LJEKARSKA TRADICIJA PORODICE SADIKOVIC

dr n sadikovic djelatnici

Radeci s lijecnicima kao bolnicar u Prvom svjetskom ratu, mladi vojnik u austrougarskoj vojsci Sadik Sadikovic iz Ljubuškog, puno je naucio o bolestima i lijecenju. Nakon Prvog svjetskog rata, nekoliko godina proveo je negdje na istoku, vjerojatno u Kini, Tibetu, i vratio se s velikim brojem knjiga.

Fotos: Porodica dr. Sadika Sadikovica

Moguce da je jedan dio znanja o lijecenju travama stekao i u travnickoj medresi koju je pohadao, buduci da su u tu školu svracali ljudi s razlicitim znanjima i iskustvima. No, bilo kako bilo, Ljubušak Sadik Sadikovic postao je veliki i poznati hercegovacki travar, cije je najplodnije i najuspješnije razdoblje lijecenja bilo izmedu dva svjetska rata. Bio je izvrsni narodni lijecnik, s takvim znanjem i nadarenošcu da su se kod njega u Ljubuški dolazili lijeciti i tadašnji moderni lijecnici. Imao je teškoca s vlastima, nekoliko puta su mu zabranjivali rad, ali to se nije moglo provesti jer ljudi su masovno dolazili, u kocijama i pješice, skupilo bi se stotinu, dvjesto ljudi i morali su dopustiti da ih pregleda. Muke s vlastima trajale su sve dok nije izlijecio jednog visokog casnika stare Jugoslavije i nakon toga su mu dopustili da radi.

Ovo nam je o svom djedu Sadiku i obiteljskoj tradiciji dugackoj 120 godina lijecenja travama, ispricao dr. Nihad Sadikovic (55), u svojoj prostranoj i suvremenoj ordinaciji u Ljubuškom, gdje, kao i njegov djed i otac, lijeci ljude travama. Nihadov djed Sadik je u svijet medicine uveo i svoga sina Šefika, Nihadova oca, poslao ga u Bec da završi medicinu i sanjao o sanatoriju, ljecilištu, koji ce zajedno on i sin, svršeni lijecnik, voditi.

– Nažalost, djedov san nije se ostvario, umro je pred rat 1939. godine, upravo kad je moj otac završio medicinu u Becu. Moj otac je jedno vrijeme radio uz djeda, znao je jako puno njegovih recepata i u bivšoj državi, uz redoviti lijecnicki rad u Ljubuškom, poceo se baviti lijecenjem travama kao i djed. Ali, vlasti to nisu dopuštale. Medutim, ipak pet, šest zadnjih godina svoga života, do 1979., kada je umro, radio je, prepisivao je recepte za trave. Sjecam se dosta ljudi je dolazilo i tražilo pomoc na taj nacin – govori dr. Nihad Sadikovic.

Dr. Nihad je završio medicinski fakultet u Sarajevu, zaposlio se kao lijecnik u Domu zdravlja u Ljubuškom, specijalizirao neuropsihijatriju, no još za vrijeme studija zainteresirao se za trave.

– Odmah po završetku studija medicine poceo sam raditi s travama, kroz ostavštinu od djeda, od oca, kroz svoje osobno iskustvo, pracenjem literature, mislim da sam stekao nekakvo prilicno znanje, ono što je moguce i poželjno s travama tretirati, lijeciti. Kao student išao sam u Rusiju i tada su se tamo stidljivo pojavljivale knjige o ljekovitom bilju. Danas je to jedno ogromno iskustvo, od instituta, ruskih lijecnika koji se bave narodnom medicinom do prevedenih knjiga, kineskih, indijskih, tibetanskih i drugih, što je sada jedan trend u svijetu razvoja fitoterapije, lijecenja biljem, sa znanstvenim pristupom i objašnjenjima – kaže dr. Nihad.

Malo je ljudi u Hercegovini, pa i u Dalmaciji i Bosni, koji nisu culi za hercegovacke travare Sadikovice iz Ljubuškog. Trenutacno najviše bolesnika dolazi iz Dalmacije, puno više nego iz BiH, jedno vrijeme prednjacili su Dubrovnik i Metkovic, sada najviše iz Splita, Trogira, Imotskog, Makarske, a dolaze i iz drugih dalmatinskih podrucja, Šibenika, Zadra, Rijeke, zatim iz Zagreba, iz inozemstva. Iz BiH najviše ih je iz Mostara, Sarajeva, Širokog Brijega, Citluka, Gruda, Posušja, Capljine, a dodu i iz daljih mjesta, Tuzle, Bihaca.

Evo i šire biografije Sadik ef. Sadikovica: Rodio se 1867. godine u mahali Bešir. Njegov otac Mula Ahmet je sin Hasan efendije, bogatog spahije, a majka Pašana iz porodice Mahica. Osnovnu školu (mejtef) završio je u rodnom mjestu, medresu u Travniku gdje je boravio oko deset godina. Iza toga je dvije godine bio na školovanju u Carigradu. Kao mladic je saznao “sve što se može saznati”o ljekovitim svojstvima trava koje u obilju može dati ljubuško podneblje. Da proširi svoje znanje putovao je po Maloj Aziji, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Rano je naucio turski i arapski jezik, a kao austrijski vojnik brzo je savladao njemacki jezik.

Vrlo je vjerojatno da su Sadi prvi pacijenti poceli stizati oko 1900. godine, s tim da se njihov broj postepeno povecavao do rata 1914. godine, ali ne toliko da bi skrenuo širi interes javnosti. Iz novina tog perioda, a i kasnije, u periodu najvece popularnosti, vidi se da je njegovo lijecenje travama pocelo prije pocetka Prvog svjetskog rata i da je i tada bilo zapaženo u ljubuškom kraju. Sado je od oca je naslijedio prilican imetak i nikada u svojoj zavidno dugoj karijeri narodnog lijecnika, nije težio osobnoj koristi. Na njegovom imanju gajili su se duhan, loza i žitarice na racionalniji nacin nego u drugih. Agrarna reforma 1919. godine, kao i mnogim drugim bogatim ljubuškim muslimanima, otela je mnogo od njegove naslijedene imovine, ali se Sado u tom nije nimalo promijenio. Bolesniku koji bi pitao koliko ima za savjet platiti, Sado bi obicno rekao: “Ništa, osim ako hoceš što dati za dobrotvorna društva.” Pri ruci su mu bili numerirani blokovi “Gajreta”, “Napretka”, “Prosvjete”, “Narodne uzdanice”, “Crvenog križa”i drugih društava i udruženja. Sado je jednom prilikom rekao da je u toku 1928. godine prikupio za dobrotvorna društva oko 100.000 dinara.
Sadik ef.Sadikovic je iza sebe ostavio sinove Šerifa i Šefika i kceri Pašu, Hatidžu, Sumu i Šerifu.

Otac i djed, a i raniji njegovi preci bavili su se lijecenjem travama i bili vrlo priznati u lijecenju rana, iako im to nije bilo osnovno zanimanje.

(Portal Ljportal.com)

17390 Posjeta 3 Posjeta danas