaspora nevjerojatan i dragocjen izvor, impuls, vodilica i smjernica koja može značajno pomoći međunacionalnim odnosima u BiH.

A o korisnosti obrazovane druge generacije Bošnjaka rođene u dijaspori, koja uz to osjeća ogromnu ljubav prema Bosni, doduše ponekad previše idealističnu i romantiziranu, da i ne govorim. Pitanje je samo kada će bosanska politika i društvo podići antene i primiti taj signal. Ako misle da je bosanska dijaspora samo novčana krava muzara i da je to njen jedini potencijal, tu su se gadno prevarili.

Dževad Mešan je iznio podatak da se sve više ljudi vraća u BiH. “Iako je Norveška država blagostanja, mnogi odlaze u penziju i vraćaju se u BiH“, objasnio je, a što je potvrdilo i Uzeirove riječi.

“Ovdje je izrazito visok standard i kada ti netko ovdje kaže da mu je plaća 10 000 maraka, nemoj se iznenaditi ako ti doda da mu je na to porez 45% te da, uz kredite za stan i auto, jedva spaja kraj s krajem. I ostalim Europljanima Norveška je jako skupa“, kaže moj sugovornik dok sam ja u glavi vrtio nevjerojatne cijene prehrambenih namjernica. To jutro sam doručkovao jogurt i sendvič za 30 eura, popio pola litre flaširane vode za 7 eura itd. “Naši ljudi su se vrlo brzo integrirali u ovo društvo. Rano su shvatili da njihov uspjeh zavisi od školovanja pa je broj naše omladine na fakultetima duplo veći nego Norvežana“, govori mi Dževad i dodaje da su Bošnjaci time i najobrazovaniji među doseljeničkom populacijom. Ostaje činjenica, koju potvrđuje Mešan, da se u BiH puno bolje može organizirati život sa 1 500 KM nego u Norveškoj sa četiri puta više.

Senaid ef. Kobilica – jedan od najutjecajnijih građana Norveške

Ono što sam primijetio kod Mešana, a što je u potpunosti u skladu sa mojim razmišljanjima, jesu njegovi stavovi o potrebi za otvorenošću Islamske zajednice. Primjerice, na pojave negiranja bošnjaštva i isticanja svoga bosanstva kod neke mlađe doseljeničke populacije u Norveškoj – Mešan na to samo odmahuje rukom. Predsjednik Islamske zajednice će ustvrditi da su “sve to naša djeca“ koja samo koriste svoju slobodu, na koju svatko ima pravo. Naime, bošnjaštvo poistovjećuju sa islamom. Osjećajući otpor da participiraju u vjerskom životu, bosanstvo im je nešto prihvatljivije, identitet u kojem se osjećaju slobodnije i opuštenije. Upravo zato mi se Mešan svidio, a dijasporna iskustva relaksiranih, a poduzetnih ljudi poput njega itekako mogu pomoći Bošnjacima u BiH.

Sve češće su pojave nacionaliziranja islama kod neke naše uleme, koja ujedno papagajski ponavlja da će nas nestati ako se na sljedećem popisu stanovništva ne izjasnimo kao Bošnjaci. Pritom, sotonizirajući bosanstvo, svojim agresivnim nastupom, svojim retrogradnim i anakronim pristupom u razumijevanju nacije upravo čine suprotno – tjeraju građane od bošnjaštva pridonoseći društvenom rascjepu između sekularnog i vjerskog.

Nažalost, glavnog imama Norveške Senaida ef. Kobilicu nisam imao prilike upoznati. Kobilica je zanimljiv iz više razloga. Naime, deset godina je predsjednik krovne organizacije svih islamskih zajednica Norveške, kojih je tridesetak. Uz to što je predsjednik Islamskog savjeta Norveške, ušao je na popis 10 najutjecajnijih vjerskih autoriteta u Norveškoj, ali i na listu hiljadu najpoznatijih ličnosti Norveške. Dževad Mešan je taj uspjeh objasnio činjenicom da je ef. Kobilica “obrazovan i mehak u komunikaciji sa medijima koji su preko njega dobili sasvim drugu sliku o muslimanima“. Uz to, tečno govori norveški i engleski za razliku od većine ostalih muslimana koji su praktički getoizirani unutar svojih etničkih grupa i nisu naučili jezik zemlje u kojoj žive.

