20. GODINA TUGE

Kemo naslovna

Blago progonjenim zbog pravednosti,njihovo je carstvo nebesko(Mt 5,10)
Kada su ljubuški Bošnjaci stigli u sabirne centre Evrope 1993.godine došli su u kontakt sa Bošnjacima iz razlicitih dijelova Bosne i Hercegovine.Vremena je bilo na pretek i onda su se razmjenjivala iskustva,onih iz Ljubuškog sa onim iz Trebinja,onih iz Livna sa onim iz Vlasenice,onih iz Capljine i onih iz Prijedora…

 

Zajednicki zakljucak njihovih izbjeglickih prica je bio istovjetan.I jedni i drugi su se cudili kako je ostvaren „istovjetni rukopis“ kroz progonstvo i u najsitnijim detaljima „operativne zadace“.
Neupuceni su se cudili“ istom rukopisu“ onih koji su službeno bili u ratnom stanju(VRS i HVO)!
Upuceniji su zakljucili da su razmjenjene na višem nivou „note etnickog cišcenja“ treceg naroda u Bosni i Hercegovini.
Oni znatiželjniji su se pitali:Zašto? A potom konstatirali da nisu imali nikakvu vojnu jedinicu,da nisu „ispalili“niti jedan metak,da nisu ostvarili nikakav fizicki kontakt sa vecinskim narodom!
Stojan Cerovic veli:“Fašizam je kad kažeš ime i prezime,sve ostalo se podrazumjeva“!
A znaci: to je to!
Gledao sam te osobe,a Bogami gledali su i oni mene!Kod onih ozbiljnijih primjetio sam nemir ruku,mahanje i mlataranje.Ponekad bi se ruke ukrštale a moglo se uociti da su znojne jer su prepricavajuci „posljednje dane“ u domovini i svojim gradovima,bili uzbudeni, preživljavajuci po ko zna koji put svoj egzodus.
Posebna prica su bile oci.Iz njih je izbijala tuga.U nekim trenucima „skotrljala“ bi se suza niz obraz nekontolirano kada se spominjala imovina:kuca,zemlja,strojevi,automobili a da ne govorimo o izgubljenim clanovima familije.Ponekad bi se oci „iskolacile“,pa nakon izvjesnog vremena nastupio bi smiraj do momenta kada bi se pojavila nova osoba kao slušalac njegove price.
Mogla ih je utješiti jedino cinjenica da su izbjeglice bili Dante,Ruso,Igo,Zola,braca Man,Beket,Matoš,Miloš,Kundera,Margarit Jursenar,Jonesko…
Nadija Topcagic pjeva:
Od vikenda do vikenda
Od nedjelje do nedjelje
Eto tako živim ja
Na sve sam to navikla
Da te ljubim samo kad
je nedjelja!
Slušajuci ovu pjesmu,a razmišljajuci o „20 godina tuge“ mogli bi zamjeniti rijeci“ vikend i nedjelja“ rijecju ljeto.Ljeti pokušavamo ublažiti tugu koja se akumulirala u našim srcima posljednjih dvadeset godina.Bošnjaci Ljubuškog pokušavaju sakriti tu tugu za zavicajem,jer su prinudeni bez obzira na starost da dolaze i da se vracaju!Uskracena im je mogucnost u suštinskim stvarima pa i u onim banalnim da prvi uberu prvu svoju smokvu,prvi šipak,prvi grozd grožda…
Sa osjecajem radosti ali i tuge su ženili i udavali svoju djecu po Evropama,sa osjecajem ponosa ali i tuge su doživljavali diplome svoje djece,sa osjecajem „buke i bijesa“ ali i tuge, obilježavaju dogadaje svakodnevnice jer svoje uspjehe i razocarenja ne mogu podijeliti sa svojim starim komšijama i prijateljima,pa nakon svega ostaje i dio praznine.
Tuga ce biti trajna.Steceno je iskustvo a posljedica iskustva je tuga i razocarenje.Osim iskustva tuga može da bude i stvaralacka.Vec se to osjeti kod mnogih u književnosti,poeziji,slikarstvu,sportu,muzici a narocito kod mladih koji žive,rade i stvaraju u Danskoj,Norveškoj,Švedskoj,USA…Oni postaju ambasadori zavicaja svojih roditelja.Medu njima,u drugacijim društvenim okolnostima i ambijentu,možemo ocekivati vrhunske rezultate od pojedinaca.U svim ovim našim nesrecama oni su svjetionik koji osvjetljava našu buducnost.
„Bog nije obecao dan bez borbe,smijeh bez tuge,put bez trnja,sunce bez kiše,ali je obecao snagu i utjehu za suze,svijetlo za put za tvoje najmilije!“
Kemal Mahic

1378 Posjeta 1 Posjeta danas