DŽEVAD JAHIĆ:LATINICA I BOSANSKI JEZIK

jahic

Bosanski jezik formirao se na historijskim osnovama zapadnoštokavskoga dijalekta,prostora koji je geografski bio preodređen da se na njemu(u razvoju pisane riječi) rano pojavi latinica. Latinica se u samom bosanskom jeziku,međutim ,javlja ralativno kasno,tek koncem XIX vijeka(vezano prije svega za Ljubušakovu reformu).To znači da su ćirilica(odnosno bosančica) i arebica u bosanskom jeziku starija pisma,sa dužom tradicijom.Šta je presudno uticalo na to da se u bosanskom prihvati latinica i za relativno kratko vrijeme postane njegovo glavno pismo?Prije svega,društveno-historijske prilike kraja XIX vijeka u Bosni i Hercegovini i snažan prodor zapadne kulture posredstvom austrougarske vladavine.Koliko se god arebica vezuje za turski period,toliko se latinica povezuje sa austro-ugarskim periodom u Bosni i Hercegovini.
Poznati historijski  stres koji su Bošnjaci doživjeli odlaskom Turske i dolaskom Austrije nije mogao zaustaviti neke ranije počete procese.Bošnjačka kultura se relativno brzo(mada ne bez teškoća)okreće zapadu.Ona otkriva svoje naslijeđe(prije svega usmeno stvaralaštvo),zbacujući ogrtač viševjekovne orijentalne zatvorenosti(u čemu latinica igra važnu ulogu).Latinica je značila stremljenje unutar bošnjačkih krugova ka povezivanju sa zapadnijim kulturnim strujanjima.Primjena fonološkoga pravopisa omogućila je da se bosanski jezik relativno lahko i bezbolno „prevede“ na latinicu.Kallayeva politika bosanskog jezika dala je impulsa svim tim promjenama i uzburkala bošnjačku sredinu da se sa više pažnje i poštovanja okrene svojoj maternjoj jezičkoj pripadnosti.Neuspjehom Kalayeve politike bosanske nacije i jezika latinica(u tom jeziku) nije pretrpjela poraz;ona se nezadrživo širila u bošnjačkoj sredini,upotrebljavajući se jedno vrijeme naporedo sa arebicom,da bi početkom XX vijeka(odnosno u drugoj deceniji tog stoljeća) odnijela definitivnu pobjedu.
Tokom XX vijeka jezički procesi na središnjom dijelu s-h jezika variraju i na planu latinice i ćirilice,pri čemu se uporno protežira teza o njihovoj ravnopravnoj upotrebi u sklopu teze o ukrštanju varijanata u BiH.Ta ravnopravnost,međutim,nije nije bila naučno obrazložena.U suštini to je površna teza o rabvnopravnosti zapadnog i istočnog pisma u BiH,koja se oglušavala o stvarnu pisanu tradiciju te sredine.Tom tezom odbacuje se arebica,kao da je nije ni bilo(a četiri vijeka se upotrebljavala),pa se tako stvara lažna slika o ravnoteži ćirilice i latinice u BiH.A u stvari takve ravnoteže nikad nije ni moglo biti,jer se u BiH nije radilo o dvojnoj već o trojnoj grafijskoj upotrebi.Trojna upotreba ne podrazumijeva ravnotežu,nego nešto drugo u što je valjalo dublje proniknuti,ali je tendenciozno odbacivanje arebice kao tradicionalnoga bosanskoga pisma to onemogućavalo.Dakle,insistirati na ravnoteži historijski naslijeđene trojnosti(a ne dvojnosti) samo po sebi je apsurdna stvar.
Da u historiji pisane riječi na b-h tlu arebice uopće nije bilo,čirilićno i latinično pismo ne bi se ni tada mogli tumačiti kao dva grafijska pola koja se u Bosni dotiču i „ukrštaju“.Osim toga,sama bosančica nije srpska ćirilica već bosanska ćirilica.Latinica u bosanskom je savremena,“mlada“ latinica,ona s kraja XIX vijeka,koju su odlikovale osobine prilagođene vukovskom fonološkom pravopisu.Teza o ukrštanju varijanata u BiH ne može izdržati naučnu kušnju ni u slučaju grafije.Do dana današnjeg nije naučno utvrđeno o čemu se tu radi,tj.kako,kojim pravcima i intenzitetom,u kakvim se sve odnosima,tri pisma u bosanskom jeziku razvijaju,šta se sa njima događa.U nedostatku naučnih pokazatelja,najlakše je jednu od tih tradicija „otpisati“ i problem svesti na dva preostala pisma,koja se u BiH „odvajkada“ upotrebljavaju „ravnopravno“.Ne samo da se arebica suprostavlja toj „križarskoj“ tezi o Bosni,već i sama teritorijalno-nacionalna lociranost tih pisama ne ide na ruku kvazinaučnoj tvrdnji o ukrštanju latinice i ćirilice u BiH.Da bi se dvije grafije zaista ukrštale,potreban je prazan prostor na kojem bi se ukrštale,a upravo arebica je nekoliko vijekova taj „prazan prostor“ pokrivala,što znači da on nikad nije bio prazan.
Latinica je odlika savremenoga bosanskog jezika.To pismo na najbolji način odražava njegova gramatička svojstva i orijentaciju bošnjačke kulture ka zapadnoj pisanoj tradiciji.
Izvor:Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora

2615 Posjeta 1 Posjeta danas