“Odjednom se pojavi jedan moderan, pristojno odjeven, tolerantan i otvoren Europljanin musliman, koji ima veliko i svjetovno i vjersko znanje, i dogodi se da imaš uspješnu suradnju i sklad s Norvežanima. Moram reći da su nama biskupi i dominantna protestantska crkva neprestano nudili ruku, a po prvi put se desilo da su muslimani tu ruku prihvatili. I to je zasluga efendije Kobilice“, rekao mi je Dževad.

“Norveška je specifična zemlja, nije članica Europske unije, ali je u Shengenu. Našim ljudima je bio problem prihvatiti društvo u kojem je monarhija dominantna. Hijerarhija koja je ovdje nasljedna ne dovodi se u pitanje, a naši su ljudi revolucionari. Oni bi sve promijenili, sve izvrnuli. Socijalizam bi uveli tamo gdje nikad nije bio“, objasnio mi je Dževad dok sam sa zanimanjem promatrao sliku, odnosno plaketu, na kojoj su karikaturalno nacrtani svećenik i imam. Riječ je o prestižnoj nagradi za toleranciju norveških novinara koju su 2011. zajednički dobili Senaid ef. Kobilica i Anne Mari Tronvik, svećenica u mjestu Nessoden.

Status muslimana i kako odgovoriti na islamofobiju?

U Oslu se primjetno ne čuju crkvena zvona, barem ne glasno, jer je pitanje građanske pristojnosti koja nalaže da se ne uznemirava ateiste ili one koji nisu kršćani. Krasno, pomislih. Svatko gleda svoja posla. No, u Skandinaviji postoje i satiričke novine koje će karikaturama ismijavati Poslanika islama, u medijima se često preispituje pitanje opravdanosti hidžaba, obrezivanja, problematizira se položaj žene u islamu itd. Dževad Mešan je objasnio da su oni izabrali put da ne reagiraju “na provokacije i igre koje im se serviraju i da je to jedini mogući ispravni odgovor“.

Kada je Breivik počinio masakr u Norveškoj mnogi su Bošnjaci bili u Bosni na odmoru. Ne samo da su bili potišteni, smrtno su se bojali da je zločin počinio musliman. Ustvrdili su da se više nikada neće vratiti u Norvešku ako je terorist musliman. “To je strah ovce od noža“, komentirao je Dževad koji je na čelu IZ-a dobivao upite od norveških medija šta misle o tom događaju. “Ništa ne mislimo osim da osuđujemo“, odgovarao je, kao što “ništa ne bi mislili, a jednako osuđivali da je riječ o muslimanu“, jer, ispravno promišlja Dževad, “to nema nikakve veze sa islamom“.

U svakom slučaju muslimani Bošnjaci u Norveškoj uživaju veliko poštovanje, što je regulirano zakonom po kojem Islamska zajednica uživa jednaka prava kao i sve ostale vjerske zajednice. No, što se tiče nacionalnih udruženja ona su slabije financirana, ali Mešan vidi problem u tome što sami Bošnjaci ne koriste sva prava koja im se pružaju. “Mi smo jedina doseljenička grupa koja je razbacana po čitavoj Norveškoj. Ima nas u svih 320 komuna. Kao zajednica ne reagiramo kao recimo Somalijci koji se grupiraju u Oslu. Oni se getoiziraju jer se osjećaju sigurnije zajedno“. Iako Islamska zajednica Bošnjaka nema internacionalni predznak kao u Hrvatskoj, Mešan tvrdi da u tome ne vidi problem jer ih njihova otvorenost čini internacionalnim, a nisu rascjepkani kao, primjerice, Albanci koji u Oslu imaju četiri džemata i svaki je pravni subjekt za sebe. Ta dobra organizacija je urodila time da džemati postoje i na mjestima gdje nema puno Bošnjaka, što nije slučaj s ni jednom drugom doseljeničkom skupinom. Uz to, Bošnjaci, za razliku od ostalih doseljenika, nisu u Norvešku došli zbog slabih ekonomskih prilika već zato što su prognani. “Ja nisam azilant, nisam došao jer mi je bilo loše u BiH, već zato što sam spašavao živu glavu – da ne bi završio u Dretelju, u Ljubuškom ili poljoprivrednom dobru u Tomislavgradu“, naglašava Dževad Mešan.

