Nema opravdanja! Kako može imati opravdanja onaj koji preuzme odgovornost i na kraju iznevjeri i pronevjeri ukazano povjerenje i položaj? Nije to više pitanje politike kao nauke nego jednostavne moralnosti. Nema opravdanja onome ko tvrdi da vjeruje u Boga, položi zakletvu i na kraju radi na štetu onih koje predstavlja. Nema opravdanja niti u cinjenici da živimo u vremenu poremecenih vrijednosti.
Zemlja pravde ce opstati pa makar u njoj vjere i ne bilo. Uzeti pravo drugog covjeka, hraniti se na racun drugih, pustiti svim porivima duše da nadu svoj ispunjenje je grijeh prema Bogu i ljudskom rodu. Nije to pitanje moralisanja, savršenstva i traženja ideala. Ljudi griješe, znaju priznati pogrešku, povuci se i pružiti satisfakciju oštecenim. Traženje pravde je smisao života. Nepravde su tame ovog svijeta, nepravednici su egzekutori živih ljudi. Gdje im je mrvica morala, cuvanje date rijeci, milost, empatija? Nema opravdanja za ono što ni Bog ne oprašta dok Njegovo stvorenje ne oprosti.
Zato ove rijeci, bez umjetnosti, ljepote, dubine koju ona traži. Površnost je uzela ljude – one koje smo podigli na pijadestal moci. Kad’ bi oni samo znali svoju nemoc.
Pokajte se od moci, pružite ruke prema nebu, kao oni što vape za pravdom, komadom hljeba i mirnim snom. Pokajte se od sebe! Svog egoizma, uznesenosti u vlastitu nezamjenjivost. Budite pravedni – pomislite na trenutak savršene pravde, kada ce vas, o mocnici pravda neizbježna stici.
Dove kao kletve, suze kao sindžiri na cijim krajevima ce biti vaši vratovi, na putu za vjecnu vatru.
Bojte se Boga, tiho u sebi! Bojte se Boga, o vi lažni mocnici!
Neko mora biti vlast. Neko mora preuzeti odgovornost da predvodi, predstavlja, radi u interesu ljudi.
Ali vlast je otrov duše. Uzima razum, zaslijepi covjeka, podigne ga na mjesto koje mu ne pripada, spusti one najbolje medu ljudima tamo gdje im nije mjesto – na same margine društva.
Ljudi biraju po savjesti. Bolje bi bilo po intuiciji, zbog poremecenih društvenih vrijednosti. Rijetki su oni koji mogu podnijeti teret vlasti i da ostanu cisti, normalni i bliski.
Velikani ranijih vremena su izbjegavali pozicije i vlast. Znali su šta bi moglo da se dogodi – gubitak položaja kod Boga i kod ljudi.
Teško je vrijeme, nikako da kao društvo iznjedrimo najbolje ispred nas. Ne damo mi njima ili oni ne žele bilo kakvu poziciju. Više vole ciste ruke, cist obraz, strahujuci u svojoj savjesti od Dana, kada ce se svaka pravda i nepravda na vidjelo iznijeti. Oni su skriveni, šute – mali i skromni ljudi ciju velicinu zna samo cisto srce i njihov Uzvišeni Stvoritelj.
Admir Delalic