Ibrahim KAJAN: Bojim se i da rječnik uvažene Jasmile Žbanić, nedvosmislen i prijek, više pripada Ivani Orleanki nego gandijevskom, demokratskom i promišljenom otporu nezaposlenih, penzionera i radnika bez plaća i na „vječnom čekanju“.
Podržavajući tuzlanske prosvjede do prosjačkog štapa devedenih ljudi, i zgađen nad premlaćivanjem mladog tribuna Aldina Širanovića, pri kraju tekstu podrške sam zapisao i objavio: Niko pri zdravoj pameti u našoj državi neće mirne savjesti moći zaspati ne samo večeras, nego sve dok se ove odvratne zločestoće ne isprave na bilo koji poznati način – pravnim procedurama, kulturnim običajima ili evropskim civilizacijskim normama.
Izlazak iz oljuđenih normi, otvaranje je sasvim drugih procesa. U tom smislu me posebno zbunila Jasmila Žbanić, u svijetu proslavljena po briljantnim filmovima o bosanskohercegovačkom stradanju i ljudskoj patnji. Samo u nekoliko dana uspjela je pokolebati kriterije javnog diskursa koji dolazi iz bosanskohercegovačke elitne kulture.
Prva njezina (u politički kontekst položena) izjava velikog odjeka bila je diskvalificiranje, negiranje vijesti o „spaljenom Arhivu“, te pojašnjavanjem da se tom viješću „žele sabotirati demonstracije“.
Uzalud su stizala objašnjenja direktora Arhiva g. Adamira Jerkovića (a na tv i gg. Rodinisa i Zahirovića): Mi smo danas razmatrali izjavu filmske radnice Jasmile Žbanić koja nas je veoma ogorčila. To je strašno. Stranim medijima ona je kazala da je sve bila laž da je sve isfingirano da je Arhiv BiH izgorio. Istina je sljedeća: izgorjeli su vrijedni i prevažni dokumenti Arhiva Bosne i Hercegovine iz austrougarskog perioda koji se više ne mogu ni rekonstruirati. Samo da je jedan dokument izgorio to je tragedija za Bosnu i Hercegovinu i na njenu memoriju. Izgorio je, međutim, Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine, sve je izgorjelo, pa čak i državna zastava koja se nalazila unutra.
Nisam pročitao je li, nakon Jerkovićeve izjave, bilo ikakve reakicije Jasmile Žbanić. Je li povukla svoju laž da je objavljena istina bila – laž?
O njezinom drugom prilogu političkoj kulturi isprobanom na hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću („Marš kući!“) , a danas repriziranom i turskom ministru vanjskih poslova („E pa i Davutoglu i tebi lijep pozdrav: marš kući!“) – neću reći ništa. Previše mi sliči na ponašanje kukavice na straži koji upuca čovjeka a onda drekne: Ko ide?!
Da je malo pričekala, mogla je slijediti primjer u tv istupu Željka Komšića koji je, ne vrijeđajući ali jasno poručio da bi susjedima (i g. Milanoviću i g. Vučiću) bilo pametnije da se ne miješaju u bosanskohercegovački problem… da je to naš problem i da ga mi sami trebamo riješiti.