S obzirom na ono što sam čuo od svojih sugovornika i dojma kojeg sam stekao, na trenutak sam posumnjao da je “idealni suživot katolika i muslimana“ u Hrvatskoj, što od svog inauguriranja uporno javnosti tvrdi novi hrvatski muftija Aziz ef. Hasanović, onaj model odnosa muslimanske manjine i kršćanske većine koji je najuzorniji primjer u Europi. Ne tvrdim da je hrvatski model loš, samo da možda nije najbolji, a time se postavlja pitanje može li biti modelni uzorak. Šetao sam po Oslu nakon susreta s Mešanom i umjesto da uđem u kakav muzej ja sam se mučio razmišljanjima o najprihvatljivijim modelima za bošnjačku i muslimansku manjinu u Europi. Ispada da su tzv. sinovi svoga naroda ujedno i najveći mazohisti jer tko god se počne baviti bošnjačkom problematikom uđe u jedan teško podnošljivi labirint suprotstavljenosti i intimnih nemira.

Koji je bolji – hrvatski ili norveški model?

Kada bi statistički suprotstavili norveški model i onaj hrvatski – vjerojatno bi prevagnuo onaj hrvatski po količini i raznolikosti prava koje uživaju Bošnjaci i kao vjerska i kao nacionalna manjina. No, moram reći da me se više dojmio onaj norveški. Dakle, za razliku od hrvatskih muslimana, koji su dio građanskog društva u toj zemlji bezmalo 150 godina, muslimani Bošnjaci u Norveškoj, krenuvši od nule, u samo dvadesetak godina postigli su puno bolje rezultate – i kao zajednica i kao pojedinci. Budući da Bošnjaci u Hrvatskoj imaju impresivan broj uglednih kulturnjaka, znanstvenika, sportaša, budući da su životima 1400 Bošnjaka platili njenu nezavisnost – njihove mogućnosti nisu ni približno iskorištene, a količina stečenih prava nije ekvivalentna doprinosu. Također, hrvatski model Islamske zajednice ima prednost jer je internacionalnog karaktera, ali to donosi i mnoge unutardžematske podjele između Bošnjaka i Albanaca, što nije nimalo pohvalno. Nije, dakle, samo riječ o tome kako se država odnosi prema manjini već i koliko je neka manjina samoodgovorna prema vlastitom poslanju što uključuje i odnos prema državi koja financira njihovu kulturnu i vjersku autonomiju. Nije lako ni novom muftiji Azizu ef. Hasanoviću kojemu neprestano iz ormara iskaču politički i financijski kosturi, koji su nekim “čudom” godinama krijumčareni u zagrebačku džamiju.

S druge strane hrvatski Bošnjaci se moraju nositi s puno većim izazovima jer imaju formirano mnoštvo nacionalnih udruga. Ti izazovi se ogledaju u “filozofiji“ krda koje nema pametnija posla nego da juriša jedno na drugo. Norveški Bošnjaci, koji nemaju ni približan broj izvanrednih pojedinaca, koji su prepoznati i priznati kao dio društvene kreme, postiže puno bolje rezultate od onih u Hrvatskoj jer oko vrata nemaju okove mnoštva suprotstavljenih taština i frakcionaških institucionalnih prepucavanja. Problem nastaje, kao što je to bilo gdje da se nalazimo, kada trebamo funkcionirati kao produktivna zajednica. No, imamo iznimno produktivne i kvalitetne pojedince. Također, zbog čestog miješanja nacionalnog i vjerskog ne razlučujemo da je islam posve nadnacionalan i nije ničiji nacionalni zavičajni klub. Hoću reći da hrvatska politika svoje sugovornike, kada je riječ o odnosima BiH i Hrvatske, prije vidi u IZ-i nego u nacionalnim i kulturnim bošnjačkim zajednicama i (sa Srbima je druga priča) sve trpaju u isti lonac. Budući da je IZ-a u Hrvatskoj koncipirana kao internacionalna zajednica, hrvatska politika nikako da shvati da dobar odnos s IZ-om ne podrazumijeva i bošnjačke manjinske institucije. Čini se da ćemo, prije svakog govora o idealnom suživotu, to morati prijateljski raščistiti u bližoj budućnosti.

