BOJAN LJUBENOVIĆ:KAZNA

bojan

Visoki,nekada sigurno zgodni muškarac,nervozno je šetao nevelikom prostorijom.Ruke je čas zavlačio u džepove,a čas ih ukrštao na leđima.Udisao je duboko,a vazduh ispuštao šišteći kroz zube.

Zastao je ispred kalendara prikucanog na zid.Računao je napetog izraza lica.

—Još godinu dana,dva mjeseca i šesnaest sati-promrljao je kroz zube,a onda glasno izustio.—Ko će to dočekati!

Obišao je još jedan zamišljeni krug,a onda prišao prozoru i pogledao kroz rešetke.Napolju je bio tmuran,kišovit dan.Kiša je ritmično poskakivala po oluku i šapki naoružanog stražara koji je nepomično stajao ispod prozora.Sklonio je pogled prije nego što se on ukrstio s pogledom pokislog stražara.

“Koliko li me samo ovaj čovjek mrzi”,pomislio je,sjedajući u sve neudobniju stolicu.”Da li me uopšte više neko voli?Prijatelje sam izgubio,porodicu jedva da viđam.Ali,ko mi je kriv…”

Neko vrijeme je sjedio s glavom zagnjurenom u šake.Onda mu se pogled zaustavio na novinama ispred njega.

“Ne mogu više da čitam.Sve laž do laži,ako nisu laži onda su vijesti,jedna odvratnija od druge.Siromaštvo,propast,bijeda,korupcija,prostakluk,muka mi je od toga.A ništa ne mogu da uradim,ne vidim izlaz iz ove situacije.”

Ponovo je ustao i nastavio da korača.Prišao je ogledalu i neko vrijeme se pažljivo gledao.

“Koliko sam propao za ove četiri godine!Previše novih sijedih,previše bora oko očiju.A kakav sam muškarac nekad bio!Šta mi je sve ovo bilo potrebno.”

Ogledalo je pažljivo odložio u fioku.

“Možda bih mogao da uzmem slobodan vikend?”,pomislio je.”Ali gdje bih otišao?Svuda će me prepoznati i opet ću se osjećati kao i sada.”

Najednom,vrata se otvoriše i na njima se ukaza poznati lik stražara.

—Imate posjetu-reče čuvar.

—Rekao sam vam da ne želim nikoga da vidim!-dreknuo je.

—Jeste li sigurni?Neki su baš došli izdaleka.

—Nikoga!-ponovio je odlučno i čovjek zatvori vrata.

“Nisu mi potrebni”,pomislio je.”Sve sam licemjer i profiter.Dosta mi ih je!”

Vratio se na stolicu i ponovo podupro glavu šakama.

Poželio je da ima nekog ko bi ga posavjetovao.

“Oni do čijeg mišljenja mi je stalo su mrtvi,ovi drugi su u istom sosu kao i ja.Ostali bi me samo lagali”,razočarano je zaključio.

Odjednom,na pamet mu pade sasvim nova ideja.

“A zašto ne bih jednostavno  pobjegao od svega ovoga?Bilo je još takvih slučajeva.Niko ne bi mogao da me zaustavi!”

Skočio je na noge i nastavio da žurno korača,razrađujući novu misao.Međutim,svaki novi korak bio je sve kraći i bezvoljniji.

“Naravno da mi ne bi dozvolili da tek tako odem.Isuviše mnogo ljudi ima interesa da ostanem ovde.”

Još jednom se zaustavio ispred kalendara.

“Još godinu dana,dva mjeseca i petnaest sati.”

Predsjednik Srbije vratio se za svoj radni sto i još jednom zagnjurio glavu u šake.

Izvor:Politika

989 Posjeta 1 Posjeta danas