DON ALEKSANDAR BORAS:NAŠA ENVERA(Fazlagić-Đikić) JE UMRLA

Don-Aco

Napomena:U subotu 30.11.2013 putem pošte na kućnu adresu dobio sam veliku kovertu od poštovanog g.don Aleksandra(Sande) Borasa koji mi se predhodno javio telefonom,uz pomoć „kraljice moga srca“prof.dr.Zdravke Leko-Božikov(Split).Poslao mi je tri teksta koja ćemo emitirati na zadovoljstvo svih žitelja našeg kraja i komune Ljubuški.Po ovim tekstovima moći ćemo zaključiti da zajedničko življenje u općini Ljubuški ima svoje tragove i onda kada u rezignaciji pomislimo da ih nema.I zato pazi“ kakav trag ostavljaš“…Uvaženi svećenik don Aleksandar Boras (1922) živi u Domu za svećenike u Mostaru i mi mu želimo dobro zdravlje i ugodnu starost!(Kemal Mahić)

Tridesetih godina prošloga stoljeća bio sam na početku svoga osnovno-školskoga obrazovanja.Jednoga dana dođe u našu školu u Vitini nova učiteljica.Bila je to Envera Fazlagić a kad se udala Đikić.Bila je rodom iz Čapljine.Fazlagići su naša ugledna muslimanska korjenika.Takvi su bili a takvi su i danas.Roditelji me pitali kad sam se vratio iz škole.“šta ima nova“?Rekao sam im da nam je došla nova „učiteljka“.tako smo je zvali.Još sam dodao da je „lipa kao slika“.Kasnije se pokazalo da je njena izvanredno plemenita ljudskost,nadmašila njenu vanrednu tjelesnu ljepotu.
U Bibliji,u knjizi Izreka,glava 31.redak deseti stoji:“Ženu vrsnu tko će naći?Vrijedi više nego biser“.U 26.redku iste knjige kaže se o vrsnoj ženi:“Usta svoja otvara mudro i na jeziku joj je nauka blaga.“Sve je to vrijedilo u najvećoj mogućoj mjeri o našoj Enveri.Njeno vrhunsko pedagoško znanje i metodika predavanja,davala je učenicima obilje znanja.Lijepom majčinskom riječi rješavala je sve ekscese a nije upotrebljavala šibu nikada.Jeda naš učitelj jednom zgodom slomio je desnu ruku pa nije mogao batinati učenike,što je inače prakticirao obilno.Tada je kažnjenim učenicima odmjerio koliko svaki treba da dobije udaraca po dlanovima.Onda je poslao kažnjene učenike Enveri da ona izvrši to batinjanje.envera je imala „šibe“ od smokovih mladica,koje su bile potpuno suve.Udarac tih mladica,tih Enverovih „šiba“bio je jednak udarcu vlati slame.Envera bi uzela tu ko bajagi šibu pa bi fingirala batinjanje.Zamahnula bi tom „šibom“ali bi je zaustavila nekoliko centimetara iznad dlana pojedinog kažnjenog učenika.Kad bi tako „izbatinala“ sve kažnjene učenike,oni bi je tada molili“Gospojice učiteljko dajte nam još šiba“.Envera bi odgovarala:“Ne može više.Dobili ste svak svoje i sad se vratite svome učitelju u svoj razred.“Generacije i generacije učenika vitinske škole ponijele su u život rezultate Enverine vrhunske pedagogije.Moji profesori na početku moga gimnazijskog školovanja bili su iznenađeni znanjem koje sam donio iz vitinske osnovne škole.
Vitina sa okolicom je kraj sa gotovo stopostotnim katoličkim življem uz nešto malo muslimana.Envera nikad,ama baš nikad,nije pravila nikakvu razliku među nama niti je preferirala muslimane iako je bila muslimanka.Nije postupala prema nama samo kao učiteljica,nego nas je sve skupa tretirala majčinski.Taj njezin majčinski stav prema svima nama osjetili smo svaki osobno i svi skupa.ENVERA NAM JE BILA DRUGA MAJKA…
Njen muž Hasan bio je orjentiran posve komunistički,a to je bilo opasno za vrijeme NDH.Enverin ugled sačuvao ga je u potpunosti od bilo kakvih neugodnosti.
Jedan Enverin sin,za vrijeme krvave opsade Sarajeva,nastradao je prilikom one eksplozije na Markalama.Prebijene su mu obadvije noge.Na ondašnjoj fotografiji vidi se kako pada nemoćno na tlo.Otišao je u Kanadu i tamo su ga osposobili da može hodati.Profesor je na jednom Sveučilištu a intenzivno radi na tome kako bi se vratio u Sarajevo.On je sa gospođom bio kod mene nedavno.Od njega sam čuo da je Envera umrla.Svi nas troje bili smo jedan tren u tišini i sa suzama u očima.Glas o Enverinoj smrti prenio sam ovdje u Vitini onima kojima je ona bila učiteljica.Svi su govorili:“Biva nema više naše Envere…Bog joj dao vječni pokoj…“
Posjećivao sam više puta Enveru u Orebiću na Pelješcu gdje je imala kuću.Nastojao sam joj pomoći u čemu sam mogao u vrijeme ovoga našega bezumnog rata u BiH i RH.Bio sam u mogućnosti pa sam joj priskrbljivao životne potrebštine iz katoličkog „Caritasa“.Isto tako bio sam taj koji joj je omogućio domovnicu RH koja joj je bila prijeko potrebna iako su joj iz Zagreba odbili prvi zahtjev na koji nije imala pravo žalbe.Evocirali smo uspomene iz osnovne škole u Vitini.Envera bi se rasplakala od dragosti što je se sjećaju đaci vitinske škole nakon toliko godina…
I eto je više nema…Njeni zemni ostaci su u Sarajevu, nu ona je i ovdje u Vitini u našim sjećanjima i u njenom velikom djelu koje je ostalo poslije nje.NAŠA ENVERA…Ona je ovdje i ostaje ovdje trajno.Baš onako kako reče T.Gulbransen:“Ima neka moć u dobrim ljudima.Oni poslije smrti i dalje žive po svojim riječima i djelima,a najviše po dobroti svoga srca i iskrenosti…“
U Bibliji,u knjizi proroka Danijela,glava 12.redak treći,napisano je:“Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod i koji su učili mnoge… kao zvijezde nebeske,u svu vječnost.“Pokojna Envera učila je i naučila mnoge i mnoge,mnogo čemu u vitinskoj školi.Neka bude tako kako reče prorok Danijel.neka ta umna i plemenita žena blista vječno kao nebeska zvijezda…Zaslužila je…
Ovim putem želio bih zapitati sve nas zašto mi ne možemo tretirati jedni „druge“ i „treće“ onako kako je pokojna Envera tretirala nas sve skupa…Majčinski,susretljivo,snošljivo,sa potpunim razumjevanjem „drukčijosti“ od njezine vjerske pripadnosti,a bila je vjernica-muslimanka-i to razumom a ne po nekoj inerciji…
Vitina 5.IX.2007.

 

1678 Posjeta 1 Posjeta danas