Možda su norveški Bošnjaci u toj mjeri uspješni jer su daleko od matice Bosne, a kao praktični musliman nikako da se pomirim da u njoj neki uopće ne shvaćaju da se bošnjaštvo ne može svoditi samo na one koji su muslimani. Dok se pod bošnjačkom nacionalnom kapom ne nađu suprotstavljeni polovi društva, i ateisti i vjernici i agnostici i apatridi i patridi… neće biti hajra. No da zaključim ovu analogiju između položaja muslimana u Hrvatskoj i Norveškoj ocjenom da su Bošnjaci muslimani u toj skandinavskoj zemlji, po svemu sudeći, na većem stupnju prava i integracije od onih u Hrvatskoj. To se nameće činjenicom da je Norveška najbogatija zemlja na svijetu i da svojim građanima nudi nevjerojatnu razinu socijalnih prava. To su ponajbolje iskoristili Somalijci od kojih najveći broj nije naučio norveški jezik, ne traže posao, a država im daje krov nad glavom, hranu i mjesečni džeparac čiji iznos duplo nadmašuje prosječnu hrvatsku plaću. Činjenica jest da usprkos tome Bošnjaci nisu socijalni slučajevi i da su poštovani u norveškom društvu, a taj status zaslužuju svojim predanim radom.

Epilog – je li Bošnjak u Norveškoj vrijedan sažaljenja?

Kaže mi Fadil da Norvežani vole popiti. Ne samo da vole popiti što god im od pića padne u ruke, nego se vole “ubiti“ alkoholom. Što sjevernije to se više pije u Norveškoj. “Nisu agresivni kad popiju, veseli su za razliku od nas. Hajde baš izađi van oko ponoći pa ćeš sam vidjeti“, uputio me Fadil na našem rastanku, noć uoči mojeg povratka. No, alkohol je skup. Pametni su Sjevernjaci poročnost kaznili visokom cijenom. Želiš li uništavati zdravlje, to moraš platiti. Nisam odolio i navečer izađoh iz hotela, u kojem je zabranjeno pušenje (nema gdje nije zabranjeno pušenje u Norveškoj), da vidim to veselo pijano društvo. Moram dodati da sam bio sretan što sam sa sobom uzeo dvije kutije bosanske Aure ekstra, jer su cigarete također skupe. Prodaju mala pakiranja od 10 cigareta koja koštaju 15 eura.

Dakle, pušim imitaciju Marlbora iz Sarajevske fabrike duhana i gledam pijane Norvežane kako veselo teturaju po centru Osla i čudim se pritom jednom pijancu koji teškom mukom pokušava nanišaniti koš za smeće, ne bi li u njega ubacio praznu limenku pive. I ne samo to, nego limenku stišće objema rukama. Reciklaža, što drugo? I kada je mrtav pijan, Norvežanin misli na okoliš. Mi, kada smo mrtvi pijani, hvatamo se za vratove, recikliramo živote. U Norveškoj je očuvanje okoliša važnije od ljudskog života u Bosni.

U hotelu se održavala kostimirana zabava studenata. Nekada bi im se zasigurno pridružio. Gledao sam ih stoga malo tugaljivo, sjećajući se svojih urnebesnih derneka na fakultetu. Promatrao sam plavokose i jedre norveške studentice maskirane u sobarice i irvase te zabavljao svoj ego razmišljajući šta bi im šaptao na uho onaj nekadašnji ja, onaj koji je bio u vikinškim pohodima po studentskim sobicama.

Šaptao bih im sve redom zabavne stvari – u ulozi razbarušenog studenta slavenskih književnosti. Pušim Auru extra i moj muški ego mi ne da mira. Ako sam to uspijevao nekad, u ranim dvadesetim, kako bi tek sada bilo lako, 14 godina kasnije. Jesam li uopće pobijedio staroga sebe, jesam li odrastao, je li me na koncu imalo promijenila vjera? Ako jest, zašto mi na pamet padaju ovakve ideje u kojima bih trebao biti klaun na maskeradi norveških studenata? Umah se sjetih svojih kolegica sa fakulteta koje su zavodili srednjovječni profesori. Sjećam se svoga gađenja ili zavisti dok su ih pobožno gledale, a oni palamudili o rekvizitariju stilskih postupaka postmoderne, o minimalizmu poslijeratnih pjesnika i slična profesorska naklapanja. Nevjerojatno, to me je vazda mučilo – primjerice, koga može zavesti razgovor o diskurzivnim gestama hrvatskih prozaika? Eto, ima koga može. Zamislite tog životnog uspjeha. Ne znam tko je pritom bijedniji, studentica ili profesor. Slične slike sam nedavno vidio na jednim pjesničkim susretima u Zagrebu. Davno sam izgubio svako zanimanje za književne manifestacije, međutim, na ove sam pristigao kao novinar, po zadatku. Nakon desetak godina mojeg izbivanja sa te scene shvatio sam da se ama baš ništa ne mijenja – osim novih generacija studentica kojima profesori i književnici u uši šapuću sve redom “zabavne” stvari.

Odjednom se negdje duboko u meni, u iznutrici srca mog, pojavi slika moje trudne supruge i sina koji su tada u Sarajevu čitali priče za laku noć, ponosni na svoga babu koji je krenuo na daleki put. Mora da nešto vrijedim čim su me pozvali tako daleko, u Norvešku. “Dakle, bolje budi Mursele frajer svojoj ženi i uzor svome sinu“, hrabro pomislih. Zvučalo je patetično, nekako u verbalnoj maniri profesora teorije književnosti koji zavodi studentice, nešto kao: kondenziranje konzervativnih ikoničnih znakova sedimentiranog morala u prozi o životima velikih ljudi. “Uf, što sam pametan“, pohvalim samoga sebe. Onda me sve to smori, smori me Norveška, i poželih isti tren otići kući.

U lift sam ušao sa veselom grupom maskiranih pijanih studenata. Ponudili su me alkoholom. “Ne hvala“, odgovorim. Trebao sam reći da sam maskiran u muslimanskog teroristu. Pomislih to radujući se mogućnosti u kojoj bi sa svojih lica skinuli onaj bezbrižni kretenasti osmijeh studenata najbogatije zemlje na svijetu. Jedan od njih me ljubazno pozove na zabavu. “Ne hvala, imam posla“, odgovorih kruto, pokušavajući pogled odvratiti od lijepe djevojke s morski plavim očima koja se smjestila u kut lifta. “A vi ste…“, upita me Norvežanin. “Pisac, došao sam promovirati svoju knjigu“, odgovorih nadmeno. Zatim me zainteresiran, glasom dobro odgojenog dječaka, ponovo upita: “A odakle ste?“ “Iz Bosne“, kratko ću, iako mi je isti tren bilo posve nejasno zašto nisam rekao da sam iz Hrvatske u kojoj sam rođen. Vjerojatno je bilo riječ o nekoj vrsti inata. “Da, iz Bosne sam“, ponovih još jednom, još odlučnije. Mladi Norvežanin ustukne, i zamuckujući, rekao bih pomalo uplašeno, odgovori: “Uh, baš mi vas je žao!“

Koliko vrijedi Bošnjak u Norveškoj, a koliko u BiH? Vrijedi upravo onoliko u kojoj mjeri dostojanstveno živi. Rekao bih da je upravo to idealni suživot sa drugačijim narodima i vjerama. Elem, ako je dostojanstven, vrijedi jednako gdje god se nalazio.

 

Filip Mursel Begović

 

Filip Mursel Begović rođen je 1979. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu studirao kroatistiku i južnu slavistiku. Radi u Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske kao izvršni urednik tiskanog izdanja i online urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Radio je kao glavni urednik godišnjaka Bošnjačka pismohrana u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb, zamjenik glavnog urednika mjesečnika Preporodov Journal i voditelj dramskog studija Orient Espresso. Objavljuje u hrvatskim i bosanskohercegovačkim novinama, časopisima i web portalima. Autor je knjige Kad zora razrjeđuje strah – izbor iz mlade bošnjačke poezije (KDBH Preporod, Zagreb, 2010.) i zbirke kolumni, eseja i priča Begovi su pali na tjeme (KDBH Preporod, Zagreb, 2012.). Živi i radi na relaciji Zagreb-Sarajevo.
Preneseno sa Behar.hr

 

 

2177 Posjeta 2 Posjeta danas